Husnija Kamberović: Kako danas gledamo na Tita?

O Titu se i danas gleda na različite načine i iz različitih perspektiva. Historiografija preispituje njegovu ulogu, i njegovo doba, ali tu ima i senzacionalizma, koji je vrlo često daleko od nauke

Kada se danas govori o Titu rijetko se misli samo na njegovu biografiju nego se govori o „Titovoj državi“ i „Titovom dobu“, odnosno o Jugoslaviji i socijalizmu, i to u javnom diskursu određuje razumijevanje njegove povijesne uloge. O Titu se i danas gleda na različite načine i iz različitih perspektiva. Historiografija preispituje njegovu ulogu, i njegovo doba, ali tu ima i senzacionalizma, koji je vrlo često daleko od nauke. U Bosni i Hercegovini nisu nastala neka ozbiljnija historiografska djela koja su se bavila Titom kao povijesnom ličnošću. Nemamo ni jednu njegovu biografiju napisanu iz bosanskohercegovačke perspektive. Znamo da su ozbiljne biografije posljednjih godina pisali Joža Pirjevec, te Ivo i Slavko Goldstein, u kojima donose mnoštvo novih historijskih izvora, posebno kad se radi o Titovom životu i njegovom dobu poslije 1945. godine, dok su neke knjige težile više senzacionalizmu (Pero Simić). U Beogradu je 2011. objavljen odličan zbornik pod naslovom „Tito – viđenje i tumačenja“, a nastalo je i niz knjiga na revizionističkom valu gledanja na Tita i socijalističku Jugoslaviju. Slično je bilo i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini je 2008. objavljen jedan solidan zbornik pod naslovom „Istorijsko NE staljinizmu“, povodom godišnjice sukoba Tito – Staljin, a potom je i jedan od Titovih saradnika, Raif Dizdarević, napisao knjigu u kojoj je promatrajući sukob sa Staljinom 1948. zapravo progovorio o cjelini jugoslavensko-sovjetskih odnosa i o značaju Titovog odbijanja Staljinovog tutorstva nad Jugoslavijom. Bilo je još nekih kraćih, ali utemeljenih radova u kojima se doticalo i pitanje Titove povijesne uloge, kao i nekih manje uspješnih poduhvata, i bi to bi, uglavnom, bilo sve kada je u pitanju bosanskohercegovačka postsocijalistička historiografija.

Ali, Tito stvarno simbolizira jedno povijesno razdoblje i današnji odnos prema tom razdoblju se iskazuje kroz odnos prema Titu. Riječ je, dakako, o socijalističkoj Jugoslaviji. O tome je danas u BiH odnos različit: mnogi se, često i nekritički, pozitivno odnose prema tom nasljeđu, predstavljajući sve to kao vrijeme kada su „tekli med i mlijeko“, dok drugi samo govore o nasilju, nedostatku sloboda, krizama i slično. A zaboravlja se povijesna dinamika: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi postratnoj represiji, 1948/1949 , kada su mnogi bili izloženi represiji zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951 – kada su mnogi gladovali, i 1970-ih kada su mnogi uživali u blagostanju i tako dalje. Sve je to bio Tito, odnosno ono što on simbolizira.

Iako meni nisu poznata neka dublja istraživanja odnosa javnosti prema Titu, moji uvidi govore da kada danas pokušavamo sagledati na koji način se Tito percipira u javnosti BiH, vidimo da tu ima puno slojeva: jedni ga još uvijek obožavaju i kunu se u njega („Ustani Tito“….) i svaku priliku koriste da to i pokažu (zato imamo grafite po zidovima ili fotografije na nekim izlozima sa Titovim likom, polaganje cvijeća kod Titove biste u Sarajevu i slično). Ne bih rekao da su ovo jugonostalgičari (premda ima i takvih) nego više ljudi koji su razočarani svakodnevnicom u kojoj sada žive i spas nalaze bijegom u neko „bolje, prošlo, Titino doba“. A ima tu i čisto komercijalnog korištenja Titovog imena (kafić Tito). Oni koji se sjećaju tog doba – sjećaju se lijepih stvari, a ružne potiskuju iz svog sjećanja. Drugi ga optužuju za sva zla kroz koja su prošli. Neki to čine zbog vlastitog iskustva, jer je bilo ljudi koji su u socijalizmu stradali, bili su osuđivani zbog ideoloških razloga i slično, pa sada to vlastito negativno iskustvo transferiraju u opće iskustvo iz socijalizma. Neki, pak, Tita i „njegovo doba“ doživljavaju negativno i nikada ga nisu niti prihvatali kao vrijednost za koju su se zalagali (npr. mnogi u zapadnoj Hercegovini su, uprkos silnim pokušajima komunista, ostali prilično rezervirani prema tom sistemu).

Ali, kada nakon svega pokušavamo dati objektivnu ocjenu tog doba onda bih rekao, barem kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, da su u „Titovo doba“ postignuti veliki modenizacijski pomaci, da se BiH afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije, da se privredno i kulturno razvila, posebno ako se to poredi sa razdobljem prve Jugoslavije, da je unutarnja homogenizacija Bosne i Hercegovina bila vidljiva. Sve to, osim možda ove unutarnje homogenizacije, moglo bi se odnositi i na Jugoslaviju kao cjelinu, plus međunarodni ugled koji je Jugoslavija imala. To Titovo nasljeđe danas je ili posve nestalo ili ostalo samo u tragovima i ograničeno na manje skupine ljudi. Ipak, neko nasljeđe ostaje trajno: na primjer, ako analiziramo urbanizaciju kroz koju su BiH i Jugoslavija prošle u doba socijalizma, onda vidimo da je to vrijedno nasljeđe. Mnogi kulturni spomenici iz vremena socijalizma su spomenici od svjetske vrijednosti. A i danas mnogi sanjaju o školstvu i zdravstvu, besplatnim stanovima, radničkom samoupravljanju i kolikoj tolikoj društvenoj ravnopravnosti. Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, koje nije uspjelo izgraditi društvo ravnopravnih, ali to društvo je svakako bilo sa manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. Zato niži socijalni slojevi imaju puno više razloga afirmativno razmišljati o Titovom dobu, dok se nove elite nastoje što više odvojiti od Titovog doba, premda su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekli privatizirajući društveno vasništvo stvoreno u doba Tita i socijalizma.

Ima još jedna važna dimenzija koja određuje stav današnjih političkih elita prema Titovom dobu, a riječ je o konceptu međuetničke saradnje nasuprot međuetničkoj konfrontaciji. „Titovo doba“ je pokazalo kako je međuetnička saradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu. Uz to, svjedočimo i parcijalnom uzimanju vrijednosti iz Titovog doba, poput preuzimanja obilježavanja nekih datuma (npr. u dijelu BiH se zasjedanje ZAVNOBIH-a obilježava kao Dan državnosti zato što je to politički sada profitabilno), ali se sve ostalo iz tog vremena od istih tih političkih elita negira.


Autor: Husnija Kamberović

Uz dozvolu autora prenosimo sa  husnijakamberovic788461939.wordpress.com