Hamdo Čamo: Vrijeme srama …

VRIJEME SRAMA: PISMO MRTVIM DUŠAMA

“Nisam jadan znao: čim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carskom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.” (Derviš Sušić)

Piše: Hamdo Čamo

Živimo u vremenu tuđega ali i vlastitoga srama.

U potrazi za tračkom svjetlosti i prosvjetljenja čovjek čita. Čitanjem se smiruje, proširuje vidike, otvara prozore mračnih prostora, dimenzija i barijera bezvremenosti, skrivenih iskustava, tajni i dubokih ali iskrenih ljubavi i žalosti. Jučer sam opet  čitao  Derviša Sušića.

Jučer je bila 25. godišnjica genocida u Srebrenici. Vrijeme kada se dušom žaluje za svima koji su nevini stradali, čije kosti vire iz zemlje natopljene krvlju primarnih, sekundarnih i tercijernih masovnih grobnica u potrazi za pravdom, grobnica iz kojih se vade tijela beba koja su ubijena iste godine kada su i rođena. Ubice djece se proglašava nacionalnim herojima. Herojstvo zločinaca koje su sami izabrali. Broj žrtava postao je pitanje politike i statistike koje ne dodirujuju i ne nadvladavaju osjećaji širine nečije neljudske bestijalnosti.

U Srebrenici je počinjen genocid. Napuštena sela i masovne grobnice su najbolji dokument i dokaz. Pod okriljem međunarodne zajednice, Ujedinjenih nacija, pod okriljem Evropske unije. Danas je slika masovnih zločina genocida nad drugima i drugačijima jasna i prostim okom vidljiva; prostori etnički podijeljeni, očišćeni; narod geografski i ideološki podvojen i udaljen; stavljen na tezgu politike globalizma koja može da krčmi kako joj drago. Svijet je znao šta se događa i predstoji prije pada Žepe i Srebrenice, ali se kako i uvijek kada su u pitanju globalni interesi  povlačio u vlastitu ljušturu da bi se, kada se sve završi, pojavljivao poput Djeda Mraza, putnika dobronamjernika i spasioca s darovima koji prelaze granice vremena, prostora i stvarnosti. Navodni osjećaj koji radi formalnog zadovoljenja iskazuju domaće vlasti (čast izuzecima) i zemlje međunarodne zajednice u obliku institucionalnog i nacionalnog srama uz cvjetić na reveru ponavljajući floskule na brzinu sročenih riječi ustrojenih  diplomatskim protokolom, riječi su koje izazivaju duboki sram i ne dopiru do srca genocidom pogođenih, ne odaju snagu ubjedljivosti u koje niko živ ne vjeruje, pa čak ni mrtve duše kojima su riječi pijeteta upućene. Živote snajperom ubijanih godinama, bombardovanih, izgladnjivanih, tisuća ubijenih, kada su mogli da ih spase i da im pomognu, nisu htjeli; dapače,  čak su čekali i očekivali njihovu smrt. Ko to zaboravi, zaboravio je sebe. Ruku spasa nisu pružili već su je sakrili iza leđa iz njima dobro poznatih razloga. Ta sramota, da su cilj i forma zadovoljeni, ali ne i pravda, da su mogli pomoći i daleko više učiniti ali nisu htjeli, ostaje dio njihove sramne povjesti. Da će se neko poslije toliko vremena, posebno neka od država, zbog toga „mnogo zabrinuti“, neće. Države nemaju srama, one se ne srame, živi ljudi su ti koji se srame svojih djela i nedjela.

Ko se sve nalazi na stubu srama bilo bi teško nabrojati. Njih ima na svim stranama. Žrtvama je danas „svejedno“. Mrtve duše ne interesuje ovosvjetski sram, ali ih interesuje sram u duši vlastitog dvorišta. Poruke „pamtite i ne zaboravite“ prenose svi živi s ovu stranu granica moralnosti.

Kada čovjek kaže da ga je sram, to je posljednja linija odbrane integriteta  moralnosti čovjeka prije nego što u bijegu skoči u bezdan od svijeta bestijalne nemoralnosti i licemjerja. Satjeran u ćošak čovjek ima samo jednan mogući izbor, kao svi u ćošak satjerani, to je onaj korak naprijed.

Svim ljudima u kojima još kuca srce za Bosnom, oprhvano bolom besmisla počinjenih zločina nad nedužnim civilnim žrtvama jučer je 11. jula kucalo na istoj frekvenciji, frekvenciji osjećaja pripadnosti ljudskom rodu. Dok su jedni iskreno tugovali, drugi su negirali genocid. To im je omogućila „politika nemogućeg“ i međunarodna zajednica – ista ona koja „sa bolom susosjeća sa bolom žrtava genocida“. Snagu donošenja Zakona o sprečavanju negiranja genocida ima jedino međunarodna zajednica, preko OHR-a i njihove produžene ruke  g. Valentina Inzka. Nažalost, vrijeme između Paddy Eshdowna i Valnetina Inzka popločano je svjetlosnim godinama. To što znaju da „frankenštajn država“ ustrojenu njihovom  voljom u Dejtonu nije u stanju samostalno donijeti takav zakon, samo je nastavak poznate igre kojom na vremenu „kupuju vrijeme mira“, vrijeme koje nije ni rat ni mir. Upravo onako kako odgovara „mnogim vlastima“ na njihovoj regonalnoj ili globalnoj šahovskoj ploči.

Kada neko kaže da ga je sram, iz ugla psihologije ličnosti, ona ukazuje da je ista svjesna moralnih granica, da uči na greškama i pokušava ispraviti ili u najmanju ruku ne ponavljati greške i djela kojih će se sramiti. Upadati i činiti grešku za greškom zbog koje su drugi srame, nije slučajnost već namjera; namjera onoga koji je bolesno bestidan. U tu kategoriju spada i politika na međunarodnoj sceni.

Politika je praksa mogućeg i njome se ne bi smjeli baviti oni koj se u nju ne razumiju. Politika je zanat. Neuki i nesposobni koji pokušaju za operacijskim stolom izvršiti ozbiljan kirurški zahvat treba unaprijed da znaju da pacijent operaciju takvih neće preživjeti. Ali, zašto se se uprkos toj spoznaji mnogi hvataju u kolo politike? Odgovor leži s druge strane, strane svijesti i savjesti i misije svakog pojedinca, ali i zakona.

Najstabilnije države su one kojima vlada zakon, mir i dugovječni vladari uz podršku građana u svakom smislu. Svaka promjena  ustavnih zakona, vlasti, novih vladara dovodi do duboke podijeljenosti društva u političkom ali i vjerskom smislu. Bosna je imala toliko zakona, vlasti i vladara da je sa svakim od njih bosansko društvo gubilo supstancu vjerskog i nacionalnog identiteta do granica vlastite prepoznatljivosti. Da li neko danas sa sigurnošću može reći svoj “pravi identitet“, teško je reći, ali je golim okom prepoznatljivo da većina pribjegava, umjesto nacionalnom, vjerskom identitetu. Matrica po kojoj je Palestina sačuvala vjeru ali je ostala bez svoje zemlje i države. Treba li bježati i u koji identitet pokraj identiteta okrunjenog vlastitim granicama, jezikom, kulturom i tradicijom? U tom bijegu je i uzet primjer „pogrešnog prava“ da je „Bosna bezdan“ koji je i bošnjački (muslimani) i srpski (pravoslavci)  i hrvatski (katolici), u kojima se granice vlastitog identiteta gube, prelijevajući se preko granica identiteta drugih naroda i država, istovremeno zaboravljajući da u Bosni i Hercegovini žive i druge kategorije građana „koje se ne mjere na kilo samo vjerske pripadnosti“, toj kategoriji pripadaju Bosanci. Bosna je bosanska i svakog onoga, bilo koje geografske, stranačke odrednice i vjerske pripadnosti koji je osjeća svojom domovinom. To njihovo pravo nema niko da im oduzima. A, oduzeto je, čak i ustavno, kroz prizmu konstitutivnosti tri naroda (pogledati zastupljenost jezika u Ustavu dejtonske BiH) već treću deceniju, nazivajući se pri tom moralno čistim i opravdano demokratskim društvom. Kako će se neko zvati, kome će podariti osjećaj državnoj i vjerskoj pripadnosti, to je najintimnija stvar svakog pojedinca. Zakoni, prirodni i društveni se moraju poštovati, jer ako se oni ne poštuju, nastaje tragedija ambisa u kojem ne postoji ništa što će nekoga drugoga obavezati  da poštuje bilo što drugo i drugačije, u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Akademik Filipović, jedan od najvećih bosanskih ali i bošnjačkih autoriteta iz prve ruke, kao savremenik i sudionik svih događaja u vremenu i prostoru govori u TV emisji: Alija Izetbegović protiv vlastitog Ustava – NTV 99 – Bosanska deklaracija. (https://www.youtube.com/watch?time_continue=3&v=zCjYGibzoFc&feature=emb_logo). Pravnika koji ne poštuju Zakon a zahtijevaju da se nametnuti zakoni poštuju, bilo je i ima ih još uvijek na svjetskoj sceni ali i našem podneblju. Bez dubljeg smisla za moralnost i pravdu takvi rade sve dok „zarada i posao cvjetaju“.  Na neobjavljene ustave namjenjene vjerskim državicama opet upozorava akademik Muhamed Filipović: “I Ustav bili napisali za muslimansku državu; I opet kažu da “Bosnu” nisu dijelili!” (https://www.youtube.com/watch?time_continue=128&v=HTqcAPkETqE&feature=emb_logo) ne umanjuju njihovu odgovornost, već  potvrđuju njihovo licemjerje, duhovni, vjerski i moralni sunovrat. Bošnjaci su mogli mijenjati ime u bilo koje mirno vrijeme. Ne, trebalo je iskoristiti vjeru borbe onih koji su se borili za građansku državu, da bi se potom besramno otpustili niz rijeku „s lonca i konopca“. U ime čega? Posve je nebitno da li će neko moći i htjeti da shvati vrijednost izrečenih riječi. One su stećak i epitaf jednom vremenu. „Pismo mrtvim dušama“ koje su prodate od strane licemjera zbog kojih je ne samo mene „stid njihova stida“. O tom stidu i sramu je riječ.

Pogledamo li hladne glave vremensku liniju historijskih događaja suočićemo se sa bezbrojnim činjenicama, prije svega da su poslije raspada bivše Jugoslavije građani Republike Bosne i Hercegovine referendumom odlučili da RBiH bude nezavisna država te da je po najvišim demokratskim uzusima, uzusima volje građana, (izlaznost 63,7%, od čega je 99,7% bilo za nezavisnost), kao 177. članica  primljena u Ujedinjene nacije.

Šta se dogodilo da jedna ugledna država Ujedinjenih nacija postane njen protektorat?

Ja sam Bosanac i moja vjera je Bosna.  Jedino u tim granicama vidim sebe, svoju i njenu budućnost. Svjesnost o bestijalnosti velikodržavnih projekata ne mijenja na stvari, ali neosporno ima velikog utjecaja na medijski i idološki zaslijepljene mase: pristanak da se postane „treća strana“ u planovima tuđih velikodržavnih projekata, poistovjećivanja i veličanja zločinaca i njihovih nedjela, negiranja počinjenih zločina, sijanja križeva i obilježavanja teritorije koja pripada svim građanima bh. države, metamorfoze od zdravog građanskog do bolesnog poretka duboke podijeljenosti i malih stranačkih despotija, kriminala, zakona sile stranačke i vjerske podobnosti i pripadnosti poduprte institucionalnim falangama otvorenog fašizma  i kleronacionalizma, prisilne demografske promjene stanovništva “humanim” progonima „nepodobnih“, nesposobne vlasti i nepodobne opozicije oličene u sjeni teške segregacije, potpune krize i građanske nemoći. Jedna od historijskih činjenica je da sve što je silom nametnuto, samo se silom može promijeniti. Ko računa na mirne „demokratske promjene silom nametnutog“, u silnoj je zabludi. Poslije „dva puta goreg“ uvijek dolazi još gore treće.

Živimo u vremenu tuđega ali i vlastitoga srama.

25. godišnjicu genocida u Srebrenici domaći mediji su propratili naslovima o „Danu žalosti, poraza čovječnosti i civilizacijske sramote“, što uveliko odgovara istini. Međutim, to je jedna strana koja se stavlja u fokus, dok postoji i druga strana medalje, daleko žalosnija, nečovječnija od svake civilizacijske sramote. Sram me je tuđega srama u vlastitoj avliji. Njega bi se postidjele sve mrtve duše koje su zbog  njihove sramne politike nedužno stradale.

“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam… Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.” („Hodža strah“, Derviš Sušić)

Niko nije kriv dok se ne dokaže drugačije.

Snage politike koje su dijelile Bosnu i Hercegovinu još uvijek su na samom vrhu vlasti i jednako ih uzdižu i ljube svi oni koji su se velikodržavno sa njima poistovjetili, a da ni sami ne znaju kako dalje. Jaki opstaju, slabi nestaju. Je li to domet za koji su se svi borili? Ni u kom slučaju. Ozbiljni analitičari sportskim riječnikom kažu „da je završeno tek prvo poluvrijeme“.  Šta se očekuje od drugog poluvremena to nam analitičari ne govore, ali je činjenica da se može očekivati doslovno svašta. Sve je moguće. I tu leži završnica srama pravde, srama nad sramovima kojim je neko omogućio „da nemoguće postane moguće?“

Svaka država postoji na temeljima autoriteta i suverene vlasti. Šta reći za države čije vlasti nemaju ni jedno ni drugo? Ne znati eksploatisati pravo i autoritet državne vlasti, agresiju pred očima svijeta i od gotove države napraviti kafansku prćiju, nije neznanje već ima svoj duboki smisao i značenje. Nije teško odgovoriti na pitanje nije li za šaku vlasti svjesno potrošen autoritet i suverena vlast jedne države.  Svi znaju o kome je riječ i u ime čega, osim onih koji se iskreno iz dubine duše srame njih i rezultata njihove pogubne politike.

Bože, gdje je smisao i mudrost sreće, a gdje nesreće?

Snagom uma filozofi su još prije dvije tisuće godina posve jedinstveni u tome da je sreća jedino moguća u pravno uređenoj državi. Nesreća je sudbina onih koji žive u socijalno i pravno neuređenim društvima i državama. Zašto se društva opredjeljuju više za nesreću nego sreću, nije poznato, ali psihoanalitičari pronalaze mogući odgovor u  tezi da “gdje ima sadista ni mazohisti nisu daleko”, koju uostalom podupire i stara narodna poslovica “našla vreća zakrpu”.

Jutros mi je u ruke dospjela pjesma Pabla Nerude: „Ne zaboravi biti sretan“.

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav, onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u
novu boju i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta..

Živi danas, učini danas, reskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Poezija za razmišljanje. Potreba da se pronikne u dubinu granica srca koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju; srca koje nastavlja kucati ritmom živosti, pulsom života uprkos svim jadima, nesrećama i tugama; srca koje odabire jedino ispravno i moguće: nije nesreća rješenje, već sreća; sreća je put i staza koja izbjegava svaku krivinu zla i nepravde.

Za one koji su neodlučni preporučio bih riječi poeme Bertolda Brehta „Mojim zemljacima“:

Vama – ko u mrtvom gradu svom živ ostah –
velim: Smilujte se najzad sebi sami,
nek vas rat nikad više ne namami –
ko da dosadašnjih nije bilo dosta:
preklinjem vas, sebi smilujte se sami!

Muškarci, mistriju u ruke, ne nože!
Jer sjedili biste sada ispod krova
da noževa niste mašili se snova,
a pod krovom ljepše sjediti se može.
Mistriju u ruke, molim vas, ne nože!

Djeco, uviđavnost da vas rat poštedi
tražite od svojih roditelja. Glasno
recite – nećete taj život u bijedi,
ni patnje ko njine, nek to bude jasno:
djeco, nek vas rata roditelj poštedi!

Majke, vi u čijim rukama počiva
moć da rat trpite il’ da ga odbijete,
o, dajte da vaša djeca budu živa!
Da vam život, a ne smrt duguje dijete:
majke, dajte da vam djeca budu živa!

Mi nismo odgovorni za djela drugih, ali jesmo za svoja.

hamdocamo.wordpress.com