Inkluzivno obrazovanje je moguće u teoriji, ali ne i u praksi

Piše: Eldar Abaz

Pristup obrazovanju za osobe s invaliditetom trebao bi se temeljiti na jednakim pravima, nediskriminaciji, jednakom pristupu, razumnoj prilagodbi i inkluziji.  U skladu sa Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju, Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo i  Zakonom o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo odgojno obrazovni rad s djecom s posebnim obrazovnim potrebama može se realizirali u općim osnovnim školama, općim srednjim školama i specijalnim školama i ustanovama. Praksa pokazuje da se učenici s invaliditetom (i/ili poteškoćama u razvoju) u Kantonu Sarajevo (KS) obrazuju u opštim grupama predškolskih ustanova, te opštim odjeljenjima osnovnih i srednjih škola, specijalnim odjeljenjima osnovnih škola i specijalnim odgojno-obrazovnim ustanovama.

U praksi to ipak nije slučaj, od vrtića za djecu s invaliditetom ili djecu s poteškoćama u razvoju, otežan je i sam upis, pa tako neki vrtići žele primiti djecu s invaliditetom, dok neki ne žele ili ih prime na samo nekoliko sati. Naime, kada govorimo o UN Konvenciji prava osoba s invaliditetom gdje je pravni i zakonodavni okvir Bosne i Hercegovine usklađen  s Konvencijom i to  kroz 65 zakona na svim nivoima vlasti, jasno se navodi da je inkluzivno obrazovanje pravo sve djece i mladih s invaliditetom.

Međutim, ovi zakoni ne obavezuju vlasti da u svojim budžetima alociraju resurse za provođenje obrazovne legislative – izuzetak predstavljaju sredstava za monitoring i koordinaciju ovih aktivnosti. Tek sporadično se odvajaju sredstva za asistente u nastavi, koji predstavljaju međunarodno priznat mehanizam podrške inkluziji, ali čak i tada isključivo kroz rad nevladinih organizacija.

Potrebno je uvesti reforme u samu upotrebu izraza koji se tiču osoba s invaliditetom jer u Konvenciji se upotrebljavaju izrazi djeca/osobe/odrasli s invaliditetom, dok u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu koriste se izrazi kao što je djeca s posebnim potrebama, djeca s posebnim obrazovnim potrebama, te djeca s psihofizičkim poteškoćama i djeca ometena u razvoju.

Da bismo razgovarali o inkluziji u obrazovanju, potrebno je promijeniti terminologiju, te vodit se normam iz Konvencije.

Jaz između teorije i prakse

Član 24. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom jasno govori o tome da države potpisnice su dužne da omoguće inkluzivno obrazovanje za sve članove društva, te da osobe s invaliditetom nisu isključene iz općeg sistema obrazovanja na osnovu invaliditeta, da djeca s invaliditetom ne budu isključena iz besplatnog i obaveznog osnovnog i srednjeg obrazovanja na osnovu invaliditeta. Kako bi pomogle u ostvarivanju ovog prava, države potpisnice poduzet će odgovarajuće mjere za zapošljavanje nastavnika, uključujući one s invaliditetom, koji znaju znakovni jezik i/ili Brailleovo pismo, i obučit će stručnjake i osoblje koji rade na svim nivoima obrazovanja. Takva obuka treba uključivati svijest o invaliditetu i korištenje odgovarajućih augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, obrazovnih tehnika i materijala za potporu osobama s invaliditetom, samo su neke od stavki Člana 24.

Međutim, iako je u teoriji zakon primjenjen i Konvencija ispoštovana, u praksi je slučaj drugačiji. Većina osnovnih škola u Kantonu Sarajevo nema prilagođen ulaz osobama s invaliditetom, nit omogućen komunikacijski put između učionica. Zbog toga se roditelji uglavnom odlučuju na specijalne škole, koje su dosta udaljenije od njihove lokalne zajednice.

Samim time, osobe tj. djeca s invaliditetom gube mogućnost inkluzije u osnovno redovno obrazovanje.  Ipak, ako se roditelj ne odluči upisati svoje dijete u specijalnu školu, tu je i ona opcija ličnog asistenta u nastavi. Iako su obavezni u nekim mjestima, asistente u nastavi uglavnom ne finansira ni Ministarstvo obrazovanja ni lokalna zajednica. Međutim, tokom intervjua, više roditelja sa djecom s invaliditeom je reklo da je angažman privatnog/ličnog asistenta u nastavi bio uslov za upis djeteta u školu. Iako nije potpuno jasno koja je njihova konkretna uloga u omogućavanju inkluzivnog obrazovanja, uz manjkave opise poslova privatnih/ličnih asistenata u nastavi, njihova uloga značajno varira ovisno od toga ko je opisuje.

Mnogi roditelji djece s invaliditetom (pojedinačno i kroz udruženja roditelja) izrazili su zabrinutost u pogledu korisnosti i efektivnosti privatnih/ ličnih asistenata u nastavi, što je u skladu sa većim brojem međunarodnih studija posvećenih ovom pitanju. Roditelji su izrazili zabrinutost u pogledu tri pitanja: pod jedan, da će njihova djeca biti dodijeljena u rad privatnom/ličnom asistentu u nastavi koji može, ali i ne mora posjedovati pedagoška znanja potrebna za podučavanje; pod dva, da će prisustvo privatnog/ličnog asistenta u nastavi koji radi samo s njihovom djecom u razredu dodatno stigmatizirati djecu kao “različitu” ili “zahtjevnu” i svrstati ih u kategoriju “drugih”; pod tri, da će dodjeljivanje privatnih/ličnih asistenata u nastavi za rad sa njihovom djecom, djecu osloboditi odgovornosti sposobnih i participativnih učenika, stoji u UNCEF-ovom istraživanju iz 2017- te godine.

Važno je istaći i problematiku koja se tiče nastavnog kadra, koji nije dovoljno edukovan za rad sa djecom s invaliditetom, ali i nedostatak potrebne opreme kako bi se olakšao nastavni proces.

Većina škola nema FM uređaje za djecu s oštećenjem sluha, literature prilagođene slijepim i slabovidnim, potrebno je istaći i to da postoje škole koje odbijaju primiti djecu s invaliditetom, tj djecu s poteškoćama. Upravo zbog ovakvih situacija roditelji su primorani da se, ipak, odluče svoje dijete upisati u specijalne škole. U ovoj oblasti najviše je prikrivene diskriminacije, pa tako formalno ne postoje prepreke ni za upis ni za pohađanje nastave, dok se u praksi pojavljuje niz problema od neadekvatnih planova i programa za djecu s invaliditetom pa do neprilagođenog školskog okruženja i sadržaja za učenike.

Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine (2016.-2021.) ima za cilj da pomogne u unapređenju inkluzivnog obrazovanja osoba s invalidietom. U ovoj strategiji se navodi da je Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke učestvovalo u izradi dokumenata koji, između ostalog, imaju za cilj unapređenje mogućnosti pristupa i učešća u obrazovanju za osobe s invaliditetom, i to “Nacrt akcionog plana zasnovanog na preporukama inkluzivnih obrazovnih politika”, “Strateški pravci razvoja visokog obrazovanja u Federaciji BiH od 2012. do 2022. godine”, zatim “Strateški pravci razvoja karijerne orijentacije u Federaciji BiH za period 2015-2020. godina”, te Prijedlog akcionog plana za implementaciju Strateških pravaca razvoja karijerne orijentacije u Federaciji BiH za period 2015-2020. godina.

U narednom periodu, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke će učestvovati u izradi dokumenata koji se odnose na unapređenje mogućnosti pristupa i učešća u obrazovanju za osobe s invaliditetom te koordinirati i prema mogućnostima, finansirati aktivnosti koje se odnose na provođenje istih. Također, predviđena su sredstva za podršku projektima koji imaju za cilj poboljšanje uključenosti i uvjeta obrazovanja u predškolskim ustanovama i javnim osnovnim školama za djecu s invaliditetom kroz program “Podrška projektima poboljšanja inkluzivnosti predškolskog i osnovnog obrazovanja”, kao i za programe “Podrška stručnom usavršavanju i cjeloživotnom učenju prosvjetnih radnika u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju” i “Podrška studentima s invaliditetom, državljanima Bosne i Hercegovine, koji studiraju na javnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine”.

Obrazovni sistem Bosne i Hercegovine nije prilagođen svima

Koliko je obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini prilagođen, te koliko prosvjetni radnici i generalno nastavnički kadar je edukovan o osobama s invalidietom, ali i o kurikulumu i njegovom prilagođavanju djeci s invaliditetom, razgovarali smo s Namirom Ibrahimovićem, direktorom OŠ “Safvet-beg Bašagić” i nekadašnjim voditeljom obrazovne reforme u Kantonu Sarajevo.

Kako Ibrahimović ističe prosvjetni radnici su nezaobilazni u bilo kakvoj refromi obrazovanja, imaju i iskustva i znanja. Naravno, ne mogu sami i nisu jedini koji će poboljšati postojeći ili potpuno promijeniti obrazovni sistem – nužno je da obrazovne politike stvore okvir u kojem će biti poželjno mijenjati svoju praksu i u kojoj će se jasno znati koraci te pripremiti kvalitetne edukacije, pilotirati drugačiji rad u učionici i tek onda donositi odluku o tome da li novo, drugačije obrazovanje treba širiti dalje.

“Zadnja dva međunarodna istraživanja (PISA 2018 I TIMSS 2019) pokazala su nam da obrazovanje u BiH nije dobro i da hitno trebamo protresti sve segmente i istaknuti obrazovanje kao vrhunsku vrijednost”, istakao je Ibrahimović.

Iako je u preteklih nekoliko godina postojao niz reformi u obrazovanju koje su se direktno ili indirketno ticale osoba s invaliditetom, tj djece s invaliditetom u obrazovnom procesu nisu znatno promijenili i poboljšale inkluzivno obrazovanje.

“Svaka reforma obuhvata svu djecu. Kod nas se posebno naglašavala inkluzivnost u obrazovanju i nesistemski se uvodila u škole, bez temeljne sveobuhvatne edukacije nastavnika te bez promjene svakodnevne nastavne prakse kako bi inkluzivno obrazovanje u potpunosti zaživjelo.

Trenutna reforma u Kantonu Sarajevo, makar ona koju sam vodio i kako smo zamislili jeste diferencijacija samog nastavnog procesa u kojem svi učenici u razredu ne uče sve u isto vrijeme i na isti način, već se prilagođava različitim potrebama djeteta. U takvoj nastavi i djeca s  invaliditetom bi imala mnogo više prostora za napredovanje. Naglašavam, da je to težak i nužan process u koji će se trebati uložiti i znanje i vrijeme, ali i novac”, mišljenja je Ibrahimović.

Inkluzivno obrazovanje za djecu s invaliditetom je moguće, ali jedino u teoriji. Osnovne škole, iako prime dijete s invaliditetom, nisu prilagođene adekvatnom radu sa tim djetetom. Od needukovanih prosvjetnih radnika, nedovoljno prilagođenog materijala i literature, pa sve do arhitektonskih barijera su segmenti tihe diskriminacije osoba s invaliditetom. Zbog toga, potrebno je izvršiti reformu čitavog sistema, prilagodba plana i programa i edukacija nastavničkog kadra, tek tada bi se moglo reći da je inkluzivno obrazovanje za djecu s invalidietom postojano. Sistem djeluje sporadično i neefikasno, zbog toga i nastaju problem pri obrazovanju djece s invalidietom u osnovnim redovnim školama, a upisom u specijalne škole dodatno se isključuju i stigmatiziraju. Upravo zbog toga djeca s invalidietom se osjećaju isključeno i zanemareno od strane društva.

Visoko.co.ba/Global Analitika