Godišnjica smrti čovjeka koji je vlastitu ušteđevinu dao je za izgradnju samostana i gimnazije u Visokom

Biskup Paškal Vujičić rođen je u Imotskom 3. travnja 1826. Njegova obitelj nosila je nadimak Dobretići što je ime općine u Bosni odakle su preselili u Imotski. Njegov stariji brat bio je fratar i član bosanske provincije, tako je i Paškal odlučio otići stopama svog starije brata. U Ugarskoj je studirao filozofiju, a u Veneciji teologiju gdje je po završetku studija postao profesor.

Biskup Strossmayer zaredio ga je za biskupa u Đakovu 1855. godine. Na prijedlog austrijskog nadvojvode Maksimilijana, brata cara Franje Josipa, imenovan je 1858. godine pulatskim biskupom u Albaniji, ali nije se tu dugo zadržao, samo dvije godine, nakon čega je premješten na mjesto apostolskog vikara za misijsko područje Središnje Afrike sa sjedištem u egipatskoj Aleksandriji.

Biskup Vujičić bio je asketski izgrađen čovjek, bez velikih osobnih ambicija čime se izdvojio kao najbolji kandidat koji je trebao naslijediti biskupa Frankovića na mjestu apostolskog vikara u Bosni. U to doba stanje u Bosni u najmanju ruku bilo je kaotično, osmanski osvajač koji je bio na izdisaju trudio se svim silama očuvati svoju vlast, a stanje u Provinciji također nije bilo bajno.

Po dolasku u Bosnu uspio je srediti mnoge razmirice koje su postojale, sudjeluje na Prvom vatikanskom saboru, a stanje među katolicima počelo je napredovati, počinju se graditi crkve i samostani, otvarati škole. Kod katoličkih vladara u cijeloj Europi utjecao se i tražio ekonomsku pomoć za gradnju novih crkvi, tako je za njegova upravljanja Vikarijatom izgrađeno 40 crkvi. Otvorio je 20 škola i doveo časne sestre milosrdnice iz Zagreba kojima je povjerio podučavanje u školama. Svoju vlastitu ušteđevinu dao je za izgradnju samostana i gimnazije u Visokom. Prikupio je i ostavio nadbiskupu Stadleru preko 90 000 forinti za gradnju katedrale u Sarajevu. Poseban je osjećaj imao za sirotinju, tako je osnovao sirotište u Docu kod Travnika, a na njegov nagovor sirotište su otvorili trapisti u Banja Luci.

Iako je imao poprilično apolitične stavove, došao je u sukob s austrijskom upravom u Bosni. Biskupu su smetali austrijski protuslavenski stavovi i pokušaji germanizacije i mađarizacije bosanskog puka, prijateljevao je s francuskim konzulom u Sarajevu, zbog toga je ušao strah među Austrijance da bi francuski utjecaj mogao počet stvarat probleme u Bosni. Rezultat tog straha bio je pritisak bečkog dvora da se što prije uvede redovna crkvena hijerarhija u Bosni, to se i dogodilo 1881. godine.

Nakon što je vrhbosanski nadbiskup postao Josip Stadler, a ustanova Apostolskog vikarijata prestala postojati biskup Vujičić moli da se vrati u Provinciju što mu je dopušteno. Nastanio se u samostanu u Livnu gdje ga je 1886. pogodila srčana kap. Nakon toga njegovo zdravstveno stanje bivalo je sve gore, a u nadi da će mu promjena klime pomoći preselio se u rodni Imotski gdje je i umro 17. ožujka 1888. godine.

Visoko.co.ba/Franjevačka prisutnost u Bosni FB page