I nemanje strategije je strategija

Početkom ove sedmice održan drugi sastanak za izradu strategije prema mladima u Visokom. Čitavih 10 godina nakon što je zakonom propisana obaveza da donese takva strategija. Ko je odlučio da čeka 10 godina da počne sa smišljanjem programa koji će omogućiti mladima da budu barem sigurni?  

Dvije od tri mlade osobe u Visokom pokazuju barem određeni stepen interesovanja da odu… Negdje. Masovni egzodus ljudi ispod 35 godina starosti već je u procesu i nema sumnje da će se zaustaviti tek kada nas ostane jedva šačica.  

Kao i svaki dio stanovništva čije interese bi vlast trebala (barem načelno) da zastupa i štiti, i mladi su dio zakonskog sistema i političkih strategija, nažalost samo u teoriji. Prije tačno 10 godina donesen je Zakon o mladima na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, a na nivou države takav zakon ne postoji. Mladi su definirani u Bosni i Hercegovini najnižom i najvišom dobnom granicom – naravno, ne isto za oba entiteta i distrikt. Isti taj zakon kojim se određuju ni manje ni više nego „pitanja od od interesa za život, položaj i djelovanje  mladih“ u FBiH (dakle svim administrativnim nivoima, pa i općinama) predviđa da će se na svakom nivou donijeti strategije prema mladima. Strategije prema mladima su programski dokumenti – dakle veoma konkretno: problem, rješenje, izvedba.  

Eh sad, kako to da se u Visokom tako važan dokument prema mladima kreira ni manje ni više nego TEK NAKON 10 godina od donošenja zakona kojim je predviđena. I to smo tek počeli, tek radimo istraživanja. Kad već dio tih mladih više nisu mladi i kada ih je već dovoljan broj otišao, a oko dvije trećine njih koji su tu želi da ode.  

Deset godina su skoro tri mandata. Dva i po’. Čitava decenija. U kojoj vlast sistematski ignorira pitanja, interese i u konačnici probleme mladih, dakle šta će spriječiti da se to zanemarivanje nastavi i prema mladima i prema ostalim grupama u društvu? Ljudi koji čine društvo mogu sebi dozvoliti da zanemare druge ljude oko sebe – da li je to dobro ili loše, sad je već pitanje otuđenja i nedostatka empatije. Ali vlast ne smije dozvolit sebi da nijednog trenutka zaboravi zbog koga i za koga je tu, da zaštiti i očuva.  

U trenutku kada državni aparati narastaju do granica da sami sebi postaju svrha, svaki formular ima zaseban šalter i službenika, svaki problem svog namjesnika koji će ga riješiti i timove stručnjaka – ne mogu da prihvatim da za deset godina mladi ljudi kao pojam nisu došli na dnevni red ili da je neko procijenio da to jednostavno nije dovoljno važno.  

Nije rješenje ni u tom da sve te mlade ljude pustimo da odu. Nije, kada već ima onih koji dižu svoj glas, a „u doba prevare onaj koji govori istinu već je pokrenuo revoluciju“.  

S obzirom da očekujem da nikada formalni odgovor na pitanje „zašto se ovo sve (ne) dešava?“ nećemo dobiti od onih koji su za to odgovorni, reći ću samo da je svrha političke stranke, političkog subjekta i u konačnici vlasti da zastupa interese. Pri tom interese koji omogućavaju dostojan život svih nas. Ne individualne interese, ili interese koji im omogućavaju da ostanu u svojim foteljama, nego interese kao opće dobro.  

Polažem nadu da će preostala trećina mladih u Visokom pozvati na odgovornost sav nemar, nerad i nepoštenje. Mladi koje vlast sistematski zaobilazi znaju iz vlastitog primjera koje greške ne trebaju i ne smiju da ponove.