Humanitarci sa Buka: Miris kurbanskog mesa

Kurban bajram donese lijepe priče uvijek. Uvijek nas podsjeti na dobrotu, zajedništvo i važnost pomaganja onima kojima je najpotrebnije. I ove godine, dok se u domovima širio miris kurbanskog mesa, mnogi su otvorili svoja srca – i frižidere – za druge.

U vremenu kada je sve poskupilo, a posebno meso, za mnoge koji žive od socijalne pomoći ili minimalne penzije, ono je postalo luksuz. Na trpezama takvih ljudi meso se rijetko vidi, osim ako nije Bajram, ili ako ne dođe kao dar od nekog nepoznatog, plemenitog čovjeka.

Tri bajramska dana u Visokom, telefoni humanitaraca sa Buka nisu prestajali zvoniti. Ljudi su zvali da pitaju kome mogu uručiti svoje kurbane. Htjeli su biti sigurni da će meso završiti u pravim rukama – onima koje ga najviše trebaju.

Dok se bajramski dan polako gasio iza prozora, stigla je poruka koja je ganula sve u našem timu. Poslala ju je starija žena, koja živi sama, bez ikakvih primanja. Nije tražila ništa. Samo se željela zahvaliti.

„Danas sam nakon dugo vremena skuhala pravi ručak. Kad su mi pokucali na vrata i dali kurbansko meso, srce mi je preskočilo. Nisam imala koga da pozovem da jedem sa mnom, ali znajte da sam tog trenutka osjetila da nisam sama. Neka vas Allah nagradi sve koji se sjetite onih koje niko ne vidi.“

Tako jednostavna poruka, a toliko teška i vrijedna. Podsjetnik da su i male stvari – komad mesa, topla riječ, jedan poziv – nekome sve.

Kurban Bajram nije samo običaj. On je prilika da budemo ljudi. Da se sjetimo onih koji su tihi, koji ne traže ništa, ali mnogo znači kada im neko pokuca na vrata – sa kurbanom, sa osmijehom, sa nadom.

I zato, hvala svim Visočanima koji su se ove godine odazvali. Hvala što ste pokazali da se dobro još uvijek širi, čak i kada vremena nisu lahka.

Jer u svakom komadu bajramskog mesa, krije se priča. Ova ostaje sa nama dugo.

Humanitarci sa Buka