Feničani – Narod pomoraca

…od senirskih čempresa oplate ti sagradiše,
cedar libanonski uzeše, jarbole ti podigoše;
od bašanskih hrastova istesaše ti vesla,
od bjelokosti i šimšira s kitijimskog otočja palubu ti načiniše!
Od vezena lana egipatskog bijahu ti jedra da ti budu zastava!
A grimiz i skrlet s eliških otoka staviše ti za krovišta.
Žitelji Sidona i Arvada bjehu ti veslači,
a mudraci tvoji, Tire, bijahu ti kormilari!
(Ezekiel, 27)

Feničani su jedan od onih zagonetnih, gotovo izgubljenih naroda o kojima znamo vrlo malo. A kada su materijalni dokazi oskudni, teško je stvoriti objektivnu sliku jednog dalekog života. Danas ih poznajemo uglavnom preko izvješća njihovih susjeda i onih naroda koji su dolazili s njima u kontakt, a to je ponekad bilo i u neprijateljstvu. Stoga dosta toga treba uzeti s rezervom jer kaže se da su ih ili voljeli ili prezirali.

Naziv Feničani, koji danas upotrebljavamo, dali su im Grci. Phoiniki  ili Φοίνικες znači ljubičasti i povezuje se s proizvodnjom purpurne boje, po čemu je taj narod bio poznat i cijenjen. Iz povijesnih izvora saznajemo da su ih najčešće nazivali prema imenu grada iz kojega su dolazili, a to su bili Sidon, Tir, Biblos ili Arvad.

Njihova pisana povijest i mitologija nisu, nažalost, preživjele. Nestale su u uništenim bibliotekama Tira i Kartage za vrijeme makedonskih i rimskih osvajanja. Stoga se moramo osloniti na svjedočenja drugih i izvore kao što su Biblija, grčki i rimski autori te egipatski i asirski spisi.

Religija

U ranijem razdoblju imena feničkih božanstava bila su generička i bogovi nisu imali određene osobine. Glavno muško i žensko božanstvo zvali su Baal (El) i Baalat u značenju Gospodar i Gospodarica, a dobivali su identitet kada su se povezivali s pojedinim gradom ili lokalnim stanovništvom. Tako su u Tiru to bili Melkart i Astarta, u Sidonu Eshmun i Astarta. U Biblosu najznačajniji je bog bio Adonis, sin Baala i Astarte koja se pretvara u drvo i rađa Adonisa, boga neobične ljepote koji simbolizira umiranje i ponovno rađanje.

Sidonski Eshmun bio je cijenjen kao bog liječništva. Njegovi hramovi vezani su za izvore i blagotvorne vode. Grci su ga povezivali s Asklepijem.

Tirski bog Melkart (Milk-qart – kralj Grada) bio je primjer idealnog feničkog kralja, smatran arhetipskim osnivačem grada i čuvarom kolonijalnih interesa. Imao je važnu ulogu u osnivanju zapadnih kolonija (Kartaga, Cadiz). Njegove božanske osobine obuhvaćale su tako i poljoprivredu i pomorstvo, ono što je bilo uzrok i posljedica putovanja ovoga naroda.

Živjeli su na području istočnog Sredozemlja, dana­šnjeg Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela. Naseljavaju to područje u 3. tisućljeću pr. Kr., a smatra se da su se doselili s Eritrejskog mora. Pretpostavlja se da su im korijeni semitski, ali više od toga ne znamo jer ih susrećemo kao savez trgovačkih zajednica, a ne kao zemlju s teritorijalnim granicama. Zlatno doba njihove kulture je razdoblje od 1200. do 300. g. pr. Kr.

S obzirom na to da su živjeli na uskom priobalnom području s ograničenim poljoprivrednim mogućnostima, suočeni s porastom stanovništva okreću se novom izvoru, a to je bilo more. More postaje njihova “nova žitnica”, ne samo u egzistencijalnom smislu, nego postaje polje na kojem će razviti i sve svoje potencijale kao graditelji brodova, moreplovci, trgovci i kolonizatori.

Spuštajući se na more osnivaju na obali lučka pristaništa koja prerastaju u gradove koji će postati najmoćniji gradovi tog doba: Tir, Sidon, Beirut i Biblos. Za gradnju brodova upotrebljavali su svoje prirodno bogatstvo – cedrovinu. Grade kratke i zdepaste, iznimno izdržljive trgovačke brodove i to su bili prvi brodovi u poznatoj povijesti s kobilicama, rebrima i uzdignutim palubama.

S vremenom stječu pomorsko umijeće i putuju izvan granica svoje zemlje. More postaje njihova prometnica, trgovački put i baza razvoja određenih grana industrije. Cvjeta brodogradnja, ribarstvo, proizvodnja purpurne boje, stakla, finih tkanina te precizni rad u metalu, posebno u zlatu i srebru.

Trgovali su s Egiptom i čitavim srednjim i zapadnim Mediteranom. Bili su pravi umjetnici u trgovini. Ne samo da su trgovali robom, nego su uz to pružali i razne usluge. Primjer takvog trgovanja sporazum je između židovskog kralja Solomona i feničkog kralja Hirama iz Tira o gradnji jeruzalemskog hrama. Kralj Hiram dao je Solomonu građevinski materijal, usluge i znanja svojih ljudi u rezanju i transportu drva te pripremi konstrukcije hrama. Zauzvrat, Feničani su ugovorom osigurali da im kralj Solomon isporučuje potrebne poljoprivredne proizvode idućih 20 godina: …dvadeset tisuća mjera pšenice i dvadeset tisuća mjera ulja od tiještenih maslina…

S vremenom počinju graditi lučka pristaništa za utovar i istovar te skladištenje robe na čitavom Sredozemlju. Ta pristaništa postupno postaju nove luke, gradovi i u konačnici kolonije feničkih trgovaca. Središnje mjesto svakog grada bila je uvijek luka, trgovačko i ekonomsko srce grada. Tako su razvili čitavu mrežu kolonija šireći se zapadno na Mediteranu. Njihov nemirni duh, poduzetnost i pronicljivost vodili su ih stalno u nepoznato.

Prvi od tih gradova bio je vjerojatno Citium na Cipru, sagrađen u IX. st. pr. Kr. Kasnije, u VIII. st. pr. Kr. osnivaju niz kolonijalnih gradova, prvo na bližim otocima, a kasnije na obalama Sjeverne Afrike i na zapadnom Mediteranu. To je bilo stoljeće međunarodne ekspanzije Feničana. Nastaju gradovi, od kojih su danas poznati Cadiz i Malaga u Španjolskoj, Utica, Lixos i Cirena u Sjevernoj Africi te najznačajniji od gradova – Kartaga koja je utemeljena 814. g. pr. Kr. i koja postaje glavni grad svih zapadnih kolonija, još moćnija od Tira i Sidona.

Moderna rekonstrukcija Kartage

Zanimljivo je da su trgovali i s narodima s kojima nisu bili u dobrim odnosima. Tako postoje predaje da su razvili takozvanu trgovinu na daljinu. Iskrcali bi svoju robu na obalu i povukli se na svoje brodove. Kupci bi tada prišli robi, pregledali je i ostavili određenu količinu novca ili predmeta za koju su smatrali da odgovara kupljenoj robi i povukli se. Zatim bi se Feničani opet iskrcali i pregledali ponuđenu količinu. Ako im je odgovarala, uzeli bi je i otplovili. U suprotnom, ostavili bi sve na obali i opet se vratili na brodove. I tako je ta trgovina mogla trajati u nedogled. A ako u konačnici ne bi bili zadovoljni, uzeli bi svoju robu i otplovili. Za trgovanje nikad nije bilo prepreka.

Hannibal ad Portas

Hanibal, čije ime znači miljenik Baala, bio je jedan od najvećih vojnih stratega u povijesti. Sin kartažanskog generala Hamilkara Barkasa i sam postaje zapovjednik kartažanske vojske sa samo 26 godina. Živio je u III. – II. st. pr. Kr, vremenu kada je Kartaga, osvojivši područje Španjolske, postala, kako kaže grčki povjesničar Polibije, “vrlo neugodan i opasan susjed” Rimskom Carstvu.

Jedan od njegovih najvećih podviga bio je gotovo nezamislivo dugi marš kroz Španjolsku i Galiju te prelazak Alpa sa 60 000 vojnika i četrdesetak slonova da bi porazio Rimljane. Na tom putu gubi gotovo trećinu svojih vojnika, ali spremno dočekuje rimsku vojsku i u bitci kod Kane (Apulija) Hanibalova je vojska uništila gotovo dvostruko brojniju rimsku. Ovo se smatra jednim od najstrašnijih poraza rimske vojske.

Iako je Hanibal sa svojom vojskom prišao nezaštićenom Rimu na samo 6 kilometara te su doslovno sati odlučivali o tome tko će od ta dva naroda biti vladar tada poznatog svijeta, nije nikada ušao u Rim. Grčki povjesničar Apije piše da je u to uplela prste božanska providnost ili je Hanibal zastao pred veličinom i dobrom srećom Rima.

Povijest je dalje slijedila svoj sudbinski tijek i u konačnici dolazi do poraza Kartage koju su 146. g. pr. Kr. Rimljani u potpunosti razorili.

Međutim, Hanibal je ostao zapamćen kao veliki taktičar, strateg i logičar pa se čak i sam Rim nakon toga koristio njegovom vojnom strategijom. Širina njegove vizije, a i vizije čitavog tog naroda, rušila je sve granice i prepreke i otvarala nove puteve ljudskih mogućnosti.

S obzirom na to da je Mediteran postao njihova druga domovina, razvijaju sve specifičnije vještine u gradnji brodova i plovidbi. Počinju graditi brodove koji su bili prikladni za dugu plovidbu otvorenim morima. To su dugi i uski, stabilni brodovi koji su bili puno brži i stabilniji na valovima nego dotadašnje široke riječne lađe. Koliko je poznato, među prvima su upotrebljavali sidro i jedra, brodske koloture za konopce i zvjezdano nebo za orijentaciju na pučini. Za duga putovanja osmislili su održavanje zaliha hrane u kožnim vrećama za suhe namirnice i glinenim amforama za tekućine.

Koliko i gdje su putovali izvan Mediterana, možemo samo nagađati. Međutim, prema grčkom povjesničaru Herodotu, egipatski faraon Necho II. u VII. st. pr. Kr. unajmio je feničku flotu sa zadatkom da oplove afrički kontinent, za što im je trebalo pune tri godine: I oni su pošli iz Eritrejskog mora u Južno more; a kad god je bila kasna jesen, oni su se iskrcavali u Libiji gdje bi se zadesili, pa bi zasijali zemlju na onom mjestu gdje su se zadržali i ostajali bi da pričekaju žetvu. Poslije žetve ukrcavali bi se i otplovili dalje, pa su poslije plovidbe koja je trajala pune dvije godine, tek treće godine prošli kroz Heraklove stupove i vratili se u Egipat. I oni, pored ostalog, pričaju, što im ja nikako ne mogu vjerovati, da im se za vrijeme plovidbe oko Libije Sunce uvijek nalazilo s desne strane.

Herodot navodi i da su putovali uzduž atlantske obale Španjolske i Maroka te da su čak stigli i do Engleske. Ostaje otvoreno pitanje koliko su daleko stigli preko Atlantika, odnosno jesu li doplovili do jedne od Amerika, na što upućuju neki nepotvrđeni arheološki nalazi.

Osvajanje Tira

Sredinom X. st. pr. Kr. Tir je postao glavno feničko središte. Grad se s obale proširio na obližnji otok koji je bio utvrđen visokim zidinama. Prijateljski odnosi uspostavljeni su s Hebrejima i Perzijancima. Feničani su opskrbljivali perzijsku flotu kojom su Darije i Kserks napali Grčku.

U svom pohodu na Perziju, grad zauzima Aleksandar Makedonski 332. g. pr. Kr. nakon dramatične desetomjesečne opsade tijekom koje je sagradio kameni prilaz dužine 1 km. No unatoč golemim naporima i gubitcima, trud bi bio uzaludan da nije u bitci kod Isa prvi put nanio ozbiljan udarac Perzi­jancima i njihovoj mornarici, čije mu je brodovlje omogućilo konačno osvajanje i razaranje Tira.

Razvijena trgovina zahtijevala je također vođenje knjiga, sklapanje trgovačkih ugovora i raznu korespondenciju tako da su upravo na polju pisane riječi Feničani dali veliki doprinos svjetskoj povijesti. Dotadašnje pismo kojim su se služili bilo je slikovno i nije bilo pogodno za brze trgovačke poslove. Zbog toga sastavljaju jednostavan alfabet od 22 znaka u kojem je svaki znak predstavljao jedan glas, s tim da nisu imali znakove za samoglasnike.

Takav način zapisivanja brzo se proširio izvan granica zemlje i do IX. st. pr. Kr. prihvaćen je u svim susjednim zemljama i u feničkim kolonijama, kao i svaka druga trgovačka roba. Alfabet kasnije preuzimaju Grci i prilagođavaju ga svom jeziku, kao i kasnije Rimljani, formirajući latinicu kojom danas piše veliki dio čovječanstva.

Heleni su naučili mnogo korisnih stvari od ovih Feničana koji su s Kadmom bili došli i tu se naselili… Prije svega naučili su od njih pismo koje Heleni ranije, po mom mišljenju, nisu poznavali. U početku su pisali isto kao i Feničani, a kasnije se, usporedno s promjenama u jeziku, mijenjao i oblik slova. Oko njih su u to vrijeme u gotovo svim krajevima stanovali Jonjani koji su naučili od Feničana kako se pišu slova, pa su se, izmijenivši ih malo, njima služili i nazvali ih s pravom fenička slova jer su ih Feničani i donijeli u Heladu.

Više od tisuću godina Feničani su bili najjači pomorski narod starog doba, stotine njihovih brodova plovilo je po cijelom Sredozemlju. A ti brodovi nisu nosili samo trgovačku robu, već su tako širili poznatim svijetom vještine pomoraca, brodograditelja, obrtnika i umjetnika. Bili su moreplovci koji su savladali morske putove, pokorili vjetrove i grebene da bi označili neoznačene staze, u vremenu puno prije izuma kompasa.

Način života tog naroda, njihova oštroumnost, probitačnost, želja za novim spoznajama obilježava ih kao one koji su donijeli novi impuls u svom vremenu.

globalcir.com/visoko.ba