Fra Stjepan Lovrić: Je li ovo Bosna Srebrena?

Je li Izjava za javnost napisana bona fide, ili je u pitanju nekakav skriveni motiv koji bitno utječe na njezinu vjerodostojnost i opravdano otvara različita pitanja?

Fra Stjepan Lovrić / Prometej.ba

U povodu najavljene mise koju će u sarajevskoj katedrali slaviti kardinal Vinko Puljić, oglasila se Izjavom za javnost od 12. svibnja 2020. Uprava Bosne Srebrene. Sama Izjava kao način komuniciranja i iznošenja vlastitih stajališta provincijske uprave nije sporna. Ovakva očitovanja događaju se povremeno, i to u pravilu kad se radi o važnim motivima i stvarnim povodima koji se tiču franjevačke ili javne problematike, ili obiju zajedno.

Izjava o kojoj je ovdje riječ izazvala je za kratko vrijeme brojne i različite reakcije javnosti, od kojih su neke posve ozbiljne, utemeljene i dobronamjerne. Ni ovo ne bi trebalo biti sporno, jer se radi o izjavi za javnost. Postoji, međutim, više razloga koji Izjavu čine upitnom, zbunjujućom, možda čak nepotrebnom, ako ne i skroz kontraproduktivnom.

Prvo pitanje koje se u ovakvim slučajevima postavlja odnosi se na povod i stvarnu nakanu Izjave. Je li ova napisana bona fide, ili je u pitanju nekakav skriveni motiv koji bitno utječe na njezinu vjerodostojnost i opravdano otvara različita pitanja? Povod su, kaže se u Izjavi, „neutemeljeni i zlonamjerni napadi“ na kardinala Puljića, koje Uprava odbacuje …, i “daje svoju punu potporu kardinalu Puljiću i održavanju toga kršćanskog molitvenog i vjerničkog čina na kojem će se moliti i za blajburške i za tolike druge nevine žrtve jugoslavenskog komunističkog režima 1945. godine i nakon toga“. Izjava, odnosno Uprava, ovdje sebi daje za pravo precizno definirati sporne događaje i nakanu mise, što ni sam kardinal u više navrata nije uspio ni približno precizirati. Ne zna se još uvijek ni misna intencija slavlja u sarajevskoj katedrali. Ako je prema cjelokupnoj scenografiji sarajevskog događaja, uključujući i samu misnu nakanu, gotovo sve dvojbeno, onda reakcije i pitanja upućeni samom kardinalu ne mogu biti neutemeljeni i bezrazložni. U tom slučaju i formalno i stvarno nema ni povoda niti pravovaljanosti Izjave.

Nije, međutim, u Izjavi govor samo o kardinalu, već i o „Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu“. Ova sintagma, formulirana davno iz političkih i politikantskih svehrvatskih motiva, izgovorena u kontekstu najnovijih sarajevskih događanja, ne samo da unosi novu pometnju, nego se njome, kao i bezbroj puta do sada, ciljano manipulira i s Crkvom i s narodom i s prošlošću. Tko to napada Katoličku crkvu i od koga je i kojim sredstvima treba braniti? Uostalom, najavljena misa u Sarajevu izišla je uvelike iz crkvenih okvira i redovite crkvene prakse. Jer, organizatori komemoracije, a misa joj je samo jedan dio, su državne i političke institucije iz Hrvatske, čiji je konkretni odnos prema Crkvi, bosanskim Hrvatima i bosanskim franjevcima, ne samo diletantski nedorečen nego ciljano nedobronamjeran, a za bosanske Hrvate i posve poguban. Očito je da autori Izjave i ovu činjenicu i cjelokupan današnji crkveno politički kontekst u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživljavaju posve drugačije.

Najveći dio teksta Izjave bavi se nabrajanjem općih principa i vrednota, nekih događaja i neriješenih pitanja iz prošlosti. Spominju se i sustavi i ideologije, neistomišljenici i zločini, mrznja i praštanje. Apostrofiraju se rezolucije i konvencije i njihova stajališta, sve taksativno i uopćeno. Iznošenjem ovakvih činjenica trebalo je, valjda, „obrazložiti“ Izjavu i pojačati njezinu težinu. Spominje se i Drugi svjetski rat, ali ni jedanput Nezavisna Država Hrvatska. A upravo ovakav selektivan i nekorektan odnos prema vlastitoj prošlosti, kojim su intonirani i sarajevska komemoracija i tekst Izjave, jest odlika stanja duha mnogih današnjih Hrvata, osobito onih službenih i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovakvom izjavom njima se javno pridružila i Uprava Bosne Srebrene. Naime, u vrijeme Drugog svjetskog rata bosanska franjevačka provincija bila je u državnom i političkom okviru Nezavisne Države Hrvatske. Njezina tadašnja Uprava, a i članovi pojedinačno, nisu mogli ignorirati ovu činjenicu. Za Miroslava (fra Tomislava) Filipovića povijest i javnost znaju da je u toj državi i u njezino ime činio zlo. Ali se također zna i za postupak provincijala fra Anđela Kaića, koji je Filipovića otpustio iz Bosne Srebrene. Ako se oni i brojni drugi franjevci iz njihova vremena prešućuju, a njihovi postupci krivo interpretiraju, onda se o Bosni Srebrenoj u vrijeme Drugog svjetskog rata ne može reći ništa korektno i istinoljubivo.

U zaključnom dijelu Izjave Uprava Bosne Srebrene „u potpunosti se i nedvosmisleno ograđuje od nekolicine članova Provincije koji svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajburšku tragediju našeg naroda, a koji i inače svojim dosadašnjim necrkvenim aktivizmom već dugo godina, kršeći norme crkvenog i redovničkog prava, pridonose rušenju ugleda Provincije Bosne Srebrene i zbunjivanju naših vjernika“. Ovaj dio Izjave izazvao je najviše različitih reakcija javnosti. Jedni se iskreno čude nad ovim, drugi zlurado likuju, a jedan je čitatelj Izjave postavio pitanje „Je li ovo Bosna Srebrena“? Pojedini elektronski mediji citirani pasus boldiraju, drugi ga stavljaju kao naslov svojih osvrta i čitavu Izjavu iščitavaju ne više kao iskaz solidarnosti s kardinalom, nego kao obračun Uprave s neistomišljenicima iz vlastitih redova.

Ni ovaj dio Izjave niti pojedine njezine stavke, a svaka je po sebi precizna i važna, nisu nikakva velika novost za javnost, a za franjevce Bosne Srebrene pogotovo. Oni koji su iole upućeni u kontekst Bosne i Bosne Srebrene dobro znaju da ovakve optužbe prate pojedine bosanske franjevce i njihova stajališta već dugo vremena. U novije se vrijeme nepogrešivo znade od koga dolaze, kad im se pojačavaju intenzitet i bezdušnost i u koje se svrhe i za čije interese koriste. I što je ovdje ključna točka, identične su čak i po formulaciji optužbama iz Izjave. Na ovaj se način sadašnja Uprava Bosne Srebrene identificira s onima koji ne samo pojedinim franjevcima nego i Bosni Srebrenoj osporavaju njezinu višestoljetnu opciju, cjelokupnu bosansku misiju, njezinu crkvenost i franjevačku paradigmu. Kratko rečeno sve.

Ovakav trend i „tretman“ nepoćudnih u Bosni Srebrenoj nije, i to se znade, iznašašće sadašnje uprave. Vrlo angažirano bivši je provincijal fra Lovro Gavran najveći dio svoga mandata potrošio upirući prstom u pojedine fratre, provjeravajući specifičnu težinu njihove crkvenosti, svećeništva i franjevaštva, čak i njihove vjere. Iz takve provincijalove vizure nije bilo nimalo teško posegnuti za kaznenim mehanizmima. Najefikasnije sredstvo u vođenju zajednice postaje dekret, jer mora se znati i osjetiti da su provincijali i uprave vlast i vrlo konkretna i jaka moć. A stvarni inicijator ovakve upravljačke pragmatike u Bosni Srebrenoj u novije vrijeme jest hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko. Na njegovo službeno traženje Gavran teško kažnjava jednog svog franjevca i u javni diskurs Bosne Srebrene uvodi, i to vrlo učinkovito, delikt mišljenja, prestrojavanje po podobnosti i čistke nepodobnih i nedostojnih. Kriteriji su provincijalovi, jer on je provincijal. Zato i nije čudno što je i sadašnja Uprava, jer je ona Uprava, svoje „proskribirane“ članove javno i službeno izručila javnosti. Hoće li ih javnost dodatno kazniti ili će Uprava posegnuti za „jačim sredstvima“ (I. Andrić)? Ili će ih možda netko braniti od njihove Uprave?

Pitanje iz naslova ovoga teksta čini mi se vrlo ozbiljnim, razložnim i posve primjerenim sadašnjem našem društvenom i crkvenom kontekstu. Očito je njegov autor temeljito razmotrio motiv, sadržaj i nakanu Izjave. Na temelju onoga što je izrečeno u Izjavi, ali i onoga što nije, ovo (Izjava) nije Bosna Srebrena. Za sumnjičave, a dobronamjerne, istinitost ovakvog odgovora može se vrlo lako i provjeriti. Jest njezina sadašnja uprava, ali Bosna Srebrena nije!


Izvor fotografije: bosnasrebrena.ba