Ideologija savremenog roditeljstva

Primjer „povezujućeg roditeljstva“ pokazuje koliko je roditeljstvo koje se kroz masovne medije, stručnu literaturu i stručne prakse prezentira kao vlastiti izbor ili životni stil isključivo pitanje klase i finansijskih resursa koji omogućavaju ovaj izbor

Roditeljstvo, koje se još uvijek u velikom broju stručne literature, medijskih članaka, pedagoških priručnika uglavnom poistovjećuje s majčinstvom, jedna je od tema koje se smatraju pitanjem privatnog života pojedinca/pojedinke, a zapravo predstavljaju problematiku koja dosljedno otkriva reprodukciju društvenih vrijednosti. Stilovi roditeljstva dio su onoga što se često označava kao „životni stil“, dok se u suštini radi o „uljepšanom“ i depolitiziranom pitanju klase.

Prisutnost teme roditeljstva u medijima, politici, kao i postojanje trenda komercijalizacije roditeljstva i njegove tržišne eksploatiranosti u vidu profesionalizacije roditeljskog/majčinskog rada, svjedoči o potencijalu porodice kao mašine za reprodukciju društveno preferiranih vrijednosti. Definicije roditeljstva iz klasičnih socioloških studija fokusiraju se na funkcije roditelja u oblasti brige za zdravlje, ishranu i općenito osiguravanje osnovnih životnih uslova za rast i razvoj djeteta, pri čemu veći dio brige za obrazovanje djeteta preuzima država u vidu svojih institucija koje imaju obavezu da obezbijede jednak pristup djeci bez obzira na njihovu društvenu, rodnu, klasnu ili bilo koju drugu pripadnost.

Ipak, savremeni trendovi roditeljstva pokazuju da obrazovni sistem reproducira i prenosi vrijednosti vertikalno po klasnoj liniji, dodatno definišući dodijeljene društvene pozicije pojedinaca, porodica i društvenih grupa.

Jačanje neoliberalne doktrine u kojoj se uspjeh pojedinca/pojedinke vezuje prvenstveno za njegovo/njeno zalaganje i trud u korelaciji je i s razvojem danas dominantnih i idealiziranih stilova roditeljstva. Roditelji postaju odgovorni za uspjeh odnosno neuspjeh djeteta, a u skladu s tim roditeljstvo se sve manje posmatra kao urođena, a sve više kao naučena disciplina. Pitanje prirodnosti i intuitivnosti, kada je u pitanju prvenstveno majčinstvo, polje je u kojem dolazi do kontradiktornosti izazvane spojem rodne i klasne problematike, patrijarhata i kapitalizma. Patrijarhalna ideologija potencira ideju o urođenoj predodređenosti žene/majke kao primarne skrbnice i o majčinskoj intuiciji kao neprikosnovenom znanju kada je u pitanju odgoj djeteta. S druge strane, ovo polje pokazalo se kao prostor potencijalne ženske i feminističke subverzije, pa je kao takvo denaturalizirano i profesionalizirano. Potencijalitet majčinstva kao subverzivnog feminističkog pitanja pojavljuje se u okviru feminističke revalorizacije koncepta tijela i tjelesnosti. S tim u vezi, ustanovljeno je i razlikovanje s jedne strane majčinstva, kao iskustvenog i osjetilnog znanja i s druge strane materinstva, kao institucionalizirano kontrolisanog procesa reprodukcije u službi održavanja patrijarhata.

Ključni preokret koji patrijarhat čini u vezi prethodno navedenog jeste da intuiciju, povratak prirodnom roditeljstvu/majčinstvu „prodaje“ kao znanje koje treba prenijeti majkama. Znanje o roditeljstvu/majčinstvu sada posjeduju profesionalci koji roditelje (a zapravo prvenstveno majke) trebaju podučiti roditeljskoj skrbi. Profesionalizacija znanja pri tome nije ograničena na materinstvo nego je proširena i na majčinstvo.

Vjerovatno najzastupljeniji roditeljski stil današnjice koji promovira svojevrsni povratak intuitivnom roditeljstvu (stil koji je namijenjen i najviše prihvaćen od strane više srednje klase) je stil takozvanog „povezujućeg roditeljstva“ (attachment parenting). Svojevrsni guru ovog pokreta je Dr. William Sears koji je, sa svojom suprugom Marthom Sears, u više studija iznio osnove ovog pokreta koji se temelje na zadovoljavanju dječjih potreba tokom prvih godina života. Povezujuće roditeljstvo temelji se na osam ideala koji se odnose na: pripremu za porod, emotivnu pristupačnost, dojenje, nošenje djeteta, zajedničko spavanje, izbjegavanje produženog odvajanja od djeteta, pozitivnu disciplinu i takozvanu ravnotežu porodičnog života. Iako ne nudi nove niti revolucionarne poglede na roditeljstvo, Searsova ideologija uspostavila se kao svojevrstan imperativ i model dobre roditeljske prakse. Koliko je „povezujuće roditeljstvo“ široko prihvaćeno svjedoči i činjenica da je naprimjer časopis Time 2012. godine na naslovnici objavio fotografiju žene koja doji svog petogodišnjeg sina uz naslov „Are you mom enough“ („Da li si dovoljno mama?“) i prateći tekst o idealima i ideologiji Dr. Searsa ili da je Mayim Bialik (poznata kao Amy Farah Fowler iz TV serije „Big Bang Theory“), neuroznanstvenica, glumica i influencerica iz područja roditeljstva pozitivno pisala o Dr. Searsu. „Povezujuće roditeljstvo“ je uglavnom izbor one društvene grupe koja ga može priuštiti i nedostižni ideal društvene klase koja ga ne može priuštiti i kojoj se nepraktikovanje ovog imperativa spočitava kao roditeljski neuspjeh.

Dr. Sears naprimjer savjetuje majkama da ukoliko ne mogu od poslodavca da dobiju porodiljni dopust, da posude novac i na taj način osiguraju sebi vrijeme sa djetetom. Ovaj stil roditeljstva preporučuje, između ostalog, i to da majka ostane sa djetetom kod kuće prve tri godine njegovog/njenog života jer su upravo tri prve godine ključne za emotivni i intelektualni razvoj djeteta. U praktičnom smislu ovo znači da je žena koja rodi troje djece odsutna minimalno devet godina sa tržišta rada, a što značajno onemogućava njeno ostvarivanje ili napredovanje na profesionalnom planu. „Povezujuće roditeljstvo“ za ženu propisuje isključivo ulogu majke, a svako improviziranje na ovom planu posmatra se kao kompromis koji ide na nepopravljivu štetu djeteta.

Primjer „povezujućeg roditeljstva“ pokazuje koliko je roditeljstvo koje se kroz masovne medije, stručnu literaturu i stručne prakse prezentira kao vlastiti izbor ili životni stil isključivo pitanje klase i finansijskih resursa koji omogućavaju ovaj izbor. Povezujuće roditeljstvo/majčinstvo koje je za sebe izabrala srednja klasa uspostavlja se kao ideal kojem treba težiti. Kulturni kapital koji se na djecu ovih roditelja prenosi već u prvim godinama njihovog života nastavlja se kasnije kroz niz aktivnosti koji oblikuju identitet djece prije samog ulaska u sistem formalnog obrazovanja. Prenošenje tog kulturnog kapitala realizira se od plaćanja dodatnih aktivnosti predškolske djece (sport, časovi jezika, muzike itd.), preko izbora i odnosa prema konzumaciji hrane, pa do modnog ili naprimjer muzičkog ukusa. U studijama o razlikama između klasa često se navodi „ukus“ kao distinktivno razlikovno obilježje. Srednja i visoka klasa naprimjer posjeduju gastronomska znanja, prefinjen ukus i preferiraju egzotičnu hranu, dok je radnička klasa orijentirana ka isključivo funkcionalnom konzumiranju hrane. Po istom stajalištu, srednja klasa vlastitim izborima, istraživanjima i životnim stilovima praktikuje optimalan model roditeljstva, dok radnička klasa djecu odgaja bez nekog sistematskog pristupa i „usput“.

Ovaj jaz, stvoren već u prvim godinama života, kasnije se produbljuje u formalnom obrazovanju koje preferira i podučava o onom sistemu vrijednosti koji njeguje upravo srednja klasa.

Anela Hakalović, Prometej.ba

Foto: Pinterest