Genocid: od Buchenwalda do Srebrenice

Almir Muhamedbegović

„Iz te gomile mrtvih ljudi… iz te gomile gdje se puše… to više ne liči na ljude… već… na  gomilu mesa iskomadanog… ovaj… izlazi čovjek… kažem čovjek… dečko… 5-6 godina… ljudi, to je nevjerovatno… to je nevjerovatno… izlazi živo biće… i kreće se prema putu, puteljku tom… gdje stoje momci sa automatskim puškama koji su završavali to što su završavali… i dijete ide prema njima… i muk je… ono je pokrito sa dijelovima utrobe ostalih… dok je izlazilo iz grupe strijeljanih, vikalo je ‘baba, baba, baba’… to je… muslimani oca zovu babo, baba… ‘baba, baba, gdje si, baba, gdje si’… dijete je u šoku bilo… sva vojska, sva policija, ti momci koji su tako olako pucali i, ovaj, neki su to rado radili… ovaj… neki zato što su morali, vjerovatno. Oni su spustili puške i izgubljeni gledali… svi, svi komplet. Oficir, mislim da je potpukovnik bio… on je tako osorno okrenuo se momcima sa automatskim oružjem, kaže ‘šta čekate, završavajte!’… momci se… vjerujte, ljudi… momci su se okrenuli njemu, ti i koji su rado ubijali… bilo je i koji su rado ubijali… okrenuli njemu i kazali ‘gospodine, imate pištolj, završite vi… izvolite. vi završite, mi ne možemo’”  zaštićeni svjedok PW-101, vojnik, vozač Zvorničke brigade VRS o pogubljenju oko 1.000 muškaraca i dječaka, izvršenom 14. jula 1995.  na lokaciji Orahovac, opština Bratunac

„Stavili su nas u zeleni kamion, svezali su nam bijele marame oko očiju. Meni je spala. Ja sam rek’o ocu da mi je sveže. Nije dao četnik. Kasnije nas je odvelo šumu… Legli smo na zemlju na stomak… i pucali su po nas…”Fahrudin Muminović, svjedok, preživjeli 7-godišnjak o strijeljanju muškaraca i dječaka izvršenom 14. jula na lokaciji Orahovac, opština Bratunac

Dan nakon što su vojnici 6. oklopne divizije američke vojske (6th Armored Division) oslobodili mrežu koncentracionih logora Buchenwalda, 12. aprila 1945, zapovjednik 3. armije, general George Patton, zajedno sa generalima Eisenhaurom i Bradleyem je obišao Ohrdruf, jedan od logora u sklopu nacističkog kompleksa smrti. Zgrožen bestijalnošću i opsegom nacističkih zločina, 60-godišnji Patton je naredio da se njemačko stanovništvo iz obližnjeg Weimara dovede i „provede“ kroz logor, kako bi svojim očima vidjeli prizore užasa. Tako je oko hiljadu njemačkih civila iz grada, u kolonama prešlo 25 kilometara dug put buhenvaldskog pakla u kojem je, kasnije će se ustanoviti, na najokrutnije načine ubijeno 56.545 ljudi – Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, osoba sa mentalnim bolestima i invaliditetima. I nacističkih političkih oponenata zbog kojih su otvoreni prvi konc-logori.

Po Pattonovoj naredbi, izabrani su oni građani Weimara koji su pretežno pripadali srednjoj i višoj klasi društva. Noseći elegantne šešire na glavama, muškarci i žene iz Weimara su bili prinuđeni gledati mučne prizore holokausta: gomile ukočenih ljudskih leševa nabacanih na kamione, otvorenu lomaču na kojoj su ležala ugljenisana tijela logoraša, lampe sa abažurima izrađenim od ljudske kože. Pred njima su se ukazivali hodajući skeleti preživjelih logoraša koje su nacisti ostavili da umru. Njemačka gospoda, dovedena iz Weimara, je padala u nesvijest pred nezamislivim prizorima ljudske patnje, počinjene u ime ostvarenja „jedinstvenog prostora čiste arijevske rase“. “Rase” kojoj su, kako im je propagandna nacistička mašinerija godinama ispirala mozak, i sami pripadali.

U tom prinudnom orijentacionom putovanju kroz holokaust, njemački građani su se u Buchenwaldu uvjerili i vjerovatno za ostatak života upamtili, kako zaista izgleda realizacija „konačnog rješenja“, smišljenog u izopačenim nacističkim glavama. Bio je to prvi konkretan korak kojim je njemački narod započeo svoj dugi i teški put denacifikacije na kojem će odbaciti tešku relikviju sramne prošlosti nacističke njemačke države, Trećeg Rajha.

Imajući u vidu činjenicu da je 8,5 miliona njemačkog stanovništva bilo učlanjeno u nacističku partiju (što je oko 10% ukupnog stanovništva uključujući i Austriju i dijelove Češke i Litvanije), kao i da je još 36,5 miliona Nijemaca pripadalo organizacijama kojima je rukovodila nacistička vlast, proces denacifikacije je bio i logična neminovnost u procesu stvaranja nove Njemačke.

Saveznici su smatrali da njemački narod mora doći do otrežnjujuće i potresne istine, gledajući svojim očima rezultate zločina, nepojmljivih zdravom razumu, koje su počinili njihovi nacistički sunarodnici, sprovodeći u djelo Hitlerov zločinački „Blut und Boden“. Tako otkrivena istina je, smatrale su američke vojne snage, bila neophodna za stvaranje novog, zdravog njemačkog društva koje više nikad neće predstavljati prijetnju novom poslijeratnom svijetu.

„Radnici civilne zaštite su donosivali u kašiku. Samo je mogla da uđe kašika… tamo. Radio sam jedno dva, tri kamiona… sam ja natovario. Oko 21, dva tijela… nije se toliko tovarilo… kol’ko može stat“svjedok Krsto Simić, vozač, o korištenju utovarivača i kamiona pri transportu tijela ubijenih muškaraca i dječaka u hangaru poljoprivredne zadruge u Kravicama 13. i 14. jula 1995.

„Znači, bio sam sam, pliv’o sam u krvi, smočen sam… sav od krvi bio… toliko je bilo toplo, potrbuške sam lež’o, znači kao da je žar pod mojim stomakom, kao da je vatra naložena… toliko je toplo bilo od te krvi“preživjeli svjedok masovnog ubijanja oko 1.330 ljudi u hangaru poljoprivredne zadruge u Kravicama. Strijeljanja su izvršena 13. i 14. jula 1995.

Pedeset godina nakon što su u aprilu 1945. američki vojnici 6. oklopne divizije proveli građane Weimara kroz stravične prizore Buchnwalda kako bi se svojim očima uvjerili u užas koji su njihovi nacistički sunarodnici učinili onima koji su bili “prepreka“ na putu ostvarivanja zamisli o velikoj arijevskoj rasi, u decembru 1995. u Bosnu i Hercegovinu su stigli američki vojnici iz 1. oklopne divizije (1st Armored Division), poznatije kao Old Ironsides, pod komandom generala Williama Nasha. S obzirom da je bila prva američka oklopna vojna formacija koja je učestvovala u Drugom svjetskom ratu, Old Ironsides je divizija s posebnim značajem u američkoj vojnoj istoriji. Zona odgovornosti, dviju brigada američke vojske u sklopu snaga za implementaciju mira (IFOR) upravo je pokrivala prostor srednjeg Podrinja. Prostor u kojem su, samo pet mjeseci ranije, vojne snage bosanskih Srba poubijale preko 8.000 odraslih muškaraca i dječaka i u kojem je užurbani podmukli posao prekopavanja grobnica i sakrivanja tijela umorenih završen početkom novembra 1995. Bilo je to nešto više od mjesec prije nego su američki vojnici prešli rijeku Savu i ušli u Bosnu i Hercegovinu, kako bi omogućili da dokument potpisan u bazi Wright-Pattersonu bude sproveden u djelo.

Kao dio multinacionalne divizije Sjever (MND – North), vojska Sjedinjenih Američkih Država je obezbjeđivala prostor, u kojem su međunarodni, a kasnije i bosanskohercegovački timovi vršili pronalazak i identifikaciju žrtava u brojnim masovnim grobnicama, koje je prethodno iskopala teška mehanizacija vojne i civilne vlasti bosanskih Srba, pretežno sa područja Bratunca, Zvornika, Srebrenice, Milića i Vlasenice. Prostor je to koji se u dužini od oko 50 kilometara pretežno proteže uz rijeku Drinu vijugavim uskim pojasom na površini ne većoj od 2.000 kvadratnih kilometara. U njemu je smještena većina od 94 do sada pronađene masovne grobnice. U navedenim grobnicama su do danas nađeni ostaci tijela od kojih je do sada identifikovano 6.982 ubijenih u julu 1995.

Prema posljednjim istraživanjima, uprkos presudama dva međunarodna suda i presudama domaćih sudova BiH za genocid, dvije trećine srpskog stanovništva u entitetu RS i nakon 25 godina od pada srebreničke enklave i dalje smatra da je presuđeni genocid samo izmišljena i napuhana priča pod pokroviteljstvom zapadnih sila koje srpskom narodu žele sve najgore. Srbija i entitet, koji bez srbijanske nesebične vojne i svake druge pomoći nikad ne bi ni nastao, nastavljaju da složno i sistematski negiraju postojanje sopstvenog organizovanog zločinačkog poduhvata, i pri tome skoro paranoično umanjuju broj ubijenih.

„Kad sam uzeo amidžića za ruku, on mi je rek’o ‘Mevlo, pobiće nas’… Ja sam mu rek’o ‘neće… nemoj se bojat’… tada su po nama krenuli rafali… amidžića mi je pogodilo odmah… zapomag’o je….stisk’o me je za ruku… ja sam se trgn’o iz njegove ruke… i bacio sam se na zemlju… on pao po meni… od tog momenta sam se pravio mrtav… on je drht’o na meni… i samo se ukočio… umro je na meni…“svjedočenje Mevludina Orića, koji je preživio masovno strijeljanje oko 1.000 muškaraca i dječaka izvršeno 14. jula 1995.  na lokaciji Orahovac, opština Bratunac

Da li bi situacija bila drugačija da su vojnici 1. oklopne divizije u julu 1996, kad su istražitelji konačno počeli sa otkrivanjem masovnih ubijanja muslimana Srebrenice, dobili zapovijed generala Williama Nasha da omoguće tadašnjim običnim građanima Bratunca, Zvornika, Srebrenice, Milića, da prođu dugim i tužnim putem između masovnih grobnica, teško je reći jer se takvo nešto nije dogodilo. Ali da jeste, da li bi nakon tog orijentacijskog puta kroz topografiju genocida Glogove, Kozluka, Kravica, Pilica, Branjeva, Kula, Ročevića, Zelenog Jadra, Kamenice, Čančara i svih drugih stratišta sistematskog krvavog julskog pira 1995, izvršenog od strane vojnog i civilnog vrha tvorevine „očišćene“ od nesrba, širom entiteta i dan danas nicali murali ili veliki plakati sa likom notornog krvnika, koji je od anonimnog oficira bivše zajedničke vojske bivše zajedničke države, postao simbol genocidnog zla u savremenom svijetu.

Da li bi nakon tog prinudnog putovanja kroz jezive stanice podlo isplaniranog i bolesno izvršenog najvećeg pokolja nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, u kojem je direktno i indirektno bilo uključeno 21.500 ljudi, bilo moguće da jedan studentski dom dobije ime po osuđenom ratnom zločincu, psihijatru, oboljelom od neizlječive šovinističke mržnje, a koju je bezuspješno pokušao izliječiti provođenjem genocida. Da li bi nakon posjeta domu kulture i škole u Pilicama, brane na Petkovcima, hangara u Kravicama, škole u Grbavcima, poljoprivrednog dobra u Branjevu, livadama u Novoj Kasabi i Sandićima, čančarskog puta sa 12 grobnica, Liplja, Zelenog Jadra, Hodžića, Glogove, dvije trećine građana iz entiteta čije ime jasno kaže da je samo srpski, i dalje govorili da su presuđeni zločinci njihovi heroji, a da su sudovi koji su do sada presudili i presuđuju doživotne i dugotrajne kazne za genocid Mladiću, Karadžiću, Krstiću, Obrenoviću, Nikoliću, Popoviću, Vujadinoviću, Beari, Trbiću i drugim organizatorima i revnosnim izvršiteljima, nepravedni i pristrasni? Da li bi orijentacijski trip kroz stravičnu dolinu grobnica srednjeg Podrinja sve to spriječio. Pitanje iako se čini da jeste, nije hipotetičko. Pitanje je teško da teže ne može biti. Ono bez obzira na odgovor traži rješenje. Bez rješenja, mira i smiraja svih ubijenih i pravog pomirenja njihovih živih nikad neće biti. Kao što neće biti bolje i zdravije države u kojoj mora biti mjesta za sve nas bez obzira da li se i kojem bogu molimo.

Da li će Austrijanac iz Koruške, nakon 11. jula ove godine postati i zvanično bešćutni, preplaćeni, vječno zabrinuti, lažov jer je, osim što je pogazio vlastito obećanje, iznevjerio i nade onih koji su mu naivno povjerovali da će do tog dana donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida, holokausta i drugih ratnih zločina, vidjet ćemo, već viđeno, ovih dana, 25 godina nakon genocida u Srebrenici, i 75 godina nakon oslobođenja nacističkih logora smrti.

nomad.ba