Glumica Amila Terzimehić: Scena je naša pobuna, revolucija i naš glas i krik

Iza mlade sarajevske glumice Amile Terzimehić je niz značajnih i zapaženih teatarskih i filmskih uloga. Ovu talentovanu glumicu nećete često vidjeti u medijima, jer ona pušta da za nju govori njen rad. Upravo rad je njena formula uspjeha. Nekada će biti uspješan, ali nekad i neće, kaže nam i ističe da je svako iskustvo pozitivna i produktivna lekcija.

Da vrijedno radi uvjerili smo se na probi predstave “Snijeg” koja će 26. juna premijerno biti izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, a koju prema romanu turskog nobelovca Orhana Pamuka režira Dino Mustafić s kojim Amila sarađuje četvrti put. Kaže nam da je uloga Kadife koja joj je povjerena jedan od najljepših likova koje je do sada imala priliku igrati, no priznaje da joj u isto vrijeme ova uloga predstavlja veliki glumački izazov i odgovornost.

“Orhan Pamuk u romanu ‘Snijeg’ daje veliki prostor ženama i piše o njihovom položaju u društvu u kojem nemaju pravo glasa. Opisuje ih kao ljudska bića koja podnose i trpe. Ono što je meni lično jako bitno, a dolazi iz karaktera koji igram je činjenica da se roman, pisan iz muške perspektive, između ostalog bavi emancipacijom i savremenom ženom, protestima protiv režima, patrijarhata, seksizma. Kadifa je u tom svijetu najglasnija i najborbenija. Orhan o Kadifi piše da je zbog nje marama postala politički sinonim potlačenih anadolskih žena”, rekla je o ulozi djevojke koja se pokrila iz političke solidarnosti.

Probe su u završnoj fazi procesa. Zajedno sa kolegama glumcima i autorskim timom predstave Amila vrijedno radi i daje svoj maksimum kako bi lik Kadife u potpunosti približila publici.

“Sa nekim kolegama, Draganom Jovičićem, Jasnom Diklić i Sendom Bašićem, imam zadovoljstvo prvi put igrati na sceni. To su veliki, divni, inspirativni umjetnici od kojih i dalje učim i divim im se. Bit ću jako tužna kada proces završi”, rekla je iskreno.

Prenoseći nam iskustvo saradnje s Mustafićem, kaže kako je on osoba koja je kao rijetko ko inspiriše i motiviše.

“Ono što je kod Dine tako posebno, pored svih njegovih kvaliteta kao čovjeka i umjetnika, je da vjeruje ljudima i ne odustaje od njih. I najbolji primjer za mlade, kako osim rada i znanja moramo biti i hrabri i glasni, ali i nikada ne prestati raditi na sebi. To je umjetnik koji živi i sanja svoj poziv”, rekla je.

Bogata biografija mlade glumice

U svoju biografiju Amila je upisala zapažene uloge u brojnim filmovima domaće i inozemne produkcije, među kojima se ističe rad na filmu “November Man” Rogera Donaldsona u kojem je stala rame uz rame s glumcem Piercem Brosnanom. Biti dio velike svjetske produkcije je, priča nam, dragocjeno iskustvo koje joj je olakšalo dalji rad.

“Sve u vezi sa tim iskustvom i filmom je dragocjeno za mene i za bilo kojeg glumca i glumicu. Uvijek ga se sjetim sa radošću i smiješkom, ali i brzo ostavim po strani, jer svaki novi projekt, svaka nova uloga za glumca je nešto što ga tjera da krene iz samog početka i ništa što je bilo prije nema veze sa tim novim svijetom. Čak ni strah, trema, odgovornost nisu manji, samopouzdanje veće, niti osjećanje da si sada veliki”, pojasnila je.

Dok niže uspjehe na profesionalnom planu vješto balansirajući između glume, plesa i rada na Akademiji scenskih umjetnosti kaže nam da je njena formula za uspjeh rad. Kratko i jasno.

“Ja volim raditi. Imam privilegiju da se bavim poslom koji sam željela i izabrala i koji je, po mom mišljenju, najljepši poziv na svijetu. Ne volim dosadu, osjećaj besposlenosti i stajanja u mjestu. Kada imam više obaveza bolje sam organizovana i produktivnija sam”, rekla je.

Govoreći o prilikama i mogućnostima, kaže da je mladim glumcima teško ostvariti se, ali ne i nemoguće.

“Mladim glumcima nedostaje hrabrosti i nezavisnosti. Mislim da tu leži ključ napretka za umjetnika. Starije generacije su nas naučile mnogo toga i hvala im za to, ali treba doći vrijeme da pokažemo šta smo to uzeli od njih, ali i šta to mi donosimo sa sobom. Moramo prestati biti ovisni o drugom, starijem i postajati samostalniji, zreliji i hrabriji. Letargija je jako zavodljiva i lagano se uvuče pod kožu. Mnogo lakše je željeti i maštati nego pokušati, pasti pa ustati”, rekla je naša sagovornica.

Ljubav prema plesu i glumi

Prije upisa na Akademiju scenskih umjetnosti, Amila se profesionalno bavila ritmičkom gimnastikom i baletom, a trenirala je jazz balet, hip-hop i latino plesove. Trinaest godina bila je državna prvakinja u svakoj konkurenciji, a 2004. godine postala je olimpijska kandidatkinja za Atinu.

“Ritmika me naučila disciplini i odgovornosti. Ples mi je davao slobodu i emociju. Sada kad se sjetim tog perioda ne mogu da vjerujem koliko sam bila požrtvovana i vrijedna. Često pomislim da više nikad ne mogu ponovo biti takva. Moje djetinjstvo je trening i vježba. Taj način života ti uđe pod kožu i postane dio tvog karaktera. Mislim da mi je ritmička gimnastika najviše odredila put kojim ću ići dalje. Hvala Aidi Hadžić”, rekla je.

Ples je njena prva ljubav, no gluma je njeno životno opredjeljenje, a svaka nova uloga donosi drugačije zadovoljstvo.

“Za mene najveće zadovoljstvo je kada naučim nešto novo, svaki novi izazov koji uspijem da savladam, svaku promjenu u mom dotadašnjem, tvrdoglavom mišljenju. Osjećaj da me iskustvo promijenilo, na bilo koji način. Osim toga, činjenica da imam mogućnost da stanem pred desetine ili stotine ljudi i potpunu slobodu da pustim svoj glas. Često podrazumijevamo koliko je važno to čime se bavimo i koliko smo privilegovani svakim izlaskom na scenu. Cilj je mijenjati mišljenje ljudi, buditi svijest, ukazivati na probleme, rušiti stereotipe, postavljati pitanja. I pozorište i politika zahtjevaju život u javnosti. Scena je naša pobuna, revolucija i naš glas i krik”, naglasila je.

Da je scena mjesto koja je glas i krik umjetnika pokazat će i narednim projektom, predstavom fizičko-dokumentarnog tipa “All inclusive” koja govori o osobama sa invaliditetom, na kojem radi sa svojom kolegicom i dugogodišnjom prijateljicom Enom Kurtalić te Merimom Dervović i Jasminom Džemidžićem.