Haris Silajdžić o Aloisu Mocku, putu ka nezavisnosti i međunarodnom priznanju BiH, politici UN-a…

Razgovor prenosimo u cjelini:

TV1: Gospodine Silajdžiću, rijetko govorite za medije. No, kada smo Vam rekli da bismo htjeli razgovarati o Aloisu Mocku, odmah ste pristali. Po čemu ćete Vi pamtiti Aloisa Mocka i kakva ste iskustva imali s njim i njegovim političkim djelovanem?

SILAJDŽIĆ: Otišao je prijatelj BiH i kao takav je ustao u odbranu BiH, znajući u kakvoj se poziciji nalazimo. Za razliku od drugih lidera na Zapadu, on je, pa i prirodom stvari, znao mnogo o BiH, o našoj prošlosti, o složenosti naše situacije.

Znao je takođe da smo u tom trenutku bili okruženi politikama koje nisu željele dobro BiH. To je tada svima bilo jasno, ali svi nisu radili na tome da do ne dođe do toga.

Gospodin Mock je učinio sve što je u njegovoj moći da pomogne BiH i po tome ću ga pamtiti. To je bio plemenit čovjek, saosjećajan, uz to je bio dobro obaviješten i kreativan u nastojanjima da nam pomogne.

Sjećam se nekih stvari koje smo radili zajedno. Što se tiče mog djelovanja kao ministra vanjskih poslova tada, mogu reći da je on bio polazna tačka. Tada u Evropi nije bilo mnogo otvorenih vrata, a njegova vrata su uvijek bila otvorena. Vrlo često smo se viđali, ali kada se ne bismo vidjeli određeno vrijeme, primijetio sam da on u međuvremenu razmišlja o tome šta da uradimo na u tom trenutku.

Razmišljao je o onima koji su morali napustiti svoje kuće, dakle o onima koji su bili prognani silom iz svojih domova. Činio je na tome kao što je mogao, naravno, to je činio izvan BiH. Bio je takav čovjek, ali je u tom trenutku to za BiH i za nas značilo jako mnogo.

On je bio glas cijenjen u Evropi i u cijelom svijetu, upravo zbog njegove ličnosti, njegovog karaktera, zbog toga što je bio poznat kao čovjek koji ne voli nepravde.

Mnogo bih mogao pričati o Aloisu Mocku, pa i sa emocijama, jer smo u tom razdoblju postali prijatelji, što meni čini čast, naravno. Rad sa takvim čovjekom je istovremeno bila i prednost, jedna okolnost koja je bila povoljna u moru nepovoljnih, ta okolnost je bila povoljna.

TV1: Koliko je u tom vremenu agresije bio važan njegov glas, kritika slabosti UN-a da se uključi i zaustavi etničko čiščenje?

SILAJDŽIĆ: Ujedinjene nacije su trom, složen aparat i vrlo teško se pokreće. U UN-u postoji pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i uglavnom oni odlučuju. Austrija nije stalna članica, ali je srećom i sticajem okolnosti, ambasador Austrije u UN-u bio predsjedavajući Vijeća sigurnosti, dakle od onih članica koje se rotiraju, koje nisu stalne. I BiH je u jednom ternutku bila predsjedavajuća Vijeća sigurnosti UN-a.

To je za nas tada značilo izuzetno mnogo. Mogu reći, bez pretjerivanja, bilo je presudno, jer su postojale političke snage, zemlje koje nisu bile za naše članstvo u UN-u. Mi smo, naravno, nastojali da BiH čim prije postane stalna članica UN-a. Mi to nismo bili.

Šta je to značilo za nas, mislim da je sasvim jasno. Da nismo postali članica UN-a, tok događaja bi uzeo neki drugi oblik, sasvim sigurno, nepovoljan za nas, a povoljan za one koji su radili na uništenju ili podjeli BiH, radili prije svega na tome da nestane civilno stanovništvo iz BiH, bilo masovnim ubistvima, bilo protjerivanjem tog stanovništva.

Kada su počela otvorena neprijateljstva, kada je počela agresija, pogotovo sa strane režima u Beogradu, desilo se upravo tako da smo tada podnijeli zahtjev za prijem u stalno članstvo UN-a. Bilo je onih koji su protiv, čak mogu reći i u Sekretarijatu UN-a i sa onih strana od kojih smo se nadali najboljem, međutim nije tako bilo. To su bile i neke nesvrstane zemlje, što je mene tada iznenađivalo.

Srećom, kao što sam rekao, predsjedavajuči Vijeća sigurnosti UN-a, koji je mogao ažurirati stvari, pokretati inicijative itd, što se vidi iz rezolucija koje se mogu naći na internetu, sve te aktivnosti u vezi sa bivšom Jugoslavijom.

Mi smo postali članica UN-a, ali smo prije toga iskusili neke čudne momente, kao što je gubljenje našeg zahtjeva u Sekretarijatu UN-a, zatim sa opravdanjem da ne vjeruju u autentičnost potpisa predsjednika Alije Izetbegovića. Radili smo na tome, ja sam potpisao drugi zahtjev, naravno, na tome su radili i drugi – dr Nedžib Šaćirbegović, Muhamed Šaćirbegović, Ivica Mišić…

Sticajem takvih okolnosti i činjenice da smo radili na tome da UN, koji je tada imao veliki broj članica iz nesvrstanog pokreta, shvati našu poziciju, jer mi nismo bili razbijači nesvrstanog pokreta, kao što nas je tada predstavljao režim u Beogradu kroz svoju razgranatu mrežu diplomatskih i ličnih kontakata. Predstavljeni smo kao razbijači nesvrstanog pokreta, a BiH se samo branila od agresije.

Naše članstvo nam je pomoglo da radimo na članicama nestvrstanog pokreta, jer su bitan dio UN-a. U avgustu 1992. godine u Džakarti održan je samit nesvrstanih, vrlo važan samit, gdje su nam neki prijatelji pomogli da radimo sa predstavnicima nesvrstanih zemalja, koji su tada bili prisutni, a to je bio samit, dakle bili su prisutni na najvišem nivou. Nas trojica smo bili u Džakarti. Pored mene, bio je ambasador Nerkez Arifhodžić, čiji je iskustvo sa Francuskom i dobro znanje francuskog jezika tada pomoglo, zatim profesor Stojanov, ekonomista, koji je takođe radio koliko je mogao da mi prikažemo situaciju u BiH onakvom kakva je bila u tom trenutku, a ne onakvom kakvom je prikazuju drugi.

Moram pomenuti još jednog čovjeka koji je tada inače, a i prilikom našeg članstva u UN-u, tj našeg učlanjivanja u UN, odigrao veliku ulogu. To je bivši ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, princ Saud al-Faisal, sin kralja Faisala. Ogroman je posao odradio. Evo, dakle, i drugi ministar vanjskih poslova, koji takođe više nije sa nama, a koji je zaista prijateljski nastupio prema BiH u toj situaciji u kojoj smo bili.

Dakle, članstvo u UN-u je bilo kamen temeljac našeg daljeg djelovanja. Tu je gospodin Mock, ali i drugi, ali Mock u Evropi je bio apsolutno najviše angažovan, najiskrenije prema nama. Ja sam to osjećao, naravno, osjećao sam njegovo saosjećanje prema onima koji stradaju u BiH, koji su tada gubili živote, koji su bili protjerivani. Vidio sam da misli o tome stalno i da traži način da pomogne, jer je on tada bio ministar vanjskih poslova Austrije, jer kao što sam rekao, bio je glas koji je bio jako cijenjen u Evropi i u svijetu u to vrijeme.

TV1: Osim diplomatskim sredstvima Mock je i praktično pomagao BiH na razne načine. Postoji i ta priča o ustupanju kancelarija našoj delegaciji u UN-u. Koliki je njegov zaista bio doprinos i pomoć BiH na putu ka nezavisnosti?

SILAJDŽIĆ: Jeste, to je događaj kojeg se rado sjećam. Mi nismo imali kancelariju tamo, nismo imali telefon i Mock je to znao. Dodijelio nam je dio prostorija Austrijske ambasade u Vašingtonu, ne u UN-u. Predstavnik, ambasador Austrije u UN-u mi je prenio insistiranje gospodina Mocka da tražimo sve što nam treba, svaku logistiku, pored naravno političkog djelovanja, jer su mu valjda prenijeli da mi nemamo ni telefona.

To su stvari koje su samo dokazivale o kakvoj ličnosti se radi. To nije bilo jednostavno. Iz te kancelarije, iz zgrade Ambasade Austrije u Vašingtonu, ja sam radio sa medijima i odatle, dakle iz Austrijske ambasade, što možda nije bilo u redu, ali takva je bila situacija, ja sam oštro kritikovao i međunarodnu zajednicu i UN i sve vlade redom. Naravno, to se sve sluša, to je sigurno znao i gospodin Mock, ali osim ohrabrenja i pružanja pomoći, od njega ništa drugo nije dolazio.

TV1: Te kritike UN-a u tom vremenu, koliko su bile hrabre, koliko su pokazivale razvijenu svijest Aloisa Mocka i razumijevanje za dešavanja ovdje? To je bila rijetkost?

SILAJDŽIĆ: Apsolutno je to bila rijetkost. Danas je to još veća rijetkost nego što je tada bila, jer je Alois Mock čovjek, ja to zovem srednjeevropskim tipom čovjeka, koji je u određenom geografskom prostoru, u određenom vremenu, nastao. Bilo je još takvih ljudi sličnih njemu. Dakle, čovjek koji je smatrao da je međunarodna zajednica odgovorna, da je i njegova zemlja, s obzirom na našu zajedničku prošlost, dakle Austrije i BiH, da postoji jedan stepen odgovornosti prema BiH, te da treba djelovati. On se nije libio da kaže svoje mišljenje jer je to bila takva situacija, situacija života i smrti, situacija u kojoj da nismo učlanjeni tada u UN, koja bi sigurno pogoršala situaciju, ne bismo bili priznati, možda bismo bili svedeni na teritoriju itd. Ne znam šta bi se desilo, ali sigurno ne bi bilo bolje, bilo bi samo gore.

Čovjek koji to razumije i čovjek koji je spreman da sluša i koji je spreman da djeluje, a ima mnogo ljudi koji nešto znaju i koji su spremni saslušati, ali nisu spremni djelovati, e on je djelovao i učinio sve što je mogao. Naravno, nadam se da smo sa naše strane učinili dovoljno da pokažemo našu zahvalnost. Zadnji put smo se vidjeli u Beču na balu, koji je organizovala naša dijaspora, gdje mi je rekao da je tu vidio mnogo mladih ljudi koji garantuju dobru budućnost BiH. Bilo je jako lijepo, bilo je muzike, svega… Jednim dijelom smo pokazali da mislimo i na budućnost, a ne samo na ono što je prošlo i na sav taj užas koji je pratio BiH sve to vrijeme, uključujući i genocid.

Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je bio dobar čovjek. Ja mu veći kompliment ne mogu dati. Sa svakim rođenjem na ovom svijetu, sa tom ženom ili čovjekom dolazi jedan novi svijet. Isto tako, s njim odlazi. Sa Aloisom Mockom otišao je jedan dobar svijet. I na ovaj način upućujem saučešće njegovoj porodici, njegovim prijateljima i mislim da je, što se tiče onih koji vole BiH, sebi ostavio spomenik ovdje upravo jednog ne samo dobrog političara i cijenjenog čovjeka, nego i dobrog čovjeka.

TV1: Koliko današnjem svijetu fali takvih lidera, ljudi koji imaju osjećaj za pravdu i moralni kompas?

SILAJDŽIĆ: Nisu samo lideri krivi. Ima puno toga što ne valja u ovom svijetu. Zamislite čovjeka koji bi danas u ovom svijetu pokazivao saosjećanje, koji bi gledao na svijet drugim očima, jednim pogledom koji je danas, nažalost, postao norma. Dakle, na jedan način koji nije u redu.

Mi prelazimo preko činjenice da danas ljudi stradaju, umiru nepotrebno, a međunarodna zajednica čini uglavnom ono što je u interesu pojedinih zemalja ili blokova. Dobar primjer je Sirija. Koliko čujem od Sirijaca, naravno ne znam tačno, poginulo je blizu milion ljudi. U Iraku takođe, prije toga. U Libiji.

Mešunarodna zajednica ne čini dovoljno da to spriječi. Zbog čega? Zbog interesa. Naravno, interesi će uvijek postojati, ali sa druge strane, mora biti negdje crvena linija, gdje ćemo gledati na ljude kao na ljude. Ipak je to najvažnije na ovoj planeti. Čovjek je najvažniji. Doborbit čovječanstva je najvažnija. Svako dijete koje danas nema hranu ili vodu trebalo bi da predstavlja problem za sve one koji predstavljaju svijet na neki način. Međutim, i mi svi zajedno sve to odgajamo. Inače bi ti lideri bili bolji. Treba da se zapitamo kakvi smo i mi.

TV1: Nedavno smo obilježili godišnjicu pristupanja BiH u UN. Svake godine u to vrijeme slušamo Vaš govor koji ste održali. Možete li se prisjetiti reakcija Vaših kolega nakon toga, između ostalih, i gospodina Mocka? Šta su Vam rekli?

SILAJDŽIĆ: Gospodin Mock nije bio tu, koliko se ja sjećam. Bili smo svi radosni, ali istovremeno i tužni i zabrinuti, jer je otvorena agresija na BiH već davno bila počela. Tako da je to bilo jedno pomiješano osjećanje. Znali smo da smo napravili jedan veliki korak, znali smo da to neki ljudi nisu dočekali s posebnom radošću i znali smo otprilike šta nas čeka. Nismo znali koliko dugo, ali znali smo da ulazimo u vrlo težak period.

Vjerovatno sam ispustio neke ljude, ne mogu da se sjetim sada svih koji su na tome radili uporno, pomagali nam, ali neke od njih sam pomenuo. Još jednom pominjem Aloisa Mocka, dobrog čovjeka, sa velikom zahvalnošću za ono što je učinio za BiH.

vijesti.ba/visoko.ba