Hiperinflacija lidera u BiH

Državice u regiji iznjedrile su stotine dobro plaćenih lidera, bez obzira na to što je njihov rezultat nikakav.

Jezik je živa materija i svaki dan se razvija. Čak i u našem govornom području.

Jutros sam čuo novu riječ i osjećam potrebu da napišem nešto o tome. Istina, pojam mi je stran i smiješan, ali ima nekog smisla. Objašnjava situaciju koja nam se dešava i stanje u koje smo, ne svojom krivicom, zapali. Iako je odgovornost naša.
‘Liderokratija'… Kako to tragikomično zvuči.

Odmah sam se sjetio predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika. On je najbolja slika ili prilika karizmatičnog lidera koji  ne bira sredstva do političkog cilja (politika je način vođenja ekonomije). Onako kršan, visok i krupan, lucidan i neustrašiv, ostavlja utisak na svakom koraku… Jedino je slab na svoju djecu (kao i svi roditelji, uostalom) i za njih je spreman dati sve što ima. Pogotovo iz državne kase.

Dodika možeš voljeti ili ne, ali o njemu svako ima mišljenje. Mislim, niko nije tek ravnodušan. Njegov životni put i karijera su impresivni. Od Titovog omladinca, do prve stranke-preduzeća, Markovićevih (Ante) reformista. Od rata, u kojem je vješto balansirao između “sitnog” biznisa i politike, do beogradske faze u kojoj je nizao svoje prve poslovne uspjehe.

Prevagnula politika

Politika je prevagnula jer njoj je teško odoljeti. Zato što je rizik manji i za pogrešne odluke ne odgovaraš svojom imovinom. Državna politika uvijek traži pojedince (ili grupe) koji posjeduju strast, ali i određene sposobnosti koje se ne mogu naučiti na fakultetu. Recimo, kako raditi za ekonomsku dobrobit ljudi koje predstavljaš. Sve ostalo je šuplja priča.

Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, je blijeda kopija svog oca (svi smo mi blijede kopije svojih roditelja) i njegov problem je u nedostatku karizme. Čini se hladan, skučen i proračunat, i nigdje ni traga strasti bez koje se ne može voditi dobra i promišljena politika. Zapravo, ekonomija.

Dr. Darko Tanasković se, negdje krajem osamdesetih, u jednom svom tekstu, zapitao – da li je Alija Izetbegović “čovjek vizije ili misije?” I nije imao odgovor na to pitanje… Ja se, danas, isto pitam za Bakira Izetbegovića i mislim da je u pitanju nešto treće. Politika koju vodi nekako ide u smjeru, metaforično rečeno “Sarajevskog pašaluka” i sve miriše na onu staru, šaljivu izreku: “Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo”!

I njegova karijera je išla samo uzlaznom putanjom. Životna (i svaka druga) iskustva sticao je u Direkciji za izgradnju grada Sarajeva i strpljivo čekao priliku da preuzme Stranku demokratske akcije koja je najduže na vlasti u BiH. Osjeća li Bakir Izetbegović neku odgovornost za stanje u državi? Ili će, kao i uvijek, krivicu svaliti na Milorada Dodika. Kao što i Dodik, svaki put kad mu “gori pod nogama”, uperi prst u Izetbegovića. I, oni se tako dopunjuju, odnosno, održavaju na vlasti jer narod ne razumije tu prljavu lidersku igru “spojenih posuda”.

Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, počeo je kao socijalistički aparatčik u mostarskom Sokolu, a završio kao lider u HDZ-u (nikome nije jasno kako mu je to pošlo za rukom, karte su bile drugačije promiješane). Vjerovatno će tamo i ostati. Kao doživotni predsjednik. Za razliku od Izetbegovića, koji je već najavio svoj odlazak iz politike. Sad će valjda malo u neizvjesne poduzetničke i poslovne vode  (za razliku od Dodika koji će, vjerovatno, odseliti u Beograd ili Moskvu jer je tamo bolja poslovna klima).

Ali – šta ako umjesto Izetbegovića dođe njegova žena Sebija (o čemu se, već uveliko, priča po sarajevskim kuloarima)? Šta ako, naprimjer, umjesto Dodika dođe njegov sin Igor, što bi bilo logično jer se čini da je krenuo očevim stopama?… Ili, šta ako, umjesto Čovića, ponovo dođe Dragan Čović? Kome će on biti predsjednik ako svi Hrvati odu, kako pričaju?

Glasači – saučesnici

Posljednjih godina svi odlaze ‘trbuhom za kruhom’ jer u svojoj zemlji – BiH, ne mogu dostojno da žive. Država im nije obezbijedila osnovne uslove za život: poduzetničku klimu, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje, pravnu i socijalnu sigurnost, nacionalnu ravnopravnost i potpunu zaštitu manjina. Ipak, ono što je najgore – za potrebe pobjede na izborima, svako malo zveckaju oružjem i bude tragične reminiscencije na stravični rat. Na taj način homogeniziraju svoje glasače i amortizuju birače da se razviju u jednakopravnog subjekta političkog života.

Ključno je pitanje kako opstaju lideri velikih stranaka tolike godine na čelu svojih organizacija u nefunkcionalnoj i neuspješnoj državi? Kako je moguće da osvoje vlast?

Pa, jednostavno zato što su glasači (kako u strankama, tako i u državi) njihovi saučesnici u sveukupnom propadanju. Svi gube, osim lidera jer oni svoje poraze – pretvaraju u pobjede! U normalnim državama, stvar je političke higijene da objektivno analiziraš rezultate (ne mogu svi biti pobjednici) i ponudiš svoj mandat na raspolaganje.

Mi živimo u vremenu hiperinflacije lidera, njihove rodbine, prijatelja i kumova. Državice nastale raspadom bivše Jugoslavije, iznjedrile su na stotine poglavica i vračeva koji upravljaju životima građana i koji su dobro plaćeni, bez obzira što je njihov rezultat nikakav.

Ako se nastavi po progresiji kojoj trenutno svjedočimo, može nam se desiti da nakon izvjesnog vremena, u Bosni i Hercegovini, imamo nekoliko hiljada stranaka, ali i isto toliko – predsjednika (lidera). Ako se taj broj pomnoži sa pet, dobićemo broj zamjenika i potpredsjednika. Zatim, množimo sa 20 (u prosjeku) da utvrdimo koliko je članova Predsjedništva.

I, da ne zaboravim glavne odbore, ogranke i podružnice, gradske, opštinske, ali i seoske, entitetske i kantonalne… Sve u svemu, biće više od dva miliona.

Glasača i birača je upola manje, ali će se i oni uskoro malo bolje organizovati jer nisu ništa manje sposobni. Naprotiv. Svako ko ima malo soli u glavi, jasno mu je da je to isplativo, ako se već toliki  broj ljudi gura u prve redove. Plata dobra, ništa se ne radi, a odgovornosti nema.

Čovjek je živa materija i svaki dan se razvija. Čak i na našim prostorima.