Goran Vojnović: Kod nas je na djelu kulturni amaterizam

DANI: Ivica Buljan je na scenu postavio Vaš roman Jugoslavija, moja dežela. Kako Vam sada taj roman izgleda, nakon što je doživio pozorišno uprizorenje?

VOJNOVIĆ: Predstava nije promijenila moje viđenje romana jer je bar po meni uspjela izrasti u samostalno djelo koje živi svoj nezavisni život. Iz tog teksta je vjerovatno moglo nastati nekoliko različitih predstava, a ova koju smo napravili sa Ivicom Buljanom izvlači iz njega prije svega emocije, to je predstava suza i smijeha, ona nije nimalo suzdržana, ne boji se na trenutke djelovati razdragano, čak lepršavo, sve da bi vas na kraju što jače prizemljila i dotukla. Za slovenski teatar to je, paradoksalno, jedan krajnje nekonformistički pristup i nije čudo što reakcije idu od oduševljenja do prezira.

DANI: Jugoslavija, moja dežela je prije svega priča o potrazi za sopstvom, tačnije suočavanje sa onim što su generacije očeva ostavile, kako bi se reklo, u amanet svojoj postjugoslovenskoj djeci. U kojoj mjeri je to suočenje iz Vaše perspektive gledano zaista moguće?

VOJNOVIĆ: Iskreno rečeno, ne znam, mada sam uvjeren da mi moramo da insistiramo na suočavanju i da ni po koju cijenu ne smijemo prihvatiti onu priču da treba zaboraviti prošlost i gledati u budućnost. Jer znamo kako ta priča završava.

DANI: Da li mislite da medijum pozorišta može doprinijeti na jedan način katarzičnijem shvatanju Vašeg romana, imajući na umu prirodu teme kojom se on bavi?

VOJNOVIĆ: Svakako su neke riječi moćnije kada ih izgovaraju odlični glumci i u tom smislu pojedine scene iz romana meni lično djeluju jače na bini nego u knjizi, ali možda je to i zbog toga jer vi svoj roman nikada ne doživljavate kao čitalac, a sjedeći u dvorani sam mogao biti samo gledalac. Ali, na primjer, na premijeri je završni dijalog između oca i sina, između Matjaža Tribušona i Marka Mandića, bio tako nabijen emocijama da je njihovo nerazumijevanje postalo istinski bolno. Glumačka interpretacija najednom je naš odnos prema tim likovima definirala jače od riječi koje ti likovi izgovaraju i možda ga čak i promijenila.

DANI: Budući da je Vaš prvi roman Čefuri, napolje! mnogo više scenarističan u odnosu na Jugoslavija, moja dežela, koliko je teško bilo prilagoditi ovaj roman sceni?

VOJNOVIĆ: Pa trebalo je Ivici i meni vremena da nađemo pravi način za adaptaciju kojom ćemo se odmaći od knjige i istovremeno ostati vjerni onome o čemu ona govori. Kada smo našli pravu formu, onda problema više nije bilo. Prenositi literaturu u teatar po mome je mišljenju lakše nego u film, teatar kao i literatura pušta puno prostora za imaginaciju gledaoca i ne zahtijeva tu vrstu naturalizma koju zahtijeva film. A to onda i piscu i režiseru daje veću slobodu kretanja.

DANI: Šta Vam kao autoru znači činjenica da su obje Vaše knjige doživjele svoje uprizorenje u drugim medijima (Čefuri na filmu, Jugoslavija sada u teatru)?

VOJNOVIĆ: To prije svega produžava život tim pričama, ponekad otkriva i potcrtava neke detalje koji su čitaocima knjige možda promakli, čak i mijenja našu poziciju iz koje sagledavamo likove i njihove probleme. Za mene je bitno prije svega to što teme koje sam otvorio sa svojim knjigama ostaju otvorene. Meni su one jako bitne i bitno mi je da se o njima govori i piše.

DANI: U kojoj mjeri ta promjena medija upotpunjuje ili mijenja samu suštinu shvatanja romana? Da li ste možda već tokom procesa stvaranja romana imali na umu da će oni doživjeti uprizorenje?

VOJNOVIĆ: Ne. Ne vjerujem da se može istovremeno stvarati literaturu i teatar ili film. Kada pišem, onda imam pred sobom samo onaj medij za koji pišem i ništa me drugo ne zanima. Svaki medij ima svoja pravila igre i u svakome se ista priča priča na potpuno drugi način. A najveća je razlika čini mi se u tome što u literaturi postoji pripovjedač, glavni junak kroz čije oči vi promatrate svijet. U romanu Vladan Borojević priča svoju priču i to je neki njegov, a ne posve realan svijet, dok u teatru ili na filmu on postaje tek jedan od likova, a njegov subjektivni pogled na stvarnost se gubi. PredstavaJugoslavija, moja dežela je tako skoro podjednako priča o Vladanu, kao i njegovoj majci Duši i teško bi bilo presuditi ko je od njih dvoje uistinu glavni lik.

DANI: Jednom prilikom ste kazali da Jugoslavija postoji kao Vaša intimna domovina; Bogdan Bogdanović je svojevremeno takođe govorio da bez obzira na ono što se desilo sa Jugoslavijom, ona postoji u nekom njegovom mikrokosmosu. Da li mislite da iz takvog stava može nastati ili je već nastao jedan drugačiji kulturni prostor koji može iznjedriti bolju povezanost onoga što se naziva region, zasnovanu na nekim realnijim i zdravijim osnovama?

VOJNOVIĆ: Intimna, emotivna domovina znači i intimne, emotivne veze. Te će ostati, ali teško da one mogu stvoriti veću povezanost čitavog regiona. One, naime, djeluju na nekom privatnom, prijateljskom mikroplanu. Veći dio regiona doduše veže jezik i on stvara zajednički kulturni prostor, ma koliko se mnogi otvoreno borili protiv toga. Ali već je Slovenija skoro sasvim odrezana od ostatka bivše Jugoslavije. Nekog velikog zanimanja za Sloveniju i njenu kulturu u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu baš i nema, a ni ljude u Sloveniji, sem onih, koji smo na ovaj ili onaj način vezani za ovaj prostor, baš ne zanima šta se uistinu dešava u regionu. Ruku na srce, ljude u Sloveniji uglavnom ne zanima ništa šta se događa van Slovenije. Kod nas je na djelu kulturni autizam.

DANI: Kako gledate na savremenu književnost u Sloveniji? Šta su njeni osnovni problemi? Kada sam u januaru učestvovao na književnom festivalu Literodrom u Ljubljani, stekao sam dojam da su se neki poetički procesi u književnosti Slovenije odvijali u suprotnom pravcu u odnosu na druge bivše republike?

VOJNOVIĆ: Mislim da ste u pravu i da je suvremena slovenska književnost doista drugačija, prije svega zato što je ništa tako kobno ne određuje kao što rat i njegove posljedice određuju hrvatsku, bosansku ili srpsku književnost. Slovenska literatura nema ni tog velikog pisca iz čijeg bi kaputa zajedno izlazili njeni suvremeni autori. Tematska i stilska raspršenost je zato stvarno impresivna, postoji čitav niz dobrih autora koje teško možete povezati u jednu priču i zaključiti šta je to slovenska proza ili poezija. Pročitate li knjige Andreja Skubica, Suzane Tratnik, Drage Jančara, Gabriele Babnik ili Marka Sosiča, otkrićete pet pisaca i pet potpuno različitih svjetova i nećete moći ni naslutiti kakav bi mogao biti novi roman Polone Glavan.