Gdje je nestao čovjek?

Prvi čovjek u historiji čovjećanstva je bio dobar čovjek. Stvoren je kao dobar, ali unutar njegovog bića, ostavljen je mali prostor za zaborav. Drugim riječima, čovjek je zaboravavno biće, neko manje, neko više, ali čovjek voli malo zaboraviti na neke stvari u korist nekih drugih stvari.

Kad god mi naumpadne neka situacija u kojoj je sreća bila jednostavna, ali ispunjujuća, to uvijek bude nešto iz djetinjstva, rane mladosti, kada je čovjek bio dijete, momak, mladić, kada su oči svjetlile životom i lice bilo ozareno manjkom briga a bogatstvom vremena i zadovoljstva. I onda kako godine prolaze, i život gomila svoje obaveze, društvo traži više požrtvovanja radi svog održavanja.

Čovjek je u stanju od svog društva napraviti tvorevinu, nadrealno biće, koje se hrani ljudima, odnosno hrani se onim što čini ljude. Društvo je u stvari samo odraz ljudi koji ga čine, pa kakvo društvo takvi i ljudi. Po onoj staroj uzajamno ovisnoj, kakav narod takva vlast, kakvo društvo, takav i čovjek. Šta je sve čovjek u stanju da uradi, to ni društvo nekada nije u stanju da shvati, ujedno, šta je sve društvo u stanju da uradi od čovjeka, to čovjek nikada ne bi sam od sebe zamislio.

Pokušavam da se nosim sa društvom u kojem se stvari dešavaju u skokovima. Jednog trena društvo, odnosno oni koji utiču na njega, skoče u 13 vijek, pa se onda vrate u 21 vijek, pa onda zagaze u 19 vijek i izvade iz njega neke podatke, pa ih miješaju sa trenutnim vremenima, i stalno tako. Napravili su jednu vremensku mašinu, u kojoj prave razne kombinacije za formiranje društva po svom mišljenju, a za sve je glavni sastojak pumpanje činjenicama, odnosno napumpavanje onim koje su stvarne, ili farbanje sa onim koje su neodređene. I strah. Strah je uvijek prisutan. Razloga za strah uvijek ima, jer čovjek koji se boji za sebe, on ide da preplaši druge, najbolje se osjeća kada se i drugi boje, pa tako skriva svoj strah, svojim strašenjem drugih.

Onaj koji se sakriva iza straha, a ne boji se, taj je najopasniji. I najstrašniji, to se uvijek na kraju pokaže.

U vremenima koji gutaju sve ono što je vrijedno čovjeka, i što vrijedi u čovjeku, istinski čovjek nestaje. Nije da nestane u potpunosti, već nestaje sa scene, povlači se u svoj neki komadić svijeta, svoje realnosti, i izbjegava miješanje sa tekućim realnim dešavanjima. To je teško, jer u ovom društvu je problem biti zdrav, a kamoli bolestan, problem je biti zaposlen, a kamoli nezaposlen, problem je biti mlad, a kamoli penzioner. Problem je biti dio nečega što samo po sebi nije definirano o čemu se radi.

Gdje je nestao taj prirodni čovjek, taj gradski kulturni nasmijani čovjek, koji je na poslu, ulici, kući uvijek vrijedan i pouzdan, gdje je nestao taj seljak koji je vrijedan, jednostavan i neopterečen asfaltom. Gdje su nestali ljudi koji se bez interesa vole, i koji vjeruju u društvo bez bolesnog natjecanja. Gdje je duša odlepršala, pobjegla od oštrih interesa licemjerstva, pobjegla iz društva koje čim vidi da imaš dušu ili srce, ili još gore oboje, odmah trči sa špricama demokratije i nacionalizma da ti otruju to malo Božijeg dara što te čini čovjekom, dobrim, da te razbole, da te pretvore u bolesnika, zombija sljedbeničke klase demokratskih naciokapitalista. Pobjegli su ljudi od sebe, jer ih je neko već zatrovao bio, i napravio od njih dvoličnjake u nastajanju. Pobjegli su ljudi od trenutnog sebe, a nastavili da žive u prošlom obliku sebe.

Često sebe uhvatim kako živim u prošlosti, ali me upoređivanje umara. Ima jedan hadis, koji kaže da će doći vrijeme nereda i smutnje, da će biti bolji onaj koji leži od onog koji sjedi, onaj koji sjedi je bolji od onog koji stoji, onaj koji stoji bolji od onoh koji hoda i tako dalje. Biće bolje biti pasivan nego aktivan. A ima i hadis gdje je aktivnost u stanju nereda u borbi protiv nereda i smutnje u stvari jedan od vrijednijih ratova protiv zla, odnosno individualni džihad/borba za dobro džemata/društva.

Koji sada čovjek put da izabere, lakšom linijom otpora hadisom pasvinosti, ili težom linijom borbe putem hadisa o društvenom džihadu za bolje društvo, za bolji džemat. U poslijednje vrijeme je aktualizacija nekih tematika, koje same po sebi su se nekako namjerno podudarile. Maj mjesec nosi u sebi neke vrlo bitne događaje, u njemu je počeo rat u BIH, odnosno BIH se počela braniti i oslobađati istovremeno od agresora unutrašnje i spoljne proizvodnje i korijena. U njemu je umro Maršal Tito, i maj mjesec nosi velike promjene vremena, tako da utiće na psihofizičko stanje čovjeka i društva. Istovremeno se na Al-Jazeer-i emituje dokumentarni ciklus o Sarajevskom procesu.

Meni se nedavno dogodilo da momak od 20 godina, što znaći da je 1995 godište, rodio se na kraju rata, ne pamti ni Aliju a kamoli Titu, ne pamti onaj sistem i društvo, a u ovaj ne zna kako bi se uklopio. I takav jedan momak, meni kaže kako je onaj sistem bio pogrešan. Ne govori iz njega njegovo iskustvo, jer ga nema, nego govori iz njega neko ko želi da istakne kako je onaj sistem bio pogrešan, jer nije bio vjerski. Ovaj momak je vjerski orijentiran, i ja njega razumijem, svašta se čuje na predavanjima na koje ide, ali jedno se ne čuje, kako je onaj sistem uveo red, rad i disciplinu, i poštovanje. Interesantno, sistem bez apriori vjere na čelu zapovjednog i organizacionog lanca, uveo red i zakon u društvo. Pravda, radne akcije, izgradnja države i društva svojim rukama, očuvanje vjerskih objekata i institucija, i svega onoga što je tako solidno držalo državu nekih 50 godina.

Toliko o omladini koja se nije rodila a priča o tim vremenima, ali zato sada imaju vremena u kojim su se rodili da mogu samo da pričaju a nikako da ostvaruju. Čestitam.

Sarajevski proces, i tu se radilo o ljudima, o njihovim aspiracijama. Na žalost, koliko su oni imali neke pomiješane aspiracije, toliko je i sistem imao jasan način obračuna sa njima. Oni su tada jednostavno poletili, pa podletili, pa odletili, i na kraju se obogatili, ljudi su kasnije naplatili svaku milisekundu istrage, zatvora, i svega što im se tada dešavalo. Žalosno je što su tako naivno pali, ali je još žalosnije što su poslije došli u situaciju da vode narod u najgorim vremenima, sa veoma malo iskustva, a puno zanosa.

Gdje je nestao musliman iz Jugoslavije, taj fini čovjek koji je uspio da žonglira vjeru, sistem, nacionalni kolorit, posao, školu, porodicu, komšiluk. Kako se on pretvorio u isforsiranog Bošnjaka, koji sada najmanje misli svojom glavom, jer previše uticaja na njega ima nacionalno vjerski sistem koji podsjeća na onaj komunistički, ali je obojen u zeleno, da se mimikrija upotpuni.

Sinoć gledam intervju sa Raifom Dizdarevićem, nekadašnjim predsjednikom predsjedništva Jugoslavije, i između ostalog na kraju mu voditelj postavlja pitanje o njegovom mišljenju prema Aliji Izetbegoviću. Kaže Raif da nema do kraja formirano mišljenje o njemu, da ga je zapalo da bude neiskusni političar predsjednik u najtežim vremenima. Na izjavu voditelja kako se u javnosti zna reći da nije bilo Alije, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine, Raif je rekao nešto što odavno mislim. Raif je rekao da nije bilo sirotinje koja je branila Bosnu i Hercegovinu, ne bi bilo iste.

Dakle da nije bilo običnih ljudi, ne bi bilo bi ovog što imamo. Alija je tu samo jedan od ljudi, jedan čovjek koji je imao viziju, a ta vizija se nije uklapala u regionalno-globalne vizije. Nemoguća misija je bila to, kako za Aliju tako i za bilo koga ko bi kao čovjek pokušao da ostvari najbolju poziciju i scenario za Bosnu i njene ljude. Ali kako čovjek može gledati rat na drugom spratu koji se potom spušta na prvi sprat, i onda dolazi tebi u stan, pa sobu po sobu ti uzima, a ti cijelo vrijeme čekaš da dođe neko sa strane i to zaustavi. To mi nije jasno. Svjestan sam toga, ali mi nije jasno, kako jedan čovjek može napraviti tolike greške u 30 godina svog djelovanja kao aktivista i političar, lider.

Gdje je nestao čovjek koji za sebe čuva ono što je njegovo intimno, koji kada govori nastoji da je jasan i istinit, da je sadržajan i precizan. Kada radi da radi ono što zna, a to što zna da svaki dan obnavlja i unapređuje. Koji kada razmišlja nastoji da shvati, pa potom primjeni. Gdje su ti ljudi koji mogu pokrenuti planinu, rijeku, koji vjetar vremena i promjena osjete prije nego se pokrene.

Gdje je nestao čovjek koji ima obraz, dušu i srce, da kaže kako ovo nije to što nam treba, kako je ovo vještačka tvorevina koja se sukobljava sa istinskom i iskonskom prirodom čovjeka sa ovih prostora. Da li su pravi ljudi ovdje nestali sa onim Bogumilima, jer ovi sada se Bogu mole, a da li su Bogu mili, to ni sam ne znam reći. Da li sam ja ostao onaj čovjek koji je bio sretno dijete, da li sam sada uopšte čovjek ili visim između dva svijeta, u jednom sam se krenuo formirati, a u drugom sam ispao iz formacije jer ne mogu igrati ni za raju, ni za taktiku, jer su oboje u stvari isti.

Gdje je nestao čovjek, da li je nestao onog trenutka u onom procjepu glasačke kutije, sa onim glasom kojim je sam sebi odredio sudbinu da ga vode nesposobni i nepošteni ljudi. Taman kada malo izviri iz mraka one kutije, kroz onaj mali prorez, novi glasački listići ka zatrpaju slijedeće četiri godine. Zarobljen u demokratiji koja nije za njega.

Da li je nestao u interesu da sebi valja na bilo koji način koji mu se pruži, da li je nestao onda kada se sakrio iza stranke ili vjere, da li je nestao kada je pomislio da je bolje biti dio nečega pa kako god to bilo, nego biti ono što jesi, pa kako god to bilo.

Da li je čovjek nestao sa globalizacijom, modernizacijom, ako jeste, onda taj čovjek nije to što treba da bude, jer čovjek nije podložan vremenu i trendu, jer ih čovjek stvara, a ako čovjek stvara nešto a ne može to da shvati i kontroliše, onda on nije čovjek, nego je niže biće.

Ne možeš biti čovjek ako nisi u stanju da se vladaš kako treba u bilo kojem vremenu koje je čovjek napravio za sebe.

Ne možeš biti čovjek ako te nije stid, ako te nije strah, i ako te nije sramota. Ne možeš biti čovjek ako nisi moralan, ako nisi hrabar i ako nisi kulturan.

Eto gdje je nestao čovjek, nestao je u sebi prvo, jer je zamijenio ljudske osobine sa đavolskim, a onda je nestao u društvu kada je od društva napravio šejtansko igralište. Nestao je onda kada se počeo voditi riječima a prestao raditi i djelovati. Nestao je sam od sebe, u sebi, svojom greškom.