Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Penzionerima je dobro, mada oni to još ne prepoznaju, zaposlenih je sve više, naročito vikendom, barem se do tog zaključka dolazi kada nas o statistici izvještava premijer Federacije, a otkako je svog najomiljenijeg savjetnika Suvada Osmanagića imenovao prvoborcem protiv korupcije, nemamo se čega plašiti: predsjednik Antikorupcionog tima već je na primjeru Unis Toolsa dokazao da su zakoni fleksibilne kategorije, što će reći da ćemo koliko sutra dobiti priliku da shvatimo kako i postoje da bi ih Fadil&comp prilagođavali svojim potrebama.
A one su, čuli smo to upravo od Fadila Novalića, prekomjerne: građanima Federacije Fadil je početkom godine oštro zamjerio kako su troškali, zavirio je – onako premijerski – u kupovnu analizu i izgrdio nas na pasja preskakala što ionako velike plaće i penzije umjesto samo na ulje i brašno, poreski obveznici u Federaciji i njezinih deset kantona troše i na nebitne stvari kakve su telefoni, gorivo, vino, pivo i kafa. Čak 31 marku mjesečno potrošimo u kafani. Rasipnici jedni! U 21. stoljeću hoćemo mobitel?! Drsko, nema šta.
Za razliku od prosječnih drznika koji su tog januara primili plaće od 834 KM, Fadil čuva svaku marku svoje premijerske od 3.600, a u kafanu ide o trošku poreskih obveznika. On ne baca pare u prodavnicama da kupuje meso, ribu i već izvikano vino. Premijer samo potpiše račun: a zna se ko plaća. Poreski obveznici. Na portalu zurnal.ba novinari su nedavno sakupili impozantnu zbirku tih premijerskih potpisa, koji zorno ilustriraju da se naš premijer kvalitetno i zdravo hrani, a bogami nas i podobro upućuju u razloge zašto je – recimo – Fadil odnedavno raspoložen i na sokove uvesti dodatne akcize, ali vino čuva ko abuzemze.
Vodeći računa o poreskim obveznicima, Fadil naručuje samo flaše koje koštaju najmanje 70 maraka! I da još na njih doda veće akcize! Nema smisla. Fadil je dobra duša, on novcem građana čašćava i ministre i delegacije i to sve po zaslugama. Ministrima Fadil naruči jagnjetinu, a stranim delegacijama na sto baci hobotnicu. Morske specijalitete u Sarajevu stranci naročito cijene, pa hobotnicu prate šampijer, škampe i odabrana vina. Onako konzumentno, što bi rekao naš učeni premijer. Da lakše razgovaraju o novim kreditima kojima će još malo pa i naša praunučad biti zadužena. Računi nisu pomena vrijedni – jedan obrok, jedna zajamčena penzija.
Što Fadilu i daje pravo da prebire po analizama potrošnje prosječnog građanina. Zato su i novinari Žurnala zatražili pravo da analiziraju premijerove troškovnike: i gle čuda, trebalo im je skoro tri mjeseca da dobiju podatke koji su na cijelom svijetu javni, jer je riječ o javnom novcu. I još su morali zatražiti pomoć federalnih inspektora, jer pozivanje na Zakon o pristupu informacijama nije pomoglo. Zakoni ne važe za odabrane. No, kako su već uspjeli da dođu do računa, da vidimo šta to odabrani jedu.
Ovaj će podatak posebno zaintrigirati penzionere, jer je ručak organiziran upravo onog dana kada im je premijer javno obećao kako isplata penzija neće trajati sedmicama, već će se on osobno založiti da sve budu podijeljene za tili čas. I dok su penzioneri pohrlili kućama da sačekaju svoje crkavice, Fadil se zaputio u kafanu, da s ministrima podijeli svoju sreću što je uspješno okončao pregovore. I odmah su pale narudžbe: šest kilograma jagnjetine, 15 pita, deset supa tarhana, a na računu od 33 stavke našli su se i hadžijski ćevap, sogan-dolme, klepe… Valjalo je i nazdraviti, pa je teklo vino od 80 maraka po boci, travarice i višnjevače. Poreski obveznici su ovo federalno druženje platili 885 maraka. Žurnal navodi da je nešto ranije Novalić bio domaćin delegaciji Republike Srpske: da Fadilu Željka Cvijanović vrijedi više od vlastitih kolega pokazuje i račun – 937 maraka. Sve za međuentitetsku suradnju. Ona međudržavna povećava račun: delegaciju Turske premijer Novalić je počastio obrokom od 1.411 maraka.
Premijeru se u zube ne gleda. Već u rezultate. A oni su u Fadilovom slučaju zaista zanimljivi: nema tome koji dan, pun energije i sav onako od velikih riječi, premijer se pohvalio novinarima kako će privredu vratiti tamo gdje pripada. U te svrhe, objasnio je, imamo u Vladi i grupu za odnose s preduzećima?! Pa nam onda i priznao gdje privreda pripada: u njegovoj prvoj godini mandata u realnom sektoru prosječna je neto plaća bila 550 KM, dok je u javnoj upravi – onoj dakle koju finansira taj realni sektor – iznosila više od 1.100 KM.
Otkad je došao, Novalić je svaki mjesec najmanje tri puta obećao isto. I svi još čekamo da ugledamo taj prvi korak ka podsticanju proizvodnje. Više od 20.000 ljudi već je stavilo svoj potpis tražeći izmjene Zakona o PDV-u: Bosna i Hercegovina, znamo to, ima jedinstvenu stopu PDV-a i famoznih 17 posto jednako se plaća i na hljeb i na mlijeko i na dječiju hranu, knjige, udžbenike, novine, kao i na silnu luksuznu robu, bijesne automobile, krzna, nakit i slična čudesa. Privrednici već godinama traže da se PDV uplaćuje po naplaćenoj fakturi a ne unaprijed – i ništa.
Fadilu Novaliću od realnog sektora i običnog smrtnika daleko je bliža Željka Cvijanović: njezine zahtjeve mnogo brže i efikasnije ispunjava od svih onih federalnih privrednika kojima jednako kao i penzionerima Fadil prodaje maglu. I javna obećanja. Do kojih drži koliko i do lanjskog snijega. I koja zaboravi već na prvom ručku koji plati našim parama. Ne, nije Fadil nikakvo iznenađenje, on je samo prirodni slijed politike koja je poharala ovu zemlju, politike koja nepogrešivo prepoznaje svoje temeljne vrijednosti: poludnevno promišljanje i koristoljublje. Da ne pominjem bahatost i aroganciju uljuljkane u vlastite naobrazbe.
Jevreji kažu – ako hoćeš da upoznaš čovjeka, posudi mu pare, daj mu malo vlasti i povedi ga na put. Fadil jednako posuđuje pare, ne misleći ni trena o onima koji će ih vraćati. Vlasti ima posve dovoljno da nas je već onako federalno o jadu zabavio. A imala sam i tu (ne)sreću da Fadila na putu susretnem. I nikada neću zaboraviti vlastiti stid: dok mu je usred Washingtona Daniel Hamilton, direktor Centra za transatlantske odnose pri John Hopkins univerzitetu, nudio da replicira agitaciji Željke Cvijanović za referendum i ciljeve njezina partijskog šefa Milorada Dodika, onakav kakvim ga je već bog dao, on se još više skupio i jednako ponavljao – mi imamo jako dobru međuentitetsku suradnju, mi se sve slažemo, ja se u politiku ne miješam. Hamilton je ostao bez teksta.
Tada sam shvatila: Fadil se zaista ne miješa u politiku, njemu politika služi samo zarad vlastitih ambicija. A one su posve sigurno jednostavno izmjerljive i imaju jasne upotrebne vrijednosti. Konzumentnu, da se poslužim njegovim rječnikom.
