Fra Ivan Nujić: “Ovaj prostor i ljude osjećam kao svojim domom, svojom sredinom i ognjištem”

U teškim, turbulentim vremenima ne samo na balkanskim prostorima nego i u cijelom svijetu, najteže je biti čovjek. Najteže je biti neko koga će mnogi poštovati i cijeniti upravo zbog toga kakav je i kako se ophodi ka drugima, bez obzira na vjeru i naciju. Fra Ivan Nujić, profesor i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, neko je za koga se sa punim pravom može reći da je čovjek. Mnogo je primjera u kojima je pokazao svoju ljudsku veličinu, uvijek je rado viđen na brojnim dešavanjima u gradu, a razgovori sa njim su toliko ugodni da se nerijetko znaju odužiti i na nekoliko sati. Ukoliko želite saznati nešto iz istorije Bosne, ovih naših, rekli bi napaćenih prostora, fra Ivan je spreman da vam to znanje prenese. Također, govori nekoliko stranih jezika, dočekuje brojne delegacije u svojoj školi i Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure i kako smo već istakli, svojom ljudskošću vam otvara brojna vrata.

Fra Ivan je rođen prije 51 godinu u jednom malom selu pored Dervente, a u Visoko dolazi da bi se upisao u srednju školu 1986. godine. Nakon mature odlazi u fratre, a početak posljednjeg rata ga zatiče u Sarajevu, odakle odlazi za Hrvatsku na studije teologije u Samobor te u Francusku gdje boravi tri godine. Kao svećenik se vraća 1998. godine u Okučane (Hrvatska), dok u Zagrebu studira književnost, odnosno francuski i hrvatski jezik, da bi 2005. godine stigao u Visoko, gdje živi i radi i danas.

“Ovdje sam u nekom svom duhovnom zavičaju, u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Samostanu sv. Bonaventure. Bio sam na raznim službama u samostanu, od profesora, odgajatelja, do ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije od školske 2020/21. godine. Ima jedno prožimanje između naše škole i ne samo grada Visokog i okoline nego i cijele naše zajednice Bosne Srebrene te BiH. Mislim da je ovo jedan zahtijevan posao, jedna avantura koja je svaki dan otvorena, ali uz nekakve konstante, uz iskustvo koje imam i uvažavajući tuđe savjete, u dogovoru i razgovoru sa ljudima uvijek se stvari mogu rješavati vrlo uspješno. Na taj način je naša ustanova i dinamična i otvorena, a upravo ta otvorenost je veoma važna karakteristika naše škole”, naglašava fra Nujić.

Iako nije rođeni Visočanin, stanovnici ovog grada ga osjećaju “svojim”, a i on sam često ističe kako se “sjedinio” sa gradom u kojem je već 17 godina.

“Kako potičem iz jedne male, ruralne sredine, dolazak u Visoko mi je bila ogromna promjena. Po prvi put sam živio u gradu i trebalo mi je vremena da osjetim bilo i duh ovoga dijela Bosne, a što je za mene lično predstavljalo obogaćenje, jer u svom zavičaju nisam mogao naći gradsku kulturu, kulturu raznolikosti. I pored kasnijeg boravka u drugim zemljama, čini mi se da sam se dobro integrirao među Visočane, tako da zaista kada idem kući idem ustvari u Visoko, a ovaj prostor i ljude osjećam kao svojim domom, svojom sredinom i ognjištem”, dodao je.

„Visoko i njegovi stanovnici su sretni što je Visoko na određeni način franjevački grad“

Franjevačka zajednica u BiH ima svoje duboke korijene, a ti korijeni su posebno vezani za Visoko, još za period srednjovjekovne Bosne. Arheološki lokalitet Mili je mjesto gdje se u tom periodu nalazila Crkva sv. Nikole i prema riječima fra Ivana, upravo zato su ovi prostori bitni za život ove zajednice, dok sa druge strane i Visočani franjevce osjećaju kao dio svoje neodvojive istorije.

“Bosna i Hercegovina je za nas životni prostor, ona je naša misija, a za franjevce i izazov, a generalno ona je naša kuća. Ono što sam ja doživio ovdje je osjećaj da su ljudi u Visokom sretni što se u njihovom gradu nalazi franjevačka zajednica, tako odavno i tako duboko ukorijenjena. Visoko i njegovi stanovnici su sretni što je Visoko na određeni način franjevački grad. I ja lično, uz ovdašnju malu katoličku zajednicu, doživljavam da je franjevački duh prožeo javnost i mnogi ljudi u Visokom kažu ‘naš samostan’, bez obzira što možda nikada ne idu u crkvu ili što ne pripadaju katoličkoj zajednici. Na neki način doživljavaju franjevce i Franjevački samostan kao svoje, a mogu reći i franjevačku kulturu i franjevački svjetonazor. Mislim da je to jedna lijepa simbioza koja se može ‘presaditi’ i negdje drugdje, u neke druge prostore”, rekao je fra Ivan i dodao da je ovakav model zajedništva u Visokom i BiH ne samo potreban nego i nužan nekim drugim evropskim zemljama.

Ponoćka je dokaz zajedništva u Visokom

“Mislim da mi jednim ovakvim modelom života u zajedništvu možemo pokazati da je BiH moguća i potrebna ovakva kakva jest i da franjevci u tom smislu sa svojom životnom filozofijom mogu biti jedan pouzdan oslonac i motor u pravcu jednoga pozitivnog razvoja i obogaćenja društva u cjelini. Zajedništvo u Visokom se može vidjeti npr. i tokom ponoćke u našem samostanu. Naime, ponoćka je jedan od dokaza da se mi radujemo jedni drugima i da imamo tu kulturu dijeljenja radosti. Na ponoćku dođu mnogi stanovnici Visokog, svih vjera, jer žele zajedno sa nama da dijele sreću. To je veliki kapital u našoj sredini, a vjerujem i u drugim sredinama. U svim našim blagdanima, Bajramima, Božićima, Uskrsima ima nešto sveto što provijava i mi se tome radujemo”, pojasnio je.

Fra Ivan Nujić je skoro uvijek, kada mu to obaveze dozvoljavaju, prisutan na događajima koji se oragnizuju na području Visokog. Iako nikada ne želi da bude u centru pažnje, njegovo prisustvo privuče poglede mnogih koji bi željeli da porazgovaraju sa njim ili samo da mu se zahvale za sve što čini za kompletnu visočku zajednicu. Međutim, njegovo prisustvo ispraćaju ubijenih i identifikovanih Srebreničana iz Visokog u julu 2020. godine dospjelo je u žižu javnosti, nakon što je objavljena fotografija na kojoj se on moli i odaje poštovanje nevino ubijenim osobama. U veoma kratkom vremenu fra Nujić je dobio mnogobrojne pohvale za to, ali kako on sam kaže, to je bio ljudski čin koji bi svi ljudi trebali slijediti.

“Nisam težio da postanem popularan, pogotovo u tom trenutku kad se članovi obitelji nestalih i stradalih Srebreničana nakon toliko dugo godina čekanja i trauma opraštaju sa svojim najdražima. Ja sam samo jedan običan bosanski fratar koji misli da treba biti blizu ljudima koji pate i ljudima koji su u nevolji. Mislim da me moja vjerska pripadnost i franjevački identitet u tome ne trebaju nimalo sputavati, nego dapače me trebaju još više motivirati da budem solidaran sa ljudima. Mislim da je to jedna tačka u kojoj se svi mi, Bosanci i Hercegovci, kršćani i muslimani, židovi i ateisti, možemo i moramo susretati i to nam je ono zajedničko. Svaki čovjek treba imati ono što mu pripada”, objasnio je fra Ivan.

Jedan od događaja koji je isto tako dobio sve pozitivne kritike, a koji je organizovao upravo fra Ivan bio je i Dan sjećanja na ubijene Jevreje, učenike i profesore FKG-a u Drugom svjetskom ratu. Dan sjećanja je održan ispred Franjevačke gimnazije u Visokom, u prisustvu brojnih gostiju među kojima su bili i predstavnici jevrejske zajednice Sarajeva i BiH.

“To je bilo jedno strašno vrijeme kada su ljudi prestali gledati jedni na druge kao na ljude, kada se čovjek čovjeku počeo predstavljati kao gospodar života i smrti. To je bilo tragičan period kroz koji je prošla naša škola i htjeli smo tim iskorakom naše učenike, njihove roditelje, nastavnike i zajednicu upoznati sa tim zločinom. Htjeli smo da imena nevino ubijenih nekako ‘zazvuče’ sa ovog našeg prostora i da se glasno kaže da je tim ljudima nanesena nepravda. Nije uredu da neko nekoga omalovažava, verbalno vrijeđa, pa čak ni samo poprijeko gleda zato što je drugačiji. Pogotovo nije uredu da ga izlaže diskriminaciji, tuče ili oduzme život. Zato mi moramo biti glas onim kojima je oduzeto pravo glasa, bez obzira kakvo mu je ime ili prezime. To je važan temelj izgradnje kulture, mira i suživota danas i sutra ovdje u BiH. Moramo se sa poštovanjem i sućuti sjećati onih kojima je oduzeto pravo na život”, riječi su bosanskog franjevca.

FKG jedna od škola u projektu PRO-Budućnost

Franjevačka klasična gimnazija je dio USAID-ovog projekta PRO-Budućnost i jedna je od 12 srednjih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona koja će u ovoj školskoj godini provoditi program mirovnog obrazovanja. Fra Ivan Nujić kao prvi čovjek ove škole ističe da je niz radionica na temu mirovnog obrazovanja u okviru navedenog projekta u Gimnaziju unio jedan nov i kreativan dinamizam.

“I ranije su naši učenici sudjelovali u sličnim incijativama, ali ovaj put radionice su bile puno sadržajnije, a učenici su ih shvatili vrlo ozbiljno. Mirovno obrazovanje, odnosno odgoj za kulturu mira, za društvenu pravednost i ljudska prava, podrazumijeva usvajanje nulte tolerancije na svaki vid nasilja ne samo u školi nego i izvan škole, odnosno u društvu općenito. Promatrano na tako široku horizontu, mirovno obrazovanje uključuje i kulturu poštivanja ljudskih prava na internetu, što je za učenički uzrast vrlo aktualno, te proaktivnu upotrebu modernih tehnologija u službi izgradnje mira, ali možda najvažniji resurs u izgradnji mira upravo su naše religije: otkrivajući njihove mirotvorne potencijale, uočavamo da religije nipošto nisu i ne smiju biti kamen spoticanja među pojedincima i skupinama, nego upravo prostor za samokritičko propitivanje te uvijek novo susretanje u povjerenju i međusobno obogaćivanje u različitosti. Izgradnja kulture nenasilja uključuje i nenasilje prema prirodi, tj. odgovorno i štedljivo korištenje prirodnih resursa, zatim sticanje vještina mirnog rješavanje konflikata i upravljanja kriznim situacijama, kao i zauzimanje za građansku ravnopravnost i socijalnu pravdu u najširem smislu”, rekao je fra Nujić i dodao:

“Provedba projekta PRO-Budućnost u našoj Gimnaziji podudara se s 30-godišnjicom početka rata u BiH. Generacije sadašnjih gimnazijalaca rođene su nakon rata, ali ipak ispaštaju zbog posljedica rata, po onoj biblijskoj: ‘Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.’ Pritom smo svjedoci da o ratu i ratnim stradanjima postoji više ‘istina’, tj. narativa, od kojih su neki dijametralno suprotni, tako da se lako stiče uvid kako je svaki govor o ‘pravednosti’ rata u konačnici relativan, odnosno bespredmetan i besmislen. Nasuprot tomu, zauzimajući kritički stav prema svakom nasilju, a pogotovo prema ratu, lako ćemo doći do suglasja da se istinska pravednost sastoji u solidarnosti sa žrtvama nasilja: bez obzira s koje ‘strane’ potječu, bez obzira ko im je i zbog čega nanio nepravdu, lako ćemo se složiti da je ‘pravedno’, štoviše najpravednije na svijetu, da im iskažemo svoju podršku, solidarnost i blizinu. To je u konačnici ‘istina’, koja je samo jedna i oko koje se možemo jednodušno okupiti, i to bi trebao biti konačan ishod svakog mirovnog obrazovanja”.

Zasigurno još jedna od aktivnosti Franjevačke klasične gimnazije na koji je i fra Ivan ponosan jeste projekat pod nazivom “Čovjek je čovjeku brat”, a koji je pokrenut sa nastojanjem da se gradi, širi i njeguje kultura mira, prijateljstva i solidarnosti među svim ljudima, a najviše među mladima.

“Trideset godina od početka rata u BiH mnogi ljudi još uvijek teško pate zbog ratnih trauma, a ratne posljedice trpe i mnogi rođeni nakon rata. Milionima ljudi oduzet je siguran i miran život, a nebrojenoj djeci i mladima ukradeno je pravo na bezbrižno odrastanje i školovanje u mjestu gdje su rođeni. Naša ekonomija je uništena, naši gradovi i sela opustjeli, prijateljstva pokidana, obitelji rastjerane, budućnost neizvjesna… Toliko krvi, suza i bola… U ime koga, u ime čega?! Djeca 21. stoljeća vjeruju da je rat najgore zlo, a mir najveće dobro, da čovjek čovjeku nije vuk, nego brat”, stajalo je u pozivu svim zainteresovanim za učešće u projektu FKG-a, što je još jedan dokaz otvorenosti obrazovne ustanove na čijem čelu je fra Ivan Nujić.

Na kraju naglašava kako je sretan svojim izabranim pozivom i svime onime što je postigao do sada. No ako bi mogao nešto promijeti iz prošlosti, tačno zna šta bi to bilo.

“Možda bih malo bolje, čestitije učio i studirao, ali ono što bih sugerisao mladim to je da budu otvoreni ka učenju i da se ne baziraju na samom jednom pravcu, nego da budu otvorenu raznim znanjima i grade u sebi jednu široku i temeljitu kulturu obrazovanja. Upravo zato bih volio da sam u svom životu otišao malo šire, da budem spremniji za vrijeme i izazove koji su preda mnom, ali sa Božijom pomoći, još ima vremena”, rekao je sa osmijehom na licu.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.

Visoko.co.ba/Neven Krajišnik