Hadži Ahmed ef. Kadić najstariji imam na području Medžlisa IZ Visoko

Hadži Ahmed ef. Kadić najstariji je imam na području Medžlisa Islamske zajednice Visoko. Ovih je dana ukoračio u 88. godinu života. Pedesetak je godina obavljao imamsku misiju u Kalićima i Bradvama, a po odlasku u penziju, već 22 godine, mujezin je i desna ruka imama u Donjem Moštru. Od imama iz njegove generacije još je živ Šaban ef. Šemić iz Zagrađa kod Kaknja.

U Donjem Moštru živi Ahmed ef. Kadić, najstariji imam na području Medžlisa Islamske zajednice Visoko. Ovih je dana ukoračio u 88. godinu života. Odličnog je zdravlja. Pokretan je. Dobro vidi, čuje, pamti. Desna je ruka aktuelnom imamu Fikretu ef. Bajriću, svršeniku Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Otkako je otišao u penziju, mujezini na svakom vaktu, mijenja imama Bajrića.

Imam Bajrić o njemu kaže: “Ahmed-efendija je imam i insan za primjer. U svemu. On je džamijski čovjek. Stalno mi je na dispoziciji. Pomaže mi i u gasalskim aktivnostima. Zajedno odlazimo i na dženaze. Kad mene nema tu, on je moja sigurna zamjena.”

Midhat ef. Čakalović, glavni imam MIZ Visoko, kaže: “Ahmed-efendija je imam koji je čitav život kao pupčanom vrpcom vezan za džamiju. Kažu da nikad nije izostavio ni jedan namaz, ako je bio u mogućnosti, a da ga ne klanja u džamiji. Dok je službovao u Kalićima, znao je poslije sabaha poraditi poslove kod kuće i pješke otići na redovnu dužnost u svoj džemat. I nikada nije zakasnio.”

I bivši glavni visočki imam Ibrahim ef. Hadžić pun je hvale za Ahmed-efendiju kao imama i insana. Kaže da je bio desna ruka svim imamima koji su službovali u Donjem Moštru i šire.

Kad govori o sebi, Ahmed-efendija je škrt na riječima. Reći će da je rođen 17. oktobra 1933. godine, da je imamsku misiju počeo i završio u džematu Kalići. Budući da je stanovao u rodnom Donjem Moštru, do džamije u Kalićima najčešće je pješke išao. U jednom pravcu trebalo mu je sat vremena dobrog hoda. Po odlasku u penziju, u džematu Kalići ostao je još pet godina, dok nije napravljena imamska kuća i zaposlen novi imam. Potom je s hanumom otišao na hadž i po povratku s hadža postavljen je za imama u Bradvama. I u ovom je džematu ostao dok nije došao novi, stalni imam. Službovao je četiri i po godine. Poslije službovanja u Bradvama zastalno se vraća u svoje Donje Moštre i prihvata mujezinsku dužnost, koju je do tada, više od 60 godina, obavljao njegov brat Ševko. Gdje je god službovao, bio je uzor i starijim i mlađim generacijama.

Na pitanje kad je bilo teže raditi u imamskoj službi, nekada, kad je on počinjao, ili sada, odgovorio je:

“Grdna rano, pod kakvim smo mi uvjetima radili, a kakve uvjete imaju današnji imami… Puno je teže bilo u to vrijeme. Nisi smio harfa učiti, nisi smio dnevnik imati, nisi smio dijete upisati, nisi mu smio eventualne izostanke pisati. Bio si sretan kad dijete otvori vrata i nazove ti selam. Sam sam pisao sufaru. Usprkos teškim uvjetima, ja sam u jednom malom džematu imao i do 150 djece u mektebu. Ako su roditelji čvrsto stali iza djece, ta djeca su bila odlični učenici. Iza neuspjeha pojedine djece opet su stajali njihovi roditelji. Nisu ih podsticali da budu redovni i da bolje uče. Primjera radi, otac zatraži od djeteta da ode u prodavnicu da mu kupi cigarete, ono kaže da treba u mekteb, a babo odgovori: ‘Idi ti meni kupi što treba, a danas ne moraš ići u mekteb.’ Ja kao muallim nisam smio otići roditelju i pitati ga zašto je indiferentan za dječije pohađanje mekteba. Nisam imao problema s doušnicima UDBA-e. UDBA je više pratila one imame koji su imali veću islamsku i opću naobrazbu. Mi s imamskim ispitom nismo im bili interesantni kao hafiz Džemal ef. Omerbegović, pa Abdulah ef. Ganić, pa Rasim ef. Šabanović, moj hodža. Oni su njih redovno pratili.”

Hadži Ahmed-efendija živo se sjeća svih ramazana, a ispostio ih je više od osamdeset. Reći će: “Najteže je bilo postiti u ljetnom periodu, kad su se žela i vršila žita. U žetvu smo išli poslije sehura i ranog sabaha i u podne se vraćali na kraći odmor. Vršilo se s konjima. Snopovi žita s njiva na guvna dovozili su se volovskom zapregom. Bez obzira na težinu tih poslova, narod je postio.”

S posebnom sjetom prisjeća se vremena kad su Moštrani i mještani mnogih drugih sela u tom kraju s proljeća svoje volove gonili na planinu Zec, koja pripada Konjicu, na Smrčevice na vakufskoj općini i u Gvožđanske stanove u fojničkoj općini.

“Na planini Zec imaju toponimi Vranja, Gunjača… Na Vranji sam upoznao Omera Pervu. Jednom mi je rekao: ‘Poselami mi hafiza Džemala ef. Omerbegovića, da mi ne šalje vola Šironju. Šironja je bio ters hajvan.’ Omerovim čobanima vjerovatno je dosadio. Volovi koje su gonili na planini bili su zdraviji, jači, deblji i čišći. Konačili bi pod vedrim nebom, a i kiše su ih sapirale.”

Efendiji sam kazao da je Omer umro 1964. godine, a da se iste godine rodio njegov unuk Omer, koji je danas jedan od najboljih ljekara kardiologa, dijagnostičara na ultrazvuku srca na UKC Sarajevo.

Neizostavna je bila i tema o koroni i minulim ratovima. Kazao je: “Bilo je ratova, požara, raznih bolesti, ali da je cijeli svijet na udaru, to nikad ranije nije bilo. Mene još nije zakačila niti nekog u mojoj porodici. Hvala dragom Bogu. Što se tiče ratova, zapamtio sam dobro i Drugi svjetski rat. Kad je počeo, bio sam prvi razred osnovne škole. Kod nas se nije puno ni osjetio. Bili smo užasnuti onim što smo saznali za pokolj Bošnjaka u istočnoj Bosni. Doduše, tad nije bilo ovih medija pa su vijesti sporo stizale. Mi djeca smo znali svoje: škola, čuvanje hajvana. Svako je imao svoju obavezu.”

Dobri efendija Ahmed, kad pravi usporedbu refleksije života ljudi nekad i sad, podvlači: “Tada su ljudi bili rahatniji i zadovoljniji. Kad sam došao na službu u Kaliće, upoznao sam dvojicu braće koja su živjela u jednoj kući s dvije sobe. Bili su podijeljeni. Jedan je imao šest cura i dva sina, a drugi pet cura. Jedan brat je živio u jednoj sobi s desetero, a drugi brat u drugoj sobi sa sedmero čeljadi. Uz dvije sobe imali su još i mutvak. U njemu su bili sačevi i spremala se hrana. Jelo se za sofrom i iz jedne čase. Nije bilo struje, a svi zadovoljni. Inače, nije bilo kuće koja nije imala petero pa naviše djece. Niko nije radio u firmi, a živjelo se. Puno se radilo u poljoprivredi, stočarstvu. Nije bilo penzionera. Danas ih imaš u svakoj kući i opet ljudi nezadovoljni.”

Kad mladi ljudi pitaju efendiju Ahmeda koja je receptura za zdrav i dugovječan život, on lakonski odgovara: “Ljudima je zanimljivo da ne trošim nikakve lijekove, da sam dobrog zdravlja. Kažem im da, kad me nešto zaboli, odem u banju i obnovim abdest. Receptura bi mogla biti u ustajanju na rani sabah. Ja na rani sabah ustajem kako znam za sebe.”

Visoko.co.ba/stav.ba