Hadžić: Kako se finansiraju kantoni u Federaciji BiH?

Faruk Hadžić

Koliko ste puta do sada čuli da je potrebno ukinuti kantone u Federaciji Bosne i Hercegovine jer će se na taj način uštedjeti milijarde maraka svake godine? Jedan od razloga za takvo zagovaranje bi bio da će se na taj način otpustiti višak radnika u administraciji, tj. izvršiti racionalizacija, te taj novac usmjeriti u neke druge produktivnije svrhe. Sa druge strane, postavlja se pitanje, da li bi zaista svi korisnici kantonalnih budžeta ostali na ulici, ili bi recimo prešli na finansiranje Federacije Bosne i Hercegovine.

U prethodnom tekstu sam detaljno pisao na temu zašto inače plaćamo poreze u Bosni i Hercegovini. Ova tema je vrlo bitna za bolje razumijevanje ekonomskih procesa. Prikupljeni porezi imaju između ostaloga i svrhu da finansiraju razne državne izdatke, a jedni od njih su upravo izdaci kantona.

Kako teče krug prikupljanja i trošenja novca u Bosni i Hercegovini?

Porezi na potrošnju u Bosni i Hercegovini čine oko 46% svih prikupljenih poreskih prihoda, a to su u najvećoj mjeri PDV i akcize. Onoga trenutka kada platite nešto u nekoj radnji, poput kupovine sladoleda za vas ili vaše dijete, platili ste porez na potrošnju i taj novac trgovina uplaćuje u vaše ime na jedinstveni račun države. Na taj račun uplaćuju novac firme iz različitih dijelova naše države i prijavljuju državi koliko su platili poreza. Iako taj proces prikupljanja dobro funkcioniše, najveći problemi nastaju u efikasnoj raspodjeli tog novca. Prvi koji povlače novac sa tog računa su otplate vanjskih dugova i finansiranje institucija Bosne i Hercegovine. Nakon toga novac se dijeli prema entitetima i nižim nivoima vlasti, tačnije prema kantonima i općinama.

Taj novac se dijeli prema utvrđenim koeficijentima entitetima i Brčko distriktu, a Federacija Bosne i Hercegovine unutar svog dijela novac dalje usmjerava prema kantonima. Da li se novac pravedno raspoređuje između entiteta je sasvim druga tema, tj. da li jedan entitet dobiva više novca nego je zaslužio kroz uplatu. Ono što je interesantno analizirati jeste šta je dominantni prihod kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine i kako se taj novac dalje troši. Analize različitih budžeta kantona pokazuju da su dominantni izvori prihoda porezi od potrošnje, ili indirektnog oporezivanja. Za ovaj primjer sam pripremio podatke iz 2019. godine iz vrlo jednostavnog razloga, jer je to bila pretpandemijska godina i prihodi su bili na vrhuncu. Uzimanjem podataka iz 2020. godine, imali bismo nerealnu sliku jer su poreski prihodi značajno smanjeni, a izdaci za plate javnog sektora su ostali isti.

Kako najjednostavnije objasniti šta je ustvari budžet nekog nivoa vlasti? Najlakše za razumjeti jeste predstaviti budžet kao jednu kasu sa novcem, ili recimo korpu. U tu kasu ili korpu ubacuju se pare koje se prikupljanju na različite načine. Kada dobijete račun u nekoj radnji, pri dnu računa možete vidjeti koliko ste platili PDV-a. Taj novac idu u tu korpu ili kasu. Isto važi i za porez na dohodak. Od vaše plate, kada oduzmete plaćene doprinose za penziono i zdravstveno, imate iznos iz kojeg plaćate 10% državi po osnovu poreza na dohodak. Ako imate preduzeće i poslovali ste pozitivno, na kraju godine državi plaćate porez na dobit preduzeća od 10% na iznos ostvarene dobiti. Na taj način punite kasu ili korpu. Taj prikupljeni novac se onda troši na razne potrebe, poput plata nastavnika i učitelja, doktora, policajaca, administrativnog osoblja, penzionera, transfera prema raznim kategorijama i sl. Ako je više potrošenog novca, nego je što je prikupljeno, onda se taj nivo vlasti mora zadužiti i tako pokriti nedostajuća sredstva.

Zvanični podaci pokazuju da su ukupni prihodi u budžetima kantona u 2019. godini iznosili 2,52 milijarde maraka. Više od pola ovog iznosa, tačnije 56% ili 1,42 milijarde maraka prikupljeno je kroz poreze na potrošnju – naš novac koji plaćamo tokom svakodnevnih kupovina. Ipak, nije u svim kantonima ravnomjeran udio poreza na potrošnju u odnosu na ukupne prihode. Recimo, najmanji udio prihoda na potrošnju u odnosu na ukupne prihode je u Kantonu Sarajevo, gdje oni iznose 48%, dok je najveći udio u Posavskom kantonu čak 75%. Ostali kantoni se nalaze u rangu od 50-60%, a neki poput Kantona 10 prelaze 70%. Šta ovo u praksi znači? Drugim riječima na svakih 100 maraka koje budu uplaćene u Kanton Sarajevo, 48 maraka dolazi od PDV i drugih poreza na potrošnju, dok u Posavskom kantonu na svakih 100 uplaćenih maraka 75 dolazi od ovih poreza. U Tuzlanskom kantonu je to 58, Unsko-sanskom 64, Zeničko-dobojskom 59, Bosansko-podrinjskom 64, Srednjobosanskom 65 i Hercegovačko-neretvanskom 54 marke. Potpuno je jasno da kantoni ovise od prikupljenog PDV-a.

Ipak, nije ključno pitanje kako i u kojem omjeru ovaj prihod dolazi u budžete, već kako se on dalje raspoređuje. Ako se detaljnije pogledaju izdaci budžeta kantona, jasno se vidi da je najznačajnija stavka u troškovima – plate i doprinosi budžetskih korisnika. Zbirno za sve kantone, samo na ovoj stavci godišnji izdaci iznose 1,54 milijarde maraka. Sada ćete naravno reći, pa ovi izdaci su veći nego što se prikupi PDV-a i drugih poreza na potrošnju za finansiranje potreba kantona. Upravo tako! Zbirno gledano, prikupljeni prihodi od PDV-a nisu dovoljni ni za isplate plata budžetskih korisnika u svim kantonima. Da ne bude zabune, u budžetske korisnike se ubrajaju i zaposlenici u obrazovanju, policiji, administraciji i drugim sektorima.

Najviše za plate i doprinose izdvaja Kanton Sarajevo i to 460 miliona maraka, Tuzlanski kanton 250 miliona i Zeničko-dobojski 196 miliona maraka. Svi ovi izdaci prelaze 100% pokriće od PDV-a što znači da se novac mora naći iz drugih izvora kako bi se samo pokrile plate. Najgori omjer ima Zapadno-hercegovački kanton, gdje na svakih 100 maraka izdataka plate, PDV može pokriti samo 87 maraka. Kantoni poput Posavskog, zbog svoje veličine ne i pozitivne stimulacije, manje izdvajaju prikupljenih poreza na plate, tako da je taj omjer 76% ili od svakih 100 maraka prikupljenih poreza, 76 ide na plate i doprinose javnog sektora.

Zašto su svi ovi podaci bitni?

PDV je najvažniji porez za finansiranje mnogih državnih potreba. Ako možete manje izdvajati za preglomazni javni sektor, onda vam više novca ostaje za druge kategorije. S obzirom da smo vidjeli koliko se samo novca izdvaja za plate, onda ostaje vrlo malo novca na raspolaganju za istraživanje i razvoj. Onda ne treba čuditi da su budžetska izdvajanja institucija u Bosni i Hercegovini, koje finansiraju aktivnosti istraživanja i razvoja u 2019. godini iznosila 32 miliona maraka. Ono što zabrinjava jeste da kada čujete da je prikupljeno više novca od poreza svake godine, vrlo vjerovatno da će većina toga biti iskorištena upravo na stalno rastuće izdatke javnog sektora. Dovoljno je pogledati svakodnevne objave raznih konkursa u državnom sektoru.

Time se značajno limitira naš budući napredak, jer sve što se dodatno prikupi i stvori opet ide u neproduktivne svrhe. Dodatno, visok nivo zavisnosti isplate plata od prikupljenog PDV-a je velika opasnost u periodu krize, što se ispostavilo tačnim tokom prošle godine, kada su prihodi od indirektnih poreza smanjeni za oko 800 miliona maraka. Koliko su smanjene plate javnog sektora? To je jedan od glavnih razloga zbog čega nam je bio potreban kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. Ne zbog pomoći privredi, već zbog održavanja ovog nivoa budžetske potrošnje.

Ključno pitanje za kraj ostaje, šta bi se desilo ako bi se recimo ukinuli kantoni u FBiH. Da li bi to značilo da bismo dobili dodatnih 2,5 milijarde KM koje bi se mogle usmjeriti u neke druge produktivnije stavke, ili recimo napraviti ušteda na platama od recimo 1,5 milijardu maraka. Apsolutno ne, jer bez obzira na „ukidanje“ kantona, zaposleni bi ostali raditi u istim institucijama. Ako je neko zaposlenik u kantonalnom uredu Porezne uprave, on će i dalje raditi u „regionalnom“ centru, koji će sada samo drugačije zvati. Jedine uštede bi se mogle očekivati u izdacima za skupštine i vlade kantona, dok bi osoblja ministarstava administrativno prešli na viši nivo.

Ukidanje ili formiranje kantona je političko pitanje i takvo će i ostati. U pozadini toga stvari su mnogo dublje i složenije. Ekonomsko pitanje održivosti ovakvog sistema je zasnovano na pravilnoj raspodjeli prikupljenih poreza i finansiranju korisnih izdataka. Sve dok je na političkoj sceni prisutna filozofija „da više prikupljenih poreza znači više zaposlenih radnika u javnom sektoru“, to će značiti duže vožnje lošim cestama, dugotrajno čekanje na zdravstveno usluge, ili manje i nedovoljne penzije te prirodno istrebljenje kroz iseljavanje i izumiranje.

Nomad.ba
foto: Dženat Dreković/NOMAD