Fra Ivan Nujić: Ako je u BiH najviše vjernika, onda su i najodgovorniji za mir

Međuetničke tenzije u Bosni i Hercegovini, najveće od završetka rata u zemlji 1995. godine, fra Ivan Nujić ne vidi kao sudar religija i civilizacija, doživljava ih više kao sukob primitivnih pojedinaca i grupa koji manifestiraju svoje primitivne nagone. Poticanje povratka dijalogu i gradnji mira najviše očekuje od vjernika, jer se, prema zvaničnim statistikama, u zemlji od nešto manje od četiri miliona stanovnika, najveći dio građana izjašnjavaju kao religiozne osobe. A onih kojih ima najviše su i najodgovorniji dio društva.

Fra Nujić, koji je i direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, i vrlo uspješno radi sa mladim ljudima svih konfesija kaže da ne zna čemu bi onda trebali služiti vjernici i vjere ako ne izgradnji mira.

Katolici u subotu slave Božić, jedan od najvećih blagdana.

Ovo je drugi Božić u pandemiji. Cijelom svijetu je nametnut novi režim ponašanja. Posmatrate li ovaj period nužno samo kao lošu etapu u historiji, ili možemo izvući neku pouku?

– Iskušenje korone kroz koje prolazimo je jedno teško kolektivno iskustvo, a svako kolektivno iskustvo prebija se i preko pojedinaca. Svako može nabrojati nekoliko osoba iz svoje sredine koje su zbog korone prerano preminule. Stres koji nas je zahvatio nekako se može mjeriti sa stresom rata. Ne znamo ko će stradati… Međutim, kao što je iskustvo progona Crkve nekada, u stara vremena, posmatrano kao milosno vrijeme, vrijeme katarze, vrijeme junaka, tako vjerujem da i iz ovih nedaća mnogi ljudi izvlače korist tako što propituju i uozbiljuju svoje ljudsko dostojanstvo. A kao vjernici u vremenu iskušenja možemo jedni drugima snažnije svjedočiti blizinu, solidarnost i ljubav, kao nekad u ratu.

Kaže se da vjernici lakše podnose teškoće. Je li ta teza na neki način dobila potvrdu i tokom ove pandemije?

– Svaki kršćanin, a vjerujem i musliman, doživljava sebe kao biće nade. Kršćani su pozvani da svjedoče da su radosni ljudi. Usudio bih se reći da Bog ne voli namrgođene i smrknute vjernike. Dakle, vjernici su po definiciji optimistični i radosni. To je vrlo važno obilježje njihovog identiteta i ponašanja. Štoviše, stav vjere obvezuje nas da, unatoč svemu, jedni drugima pokazujemo ne samo solidarnost i blizinu u nevolji, nego da budemo sretni i radosni, odnosno da svjedočimo da smo radosni i onda kada patimo, pa čak i onda kada gledamo smrti u oči… A sve to zato što vjerujemo da je patnja i smrt prolazna, a život vječan.

Građani u Bosni i Hercegovini nisu suočeni samo sa problemima izazvani korona virusom. Ponovo se spominje rat. Kardinal Vinko Puljić je izjavio da ne može zamisliti da bi neko na zločinima, misleći na rat iz devedesetih godina, pravio nove zločine. Kako razumijete učestale tenzije u zemlji? Je li to po Vama sukob religija, sukob civilizacija ili nešto sasvim treće?

– Mislim da je to sukob dosta primitivnih pojedinaca i grupa koji manifestiraju svoje vrlo primitivne nagone. Nažalost, naše vjerničke zajednice često se daju uvući u te sukobe, tako da religije daju pogonsko gorivo tim primitivnim animozitetima i plemenskim sukobima. Volio bih da je to drugačije. Volio bih da vjernici shvate, da ne smiju svoju vjernički identitet poistovjećivati sa plemenskom pripadnošću i da su upravo oni najodgovorniji za mir u svojim zajednicama. Kao vjernici, dužni smo uvijek iznova otkrivati, isticati i u djelo provoditi mirotvorne potencijale svojih tradicija.

Ako pogledamo statistički, vidjet ćemo da u Bosni i Hercegovini najviše ima vjernika. Pa, ko je onda odgovoran za dobrobit ove zemlje? Valjda oni kojih ima najviše. Zato bi se vjernici morali suočiti sa svojom odgovornošću za najvažnije pitanje u svojoj sredini, u svojoj državi, a to je mir. I ne samo mir unutar svojih zajednica nego i između zajednica. Potrebno je pronaći rješenje, zajedničku vjerničku platformu, međureligijsku deklaraciju kojom se vjernici jasno i glasno opredjeljuju za mir u našoj zemlji. To je za nas sada najvažnije pitanje. Jer, ako vjernici nisu u stanju graditi mir, onda će svoju vjeru i dalje svoditi na folklor, blagdanske kolače i slično, a njihove će religije biti pogonsko gorivo za nove sukobe. Ako vjere i vjernici nisu sposobni graditi mir, sada i ovdje, onda ne znam čemu služe.

Kako se desilo da su populisti preuzeli ulogu portparola religije? Očito da je krivo tumače?

– Nisu oni baš portparoli. Ima puno ljudi koji rade samozatajno u svojim zajednicama. Puno je muškaraca i žena koji tiho i samozatajno rade u merhametima, u karitasima, volontiraju u ime svoje vjere, moralno žive u ime svoga krsta i svoga imana. Mislim da na takvima počivaju naše vjerske zajednice. Populisti su samo glasniji, interesantniji medijima.

Semezdin Mehmedinović u jednom svom tekstu citira američkog pjesnika Jacka Hirchmana pa kaže da bi Isus, da je živ, bio komunist. Je li religija bliže ljevici ili desnici?

– Sa kršćanske tačke gledišta, kršćanstvo je nadnacionalna i transnacionalna vjera. Kršćanstvo nas poziva da brišemo sve moguće granice među ljudima – rodne, socijalne, etničke, ekonomske ideološke i bilo koje druge. Ideja rane Crkve jeste bila dobra: sve je bilo zajedničko, i svako je dobivao što mu je trebalo. Kada neko proda zemlju, on donese novac i stavi na raspolaganje u zajednički fond. To je čisti komunizam, a Biblija svjedoči da je Isus živio upravo u takvoj zajednici. Kada se kršćanstvo omasovilo, takav model je zadržan u monaškim zajednicama, a za šire mase postao je neprimjenjiv. Crkva je, dakle, napustila model prvobitne jeruzalemske zajednice, a moderni komunizam pokušao ga je oživjeti. Klica njegove propasti najbolje se sažima u romanu Životinjska farma: “Svi su jednaki, ali neki su jednakiji”.

Vi ste poznati po zagovaranju višeetničke Bosne i Hercegovine. Može li BiH živjeti bez bosanskih franjevaca, ili obrnuto, šta bi franjevci izgubili gubitkom Bosne?

– Franjevci žive gotovo svugdje po svijetu, a neki možda nisu ni čuli za Bosni i Hercegovinu. Mi ovdje shvaćamo Bosnu i Hercegovinu kao svoj životni prostor, kao svoje dvorište, svoju kuću. A obilježje našeg identiteta je da sve ljude u svojoj kući smatramo braćom i sestrama. Kako bi inače izgledalo da u svojoj kući jedne ukućane smatramo manje vrijednima od drugih? To bi značilo da raskopavamo svoju kuću, a mi to ne želimo. Ne možemo protiv svoje domovine jer ne možemo protiv sebe.

Razumiju li bošnjačke političke elite značaj franjevaca. Mislim na one bošnjačke političke partije koje kažu da se bore za multietničku Bosnu i Hercegovinu?

– To morate pitati njih. Mogu vam reći da i jedne i druge i treće političke elite u Bosni i Hercegovini [bošnjačke, hrvatske i srpske] pokušavaju i franjevce svrstati u te neke etničke, etno-nacionalno-religijske torove, nastojeći nas svesti na jedan jedini identitet, a to je nasilje. Jedni nas prepoznaju kao Hrvate, drugi kao Bosance i Hercegovce itd. Sebe prepoznajem i kao Evropljanina, i kao seljaka iz Bosanske Posavine, ali i kao prognanika, jer je to iskustvo obilježilo 30 godina moga života…

Jesam Hrvat, ali sam i profesor francuskog jezika, pa sam, dozvolite, i Francuz. U Crnoj Gori sam služio vojsku i nekako volim tu zemlju i njezine ljude, pa sam, pomalo, i Crnogorac. Sjedio sam u školskoj klupi sa Srbima i dosta dobro znam srpsku povijest i kulturu, pa mogu reći da sam i Srbin. Govorim talijanski i dobro se osjećam u Italiji, pa doživljavam da ima te talijanštine i u meni. Živim u Visokom. u kojem ima više od 90 posto muslimana, pa nisam manje kršćanin i manje franjevac ako muslimane doživljavam kao svoje ukućane, odnosno ako volim ono što je njima sveto.

Ima, rekoh, pokušaja da se i bosanski franjevci ujarme u kojekakve etno-nacionalne politike, u nacionalističko-šovinističke stereotipe, a to nije dobro ni za Bosnu ni za franjevce. Franjevci su transnacionalno bratstvo i sestrinstvo. Mi u Bosni Srebrenoj imamo fratre koji dolaze iz Afrike da uče naš jezik i žive s nama. Naši fratri idu u Afriku i pomažu siromašnima. Dakle, cijeli svijet je naša domovina. Mi smo braća svim ljudima i svim stvorenjima. Mi smo sve ono što su naša braća i sestre.

Visoko.co.ba/AL Jazeera