Grupa zeničkih lovaca: Lovcu nikad nemoj reći da laže, samo reci da može biti

Lovci i lovačke priče uvijek su kod ljudi izazivali posebnu pažnju. Priča koja dolazi iz zeničkog naselja Mošćanica još je zanimljivija po jednom jako interesantnom detalju.

Naime, lovačka grupa „Mošćanica“ sastavljena je od deset članova porodice. Loza potječe od rahmetli Hamida Perče, a deset njegovih najbližih srodnika čine ovu lovačku grupu. Zahid Perčo je najstariji član, pored njega tu su još i Derviš, Hajrudin, Dževad, Sabahudin, Osman, Mirzet, Nijaz, Emsudih i Hamid Perčo, unuk koji je dobio ime po svom djedu.

Prilikom posjete Mošćanici, zatekli smo četvericu članova grupe. Na terasi porodične kuće Hamida Perče, pored njega zatičemo i Zahida, Derviša i Hajrudina. Kao i što to priliči lovcima, lijepo su nas ugostili. Našlo se na trpezi i dobrog suhog mesa. Istina nismo pitali je li ono njihov produkt, ali nije ni važno s obzirom na to da se radilo o izuzetno ukusnom proizvodu. Kako to obično biva krenula je i priča o lovcima sa Mošćanice. Iako nije lovac i ne pripada ovoj grupi, sa njenim historijatom upoznao nas je Avdo Perčo, sin rahmetli Hamida.

Važnost kerova

– Rahmetli Hamid bio je dugogodišnji lovac. U njegovo vrijeme lovio se zec, lisica i kuna. Tada su bile skupe kože od lisica i za pet takvih mogla se kupiti krava i bik. Moj brat rahmetli Derviš bio je zainteresiran da ga naslijedi, ali nam je otac savjetovao da se ne zalovljavamo. Umjesto nas dvojice, njegovim putem je krenuo Zahid, a za njim i svi ostali. Iako nisam nikad bio lovac, volim to i čini mi se kad bi neko udario lovačkog kera, to je isto kao da mi je dijete udario – kaže Avdo i dodaje jednu zanimljivost.

– Kada odu u lov pa se vrate, ja prvo pitam jesi li doveo kerove. Oni odu na Janjićki vrh, na Vepar, Vranduk, Lisac, a kerovi odu preko brda i ne znaju se vratiti pa ih se mora tražiti – naglašava Avdo.

Ovakav sastav grupe je i prednost na samom terenu tokom lova, kaže unuk Hamid.

– Ovo je sigurno prednost u podršci i poznavanju mentalnog sklopa među članovima. Znamo šta će ko uraditi u akciji, razumijemo se bez telefona – kaže Hamid.

Hajrudin dodaje da se svi članovi zbog tog poznavanja znaju postaviti u određenim situacijama.

– U slučaju da se trebamo braniti, to nam je prednost, ali i tokom samog lova – dodaje Hajrudin.

Zahid je na ovo dodao da je ova grupa prva na području Zenice počela loviti divlje svinje.

– Ja sam 15 godina bio lovac, oni su bili još mladi i počeo sam loviti divlju svinju. Sada je to svugdje i ako ker neće goniti divlju svinju, onda ne valja. Možemo slobodno kazati da je lov na divlje svinje u zeničkoj regiji počeo od nas i svi jedva čekaju da mi dođemo sa svojim kerovima i da se nešto napravi u lovu. Za odstrijeljenu divljač plaća se taksa, tako da najviše koristi od toga ima lovačko društvo, a životinja se ili dijeli ili prodaje – kaže Zahid i dodaje da je ovo najčuvenija grupa u regiji Zenice.

– Mi djelujemo kao grupa i imamo svog grupovođu, a to je trenutno Hamid Perčo. Pored toga mi imamo i svoju sekciju Perin Han, pored nas tu još ima osam sekcija koje čine lovčko društvo „Zmajevac“. U našoj sekciji imamo 74 lovca, a otprilike u društvu nas ima više od 730 – kaže Hajrudin.

Neuređena oblast

Međutim, naši sagovornici ističu da nažalost oblast lova nije dovoljno uređena.

– Recimo u Srednjobosanskom kantonu nema lova. Tamo se ne mogu dogovoriti Hrvati i Bošnjaci oko lovnih područja, odnosno granica i sad tamo nema lova. Hrvati tamo teže savezu Herceg Bosne, a to je neostvarivo – kaže Hajrudin i dodaje da njihovo društvo graniči sa Busovačom, Kaknjem, Zavidovićima i Travnikom, ali da nema problema. Još uvijek se ide po nacionalnoj osnovi i to je opasno, jer su ljudi naoružani. Ko je pravi lovac, ne pomišlja na to jer pravi lovac zna kako se treba ponašati ako želi zadržati oružje.

Lov je u principu skup sport. Radi se skupoj opremi, a pravi lovac mora imati najosnovniju opremu. Pored toga lovac mora ispunjavati i druge uvjete.

– Moraš imati ispravno oružje, moraš imati obuću i odjeću da možeš i po nekoliko sati stajati u snijegu i na niskim temperaturama – kaže Hajrudin.

Jedna prosječna puška sačmarica koju koriste lovci u našoj zemlji košta oko 1.000 maraka. Lov je skup sport, cijene opreme i kerova su zaista visoke, zanimalo nas je kako se lovci finansiraju u današnjim okolnostima.

– Kada čovjek voli nešto, sve je moguće. Lovac se postaje postepeno. Kada se tek zalovči, ne treba mu odmah puška, bude pripravnik godinu. U tom periodu on postepeno kupuje opremu, hlače, jaknu, šešir, ruksak, pa onda nabavi kera, uglavnom postepeno ide da bi on nakon pet godina postao kompletan lovac. Za sve ovo potrebno je izdvojiti oko 3.000 maraka koje lovac sam osigura – priča nam Hamid.

I kada čovjek nabavi svu potrebnu opremu, on i dalje nije lovac, kažu nam naši sagovornici. Da bi čovjek postao lovac, mora dobiti i odobrenje za nošenje oružja, ali i odobrenje za lov.

– Lovačko društvo daje potvrdu da si član lovačkog društva. Nakon toga se podnosi zahtjev za naoružanje u MUP-u. Otprilike za jedno mjesec se izvrše sve te provjere i dobiješ odobrenje da u roku od šest mjeseci nabaviš oružje koje si naveo u zahtjevu. Znači kompletna procedura traje jedno šest mjeseci – priča nam Hamid.
Nakon 50 godina provedenih u lovu, Zahid nam kaže da je za lov najsavremenija puška sačmara.

– Za lov nema puške osim sačmare. Možeš ti nabavljati snajpere i sve, ali sačmara je zakon. Prvo na daljinu se ne ubija, sto metara je najoptimalnija daljina. Svi koji kažu da su ustrijelili divlju svinju na 300 metara lažu, do stotinu metara može, ali sve preko te udaljenosti lažu – kaže Zahid, a Hajrudin dodaje na sve ovo uz osmijeh da lovcu nikada ne kažete da laže, već sve što kaže odgovorite sa „može biti“.

Kako izgleda lov

Ispričali smo sa našim domaćinima mnogo toga o lovu. Zanimalo nas je i kako izgleda jedan lov.

– U lovu postoje pravila. Prvo se zakaže zborno mjesto na koje svi lovci moraju doći. Onda se poslije popisa pravi raspored kuda će ko ići. Nakon toga slijedi akcija koja traje otprilike do 10.30. Poslije toga se okupimo na ručku gdje razmjenjujemo informacije ko je šta vidio. Poslije ručka većinom idemo ponovo u lov. Dok ne ubijemo ono što smo naumili, ne odustajemo – kaže Hamid.

Ova grupa lovaca sa Mošćanice kaže da nikada ne love na jednom mjestu.

Naši sagovornici tokom razgovora uporno su potencirali važnost posjedovanja dobrih kerova. Kažu ukoliko ne bi imali kerove, ne bi ni lovili.

Zbog opredjeljenja da love isključivo samo divlju svinju, sitna divljač je u njihovom području prisutna jer ih niko ne lovi. Zbog svega prethodno rečenog nije teško zaključiti da ova grupa sa Mošćanice ima dosta uspjeha u lovu.

– Nije da se hvalimo, ali gdje mi zagazimo, teško da će svinja ostati. Prošle godine našom zaslugom je u Gračanici odstrijeljeno 26 svinja. Mi poznajemo trag u zemlji do te mjere da znamo je li frišak ili star, pa čak možemo odrediti po tragu i starost životinje koja je prošla – kaže Hajrudin.

visoko.ba/faktor.ba