Nekada smo sve moguće vijesti gledali na televiziji, i to na jednom programu. Pa uvedoše i drugi, a onda, pred rat, pojavi se i treći program. Svi ti programi imali su neke muzičke emisije, a među prvima je bio “Hit mjeseca”, koji je vodila Dubravka Duca Marković. Poslije je i Televizija Sarajevo snimala nešto slično i ne mogu se sjetiti naziva emisije (nešto kao “Pop-rock show”), ali znam da su nas jednom pokupili sa časova u gimnaziji na snimanje. Sjećam se da je u toj emisiji i grupa Buldožer premijerno izvela pjesmu “Žene i muškarci”. To je bila sjajna prilika da se ne bude u školi cijeli dan, a sjećam se da me raja poslije danima zafrkavala zbog šarenog džempera iz Italije koji sam nosio gotovo svaki dan, pa i na tom snimanju.
Rock and roll je bio stil života. Večeri smo provodili u “Kaktusu” u Skenderiji, uz Nećkov izbor muzike, a jednom sedmično mijenjali smo lokaciju i išli u “Slogu”, gdje je Želimir Altarac Čičak puštao muziku. Budući da smo visili na oba mjesta, znali smo uglavnom i raspored pjesama. A gotovo svake subote gostovala je neka grupa u Skenderiji, zapravo, u Domu mladih.
Gledao sam, a i slušao prvi koncert Parnog valjka, Riblje čorbe oslabljene za Boru, koga nisu pustili na koncert iz kasarne s odsluženja vojnog roka, pa Prljavo kazalište, Buldožer, Yu grupu, Galiju, Smak, Drugi način, Leb i sol, Bajagu i, koliko se sjećam, Instruktore pozitivne geografije, Atomsko sklonište, Vatreni poljubac, Dadu Topića, grupu Septembar… pa nezaboravni koncerti Bijelog dugmeta.
Nije bilo velikih reklamnih kampanja, samo bi nekoliko dana prije na Domu mladih osvanuo malo veći poster. I to je bilo dovoljno da se napuni dvorana. A rock-grupe nicale su sa svih strana. U Zagrebu su se pojavili i Azra, Haustor, Film, Boa, u Beogradu Idoli, Generacija pet, Slađana Milošević, u Ljubljani Lačni Franz, Videosex, Laibach, Pankrti, pa u Sarajevu Hari Mata Hari, Merlin, Zabranjeno pušenje, Valentino, Crvena jabuka, Plavi orkestar, Elvis J. Kurtović, Bombaj štampa… Tu je bio i Kerber iz Niša, Laboratorija zvuka braće Vranešević, Divlje jagode, Šarlo akrobata, Električni orgazam, EKV, Psihomodo pop, Disciplina kičme, Oliver Mandić, Osmi putnik, Pekinška patka, Aerodrom, Partibrejkersi, pa i Mirzino jato, kao posebna pop-atrakcija.
Ko je najbolji?
Kao da smo se tih godina nadmetali koji će grad izbaciti više novih grupa, novih pokreta, novih ploča. I dan-danas mislim da je opet Sarajevo bilo najjače.
Zdravko Čolić u pratnji plesne grupe Lokice Stefanović i tada je punio stadione, a sjećam i koncerta na Koševu koji je prekinut zbog kiše na samom početku. Mislim da smo tada prvi put i vidjeli kako izgledaju laseri, koji su parali sarajevsko nebo.
Indexe i Korni grupu slušao je moj stariji brat, a dane i noći provodili smo svađajući se ko je najbolji. Ja sam navijao za Bijelo dugme, a moj Dragan za Indexe. I sjećam se dobro njegove rečenice: “Slušaj, mali, Bijelo dugme može biti najbolja grupa na svijetu, ali u Sarajevu će vazda biti druga. Iza Indexa.”
Shvatio sam to kada sam došao u njegove godine i zaljubio se u Indexe.
Mnogo toga sigurno sam preskočio i siguran sam da bi neki bolji poznavalac muzike od mene vjerovatno sve ovo i bolje napisao. Ali nije mi to ni bila namjera.
Pokušavam shvatiti gdje je nestao rock and roll? Zašto još gledamo i slušamo Parni valjak, Bajagu, Leibach, Vlatka Stefanovskog, Žeru, Lošu, Harija, Dinu?
Zato što nema novih. Ni približno sličnih.
Zato što se pojave nove grupe koje urade nešto kvalitetno, ali ne mogu opstati. Konvoj ima divne pjesme. Imao je i Knock out. Ali kako opstati kada bilo koji pjevač novokomponovane muzike proda pet puta više albuma? Bez obzira na kvalitet pjesme, preglupi i banalni tekst i smiješnog izvođača?
Žao mi je i drago mi je
Žao mi je što nove generacije neće imati sreću kao mi da uživaju svake sedmice u novoj atrakciji i novim pjesmama velikih grupa s ovih prostora. Žao mi je što se neće radovati kao mi svakoj novoj pjesmi, što neće danima i mjesecima preslušavati drage pjesme i uznemiravati komšiluk. Žao mi je što neće moći kao mi još sedmicama poslije prepričavati šta je na bini radio Aki, Nešo iz Galije ili Marko Brecelj ili kako je R. M. Točak briljirao na gitari na velikom pop-rock maratonu u Skenderiji.
Žao mi je i što sam tih godina duboko vjerovao da će rock and roll trajati vječno i što sam odbio želju pokojnog oca da sviram harmoniku. I pored kupljene Dallape sa 120 basova.
A opet, drago mi je što postoje Dubioza kolektiv, Letu štuke, SARS, Skroz, Zoster, Erogene zone.
I nadam se… da će se rock and roll jednog dana opet vratiti na ove prostore. I da će do nogu potući novokomponovanu kombinaciju svih žanrova i muzičkih stilova.
visoko.ba/aljazeera.balkans
