NaslovnicaPreporukaIdeje postoje...

Ideje postoje, ali ne i novčana sredstva za relizaciju

Piše: Eldar Abaz

Iako postoje specijalne škole koje djeca s invaliditetom mogu da pohađaju ne smetano i ne ometano, roditelji se odlučuju da upišu svoje dijete u redovne osnovne škole. Na šta svakako imaju i pravo, jer na taj način se podiže svijest o invaliditetu, a osobe s invaliditetom imaju priliku da se druže sa svojim vršnjacima, što je itekako pozitivno. Međutim, u većini slučajeva postoje stigme i predrasude od strane roditelja čija djeca nisu s invaliditetom, postoji možda strah, zabrinutost ili nešto slično

U većini slučajeva roditelji svojoj djeci savjetuju da se druže, da nikoga ne isključuju, ali to se sve svodi na lijep odgoj i  pozitivan stav. Koliko su roditelji zapravo spremni da prihvate da se njihovo dijete druži sa nekim ko imka određeni invaliditet, sa nekim ko je sa određenim poteškoćama. Koliko zapravo roditelji žele da se njihova djeca druže sa „takvom“ djecom. U većini slučajeva se čuje ona rečenica: „druži se sa svima“. Da li iza toga zaista postoji želja da se njihovo dijete druži sa svima ili je u konačnici samo potreba za lijepim manirima.

Osnovne škole u većini slučajeva pohađaju i djeca s invaliditetom, sjede sa svima zajedno i može se reći da je inkluzija zadovoljena. Međutim, oglasi se školsko zvono kao znak pauze za veliki odmor, inkluzija pada u vodu. Zašto? Zato što u trajanju velikog odmora svako ima svoju grupicu prijatelja s kojom se druži, te gotovo u svim tim grupicima nema onog druga koji je osoba s invaliditetom.

Ponašanje roditelja, njihovi stavovi jasno prave karakter svojoj djeci, ako se oni vode pogrešnim stavkama, veće se vjerovatnoće da će i njihovo dijete da krene istim putem.

Osnovno školovanje je za neke lijep period, dok za druge ružno sjećanje

U razgovoru sa studenticom Farmaceutskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Džejnom Hasanović, koja je kroz osnovno školovanje išla u razred sa dječakom koji je osoba s invaliditetom, istakla nam je da bez obzira na to što su ta djeca bila prihvaćena od većine učenika i nastavnika, uvijek je bilo pojedinaca koji su tu djecu diskriminirali.

“Uvijek sam se trudila da budem što korektnija u odnosu sa tim dječakom, da mu pružim podršku, izmamim osmijeh na lice i da pomognem koliko god mogu.“

Kako Hasanović navodi večina profesora se trudila da olakša dječaku, ali bilo je i onih koji su ih posmatrali kao i svu ostalu djecu, što zaista, kako ističe smatra neispravnim.

“Takvoj djeci je potrebna posebna pažnja i pristup, razumijevanje te prilagođen plan i program rada. Zbog toga smatram da osobe s invaliditetom trebaju da pohađaju specijalne škole jer bi se u njima osjećali ljepše i prihvaćenije. Imali bi potpunu pažnju od strane nastavnika te bi im plan i program bio prilagođen što bi im znatno olakšalo školovanje, ne bi se susretali sa diskriminacijom i nerazumijevanjem“.

„Prolazeći kroz osnovno školovanje, pamtim divne trenutke, divne osobe koje su imale razumijevanja prema njemu, ali također pamtim i one manje lijepe situacije koje su me često činile tužnom,a to su ružno ponašanje, podsmijavanje i odbacivanje iz društva. Često razmišljam o tome kako sutra možemo biti roditelji djeteta sa invaliditetom, i to treba da nam bude podsticaj da nikada ne trebamo diskriminirati niti jednu osobu na svijetu“, zaključuje Hasanović.

Osnovno školovanje je jedan od perioda koji djecu uči osnovama života i svega onoga što ima veze sa društvom. Kako je naša sagovornica istakla, bez obzira koliko bilo lijepih trenutaka i ophođenja, uvijek postoje i oni koji cjelokupno sliku kvare. Nažalost, takvi segmenti su postali nešto normlano i svakodnevno, a društvo nije svjesno da ne smije dozvoliti da termin normalno bude u skladu sa diskriminacijom. Zbog toga, svaki roditelj treba da radi sa svojom djecom, pogotovu u tom uzrastu, te da postavi osnovna načela društva, a to je da smo svi jedanki i ravnopravni. Tek tada, normlano neće biti u skladu s diskiminacijom, a inkluzija će postati svakodnevnija i efikasnija.

Obrazovni sistem teži inkluziji ili ipak ne

“Iako zakoni naglašavaju prednosti i značaj inkluzivnog pristupa obrzovanju osoba sa invaliditetom i njeno provođenje se pokazalo kao ”klizav teren” za obrazovne institucije.  Od uvođenja Zakona o zabrani diskriminacije (2009.) do danas, udruženje za besplatnu pravnu pomoć ”Vaša prava” i AD tim BiH su vodili tri slučaja diskriminacije u obrazovanju na osnovu invaliditeta“; navedno je na portalu Diskiminacija

Kako je navedno u nastavku prvi pozitivno riješen, bio je slučaj malodobnog E.B. kome je bilo onemogućeno pohađanje nastave uz pomoć asistentice.  Općinski sud u Mostaru u presudi donesenoj u julu 2010. godine van razumne sumnje utvrdio je diskriminaciju i proglasilo Kantonalno ministarstvo obrazovanja HNK krivim. Na žalost, i nakon te pravne pobjede, dječak nije nastavio redovno obrazovanje jer mu se zdravstveno stanje u međuvremenu pogoršalo.

“Druga dva slučaja odnose se na srednjoškolsko obrazovanje. Tako je I.V. bila direktno diskriminisana pri pokušaju upisa u Prvu Bošnjačku gimnaziju u Sarajevu, zbog svog invaliditeta. Druga gimnazija u Sarajevu je također jednom svom učeniku sa invaliditetom onemogućila prelazak u narednu godinu, i uskratila mu pravo na redovno obrazovanje.  Kod oba ova slučaja, Općinski sud u Sarajevu nije prihvatio da je učinjena diskriminacija. Međutim, Vaša prava su podnijela žalbe Kantonalnom sudu u Sarajevu. Odluke po žalbama još uvijek nisu donesene, iako su podnesene u januaru i decembru 2012.“

Međutim, problem se ne ogleda samo u diskirminacija u razredu od strane vršnjaka, već postoje i slučajevi kada ni nastavni kadar nije dovoljno edukovan o ovoj temi, pa dolati i to nesvjesne diskiminacije. Ministarstva su prepoznala ovaj problem, te shodno tome i reagovala. Kako je na portalu Diskriminacija navedno, Ministarstvo za obrazovanje i mlade Kanotona Sarajevo je izvojilo određeni budžet za edukacijske treninge nastavnog kadra. Mi vam prenosimo jedan dio članka koji se odnosi upravo na pomenuti budžet.

“Na problem nedovoljne educiranosti kadra pokušalo je da reaguje Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS koje je u saradnji sa specijalizovanim NVO organizovalo niz treninga i radionica za nastavnike/ce.  Treninzi su najviše bili fokusirani na različite tehnike i pristupe podučavanju osoba s invaliditetom, ali i karakteristikama bolesti koje imaju kako bi nastavno osoblje moglo ostvariti kvalitetniji odnos sa osobom koju podučavaju. Ipak, zaključak je da se ovaj problem dugoročno može riješiti samo uvođenjem dodatnih predmeta na fakultetima koji će buduće nastavno osoblje pripremiti za rad sa učenicima sa invaliditetom i/ili posebnim potrebama. Dok se te promjene ne dese (ako se uopće dese) inkluzivno obrazovanje se može obezbjediti uvođenjem asistenata/ica u škole. Međutim, za to je potreban novac.“

Ako dođe i do određenih ideja i njihove relizacije, nakon nekog vremena se obustavlja sve upravo zbog nedostatka novčanih sredstava. Mi se nadamo da će država u skorijoj budućnosti odrediti budžet koji bi pokrio sve one nedostatke koji se odnose na osobe s invaliditetom, te da će tim činom olakšati jednoj populaciji društva, te pokazati da i osobe s invaliditetom su ravnopravni građani koji imaju svoja prava, koja ni u jednom trenutku ne smiju biti ugrožena.

 

 

 

 

 

 

 

Visoko.co.ba/Global Analitika

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.