Gdje si bio 1991.?

Kako slijediti mračnu i apokaliptičnu pjesmu “Samo par godina za nas“ kada je ta pjesma 1989. predvidjela sve što će se dogoditi 1991.?

To je pitanje mučilo najmitskiji bend s područja nekadašnje Jugoslavije, Ekatarinu Veliku. Možda da su Milan, Margita i ostali jednostavno izdali LP ploču s naslovom “Jesmo li vam l(ij)epo rekli?”, i da obje strane LP-a budu – tišina?

Jedna činjenica ostaje nepobitna: Ekatarina Velika je ovo djelo snimala u proljeće i ljeto 1991. Milan Mladenović je već u prvoj polovici i u rano ljeto 1991. snimao pjesme pune prognaničkih slika (“Bledo”, “Idemo”), ratnih stradanja (“Glad”), pasa rata (“Dum Dum”).

Prva hrvatska ratom inspirirana pjesma bila je emitirana sredinom kolovoza 1991. (“Stop The War In Croatia”), tako da, ako uzmemo u obzir ratnu propagandu, podatak da je netko u Srbiji bio itekako svjestan zla koje nadire i koji je to precizno stihovima opisao prije velikog dijela hrvatske estrade vrijedi zapamtiti, i naravno, u tom kontekstu autor tih stihova apsolutno zaslužuje ulicu ne samo u Zagrebu, nego i u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima i da to ime piše i na ćirilici i na latinici, a može i na klinovom pismu.

Prema kazivanjima ljudi koji su ga poznavali, više je događaja utjecalo na sastavljanje ove ploče. Krvavi Uskrs na Plitvicama, nemiri na Kosovu, desetodnevni rat u Sloveniji, demonstracije protiv Miloševića 9.3.1991. u Beogradu su oblikovali Milanovu antiratnu vizuru. Spot za naslovnu pjesmu albuma sadrži kadrove kako se klavijaturistica Margita Stefanović na šivaćoj mašini ‘igra’ (rekli bismo, ‘fotošopira’) preoblikujući novinske slike nastale na protumiloševićevskim demonstracijama 9.3.1991. Poruka je jasna: prvo što umre u ratu je istina.

Tijekom preslušavanja albuma “Dum dum” dobivam dojam da se Milan borio s vremenom, da što prije snimi ploču, i da na njoj pošalje poruku svim svojim prijateljima gdje god živjeli. Vjerujem da je ploča bila namijenjena poruka njegovim poštovateljima iz zapadnog dijela tada već u knock down poslane SFR Jugoslavije, da nije podlegao mržnji i militarizmu, da ih nije zaboravio i da ih ne planira zaboraviti.

Za razliku od prethodnih albuma Ekatarine, gdje su se mogle naći poetske slike, metafore pa čak i simbolizam, na albumu “Dum dum” Mladenović je točno znao kome što adresira. U općoj medijskoj histeriji, bilo je teško prepoznati, a kamoli prenijeti iz današnje perspektive nimalo hermetične Mladenovićeve poruke. Milan je, takav sam dojam dobio, jako htio da njegove tada nove pjesme čuju svi, bez obzira na to u kojem se gradu nalazili i da im uspije dati, ako ne utjehu, onda barem potaknuti na oprez da su u to doba ‘na ovim prostorima’ hodali mnogi lažni proroci koji nisu bili ništa drugo nego puki ratni huškači.

Iz današnje perspektive, Milanovi stihovi su zadržali svoju svježinu, no to se ne može reći i za cjelokupnu muziku. Grupa EKV je svoje kompleksne dionice temeljito stvarala, pri čemu se rađala rijetko viđena međusobna interakcija. Ovakve mračne riječi je trebao znati iznijeti, što lijepo sugerira muzička kulisa pjesme “Samo par godina za nas”. Bas-dionica Bojana Pečara ledi krv u žilama, no na albumu “Dum dum” bend je zvučao kao da nije u potpunosti završio kadrovsko preslagivanje i nije do kraja uhvatio potreban fokus, što je razumljivo ako znamo u kojem je kontekstu album nastajao.

Iako su i Bata Božanić i Dušan Petrović više nego kompetentni basisti, nedostajala je ruka Bojana Pečara. No, koga nema, bez njega se mora. Naslovna pjesma, “Siguran” (s predivnim klavirskim dionicama Margite) i “Idemo” se mogu mjeriti s najjačim momentima u povijesti grupe, dok “Hladan” i “Dolce vita” na relativno neuvjerljiv način zaključuju ovaj album, a na “Odgovoru” grupa zvuči poput ocvalih stadionskih rockera koji se oslanjaju slične varijacije na temu ranih radova.

Reizdanje ovog albuma je ponudilo još i snimku pjesme “Karavan” u ‘ištekanoj’ izvedbi Milana i Margite, što nam daje priliku da se još jednom naklonimo njihovim izvođačkim kapacitetima i da još jednom zažalimo što su nas prerano napustili. Ne znam što bih dao da mogu svjedočiti hipotetskoj sceni između Milana i nekog domaćeg ‘domoljuba’ u kojoj na pitanje: “Gdje si bio 1991.?” Milan zenbudistički strpljivo odgovara sugovorniku iskolačenih očiju i zapjenjenih usta: “Bio sam u Beogradu i nastojao sam biti čov(j)ek“.

Iako ne bez manjkavosti, ova kolekcija je i dalje punokrvno ekaveovska, veća od života, potaknuta neobično snažnom misijom da se radi nešto vrlo važno. Ponovno izdanje ovog djela daje nam priliku da se prisjetimo svih senzibilnih prijatelja u Srbiji koji su otvoreno mrzili agresiju na Sloveniju, Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, koji su demonstrirali na ulicama, krili se od mobilizacijskih poziva, kojima je svaki govor mržnje izazivao fizičku bol, ali su svejedno bili nemoćni da išta promijene. Ratni stroj je već turirao i čekao riječ: “Pucaj!“