Enver Kazaz: Zašto treba podržati Nermina Nikšića

Predstojeći izbori u SDP-u odlučuju o tome da li će ova stranka, nakon oporavka od Lagumdžijne destrukcije koja je prijetila da je potpuno uništi, nastaviti trend rasta i unutrašnje demokratizacije te povratka na izvore socijaldemokratske ideologije i vizije države blagostanja kao najvažnijeg dosega kojeg je svjetska socijaldemokratija, prije skretanja na tzv. treći put, ostavila u naslijeđe savremenoj civilizaciji. Zašto se odmah na početku ovog teksta insistira na gotovo presudnoj važnosti skorih unutarpartijskih izbora? Naprosto zato što je trenutni politički kontekst u zemlji obilježen žestokim napadima na SDP, BH blok, te lidere dvije stranke tog bloka, a naročito na Nermina Nikšića. Karakter i žestina tih napada pokazuju da su se protiv SDP-a, a i Naše stranke, udružili različiti politički subjekti, SDA, DF, Građanski savez, mediji pod njihovom kontrolom, ali i dojučerašnji članovi SDP-a predvođeni Zlatkom Lagumdžijom, Ivom Komšićem i Mirom Lazovićem. Sadržaj napada, pak, vrlo je jednostavan: primitivne, gotovo mahalski intonirane, optužbe za nedostatak državotvorne i patriotske svijesti samo zato što su SDP i Naša stranka odbile da koaliraju sa nacionalnim strankama nakon prošlih opštih izbora. Zanimljivo je da SDA-ovi mediji i njihovi zapjenušani komentatori rukuju istim retoričkim arsenalom kao zvaničnici ili članovi partija koje se predstavljaju kao socijaldemokratske. Tako se npr. anonimni komentatori Slobodne Bosne  i magazina Stav koriste identičnim objedama na račun SDP-a kao Željko Komšić, Miro Lazović, Ivo Komšić, odnosno Emir Zlatar i Zlatko Lagumdžija. Šta to povezuje tako različite aktere u javnom prostoru i šta ih čini tako jedinstvenim u mržnji prema organima i visokopozicioniranim članovima SDP-a, a naročito prema Nerminu Nikšiću?

Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan: prizemni politički interes kojemu cilj staviti pod kontrolu SDP kao jedini snažnu opozicionu partiju na prostoru Federacije BiH i time onemogućiti njen ubrzani razvoj nakon što ju je Nermin Nikšić skupa s rukovodstvom stranke izabranim na prošlom kongresu iznutra demokratizirao, te razbiti BH blok kao najbolju političku ideju  od Dejtona do danas u BiH. Ta ideja zasigurno je jedina prava nada bosanskohercegovačke politike, jedini garant obnovo multietničke BiH, a BH blok je zasigurno relativni pobjednik svakih narednih izbora. Taj dugoročni, strateški cilj SDA i njenih političkih saveznika, DF-a i dojučerašnjih članova SDP-a okupljenih oko Lagumdžije i njegovog tobožnjeg Socijaldemokratskog pokreta kao novog političkog subjekta na bosanskohercegovačkoj društvenoj sceni, nadopunjen je kratkoročnim – oboriti Vladu Kantona Sarajevo i vratiti pod kontrolu kriminogene, nepotističke strukture SDA kantonalni godišnji budžet od milijardu KM.

Ta milijarda KM pomnožena sa naredne tri godine vlasti glavni je interesni pokretač struktura SDA, DF i Lagumdžijnog pokreta SPD, a politički motiv je spriječiti Nikšića i rukovodstvo SDP-a da ojačaju stranku i BH blok i u budućnosti postanu najjači politički subjekt u BiH. Uvezani na toj osnovi politički protivnici SDP-a pokazali su se kao otvoreni mrzilački neprijatelji koji nisu prezali da u  napadima na Nikšića koriste najogavnije oblike propagande: izdaja zemlje, nedostatak patriotizma, bjekstvo od odgovornosti za preuzimanje vlasti, a vrh DF se pred prošle izbore i nakon njih koristio optužbama u kojima je kriminalizirao SDP.

Zašto je važno imati u vidu ovakav politički kontekst u kojem se odvijaju izbori u SDP-u? Naprosto zato što u javnoj halabuci nestaje racionalitet, a namjesto njega u prvi plan izbija paranoidni kvazipatriotizam i primitivni oblici poltičkog mešetarenja i manipulacije. Naime, sve optužbe koje su upućivane SDP-u, BH bloku, Nerminu Nikšiću i Peđi Kojoviću nisu uzdrmale ni ove partije ni njihove lidere sve do Lagumdžijnog, Komšićevog i Lazovićevog formiranja SPD-a. Ono, to formiranje, pokazalo je da su neprijatelji SDP-a svjesni da su izgubili bitku u kojoj su pokušali podjarmiti SDP stranci Bakira Izetbegovića, pa su se odlučili za unutarpartijski udar.  Taj udar trebao je destabilizirati SDP, uplašiti njegovo rukovodstvo, a naročito predsjednika stranke Nermina Nikšića.

Međutim, kao si svi dosadašnji napadi na SDP i ovaj udar samo je ojačao stranku iznutra, a rezolutan odgovor Glavnog odbora koji je izbacio iz stranke Lagumdžiju i još sedam u osnovi propalih političara pokazao je da je Nikšićeva unutrašnja demokratizacija stranke rezultirala izuzetnom zrelošću njenih organa. Podsjećanja radi, na sve napade SDP je odgovarao smireno, snažnim argumentima i povjerenjem u unutarpartijsku demokratiju, te se potpuno otvorio javnosti u donošenju svojih ključnih odluka. Ta principijelnost u primjeni načela otvorene i argumentirane unutarpartijske rasprave od presudne je važnosti za SDP, jer na njoj može rasti kreativni potencijal stranke, politička sinergija članova i organa, te se donositi odluke koje dolaze kao najbolji politički odabir u datom kontekstu. Ako je pod Lagumdžijom SDP bio liderokratska stranka s tehonmenadžerskim političkim stajalištima, pod Nikšićem on je izrastao u najdemokratičniju političku organizaciju u regiji, pri čemu o važnim odlukama ne odlučuje pojedinac, tj. vođa, nego partijski organi i članovi nakon podrobne rasprave. A važno je napomenuti da nema većeg dobitka za jednu partiju od uključivanja kreativnih potencijala svih njenih članova i organa u donošenju ključnih partijskih odluka.

Analizirajući rad SDP-a od prošlog kongresa do danas, u burnom vremenu za stranku, valja to odmah naglasiti, može se s puno argumenata konstatovati da je stranka kojoj je prijetila politička smrt stasala u političku organizaciju bosanskohercegovačke socijalne, društvene i multietničke nade. Drugim riječima, vraćajući demokratiju u stranku, Nikšić i partijski organi vratili su i etiku u politiku. Baš zbog te etike, namjesto komoditeta vlasti gdje bi SDP bio priljepak SDA-u i gdje bi korist imali od funkcija na vlasti samo odabrani članovi, SDP je nakon izbora odabrao principijelnost opozicionog djelovanja, spašavajući demokratsku alternativu vladajućim nepotističkim, klijentilističkim i kriminogenima strukturama iz SDA, HDZ-a, SNSD-a i njihovih satelita. Time je Nikšić otvorio novi put bosanskohercegovačke socijaldemokratije. Taj put je na jednoj strani savez političkih partija, nevladinih organizacija i lijevo orijentirane akademske zajednice u BH bloku, a na drugoj to je put obnove socijaldemokratske ideologije, prijeko potrebne društvu socijalnog beznađa, gramzive tajkunske kapitalističke klase, bezmjerne eksploatacije radništva i prekarijata u zemlji višestrukih kriza od one ustavne, preko ekonomske, privredne, kulturne, moralne do političke.

Zato su naredni izbori u SDP-u ne samo važno pitanje za budućnost stranke već i za budućnost zemlje. Naime, ako se ne nastave pravci djelovanja koje je postavio Nikšić skupa sa partijskim organima, onda će se SDP iznutra destruirati postajući od stranke socijalne nade još jedna besmislena  politička organizacija od koje korist imaju samo njeni funkcioneri. Ako se, pak, nastave ti pravci djelovanja i dalje ideološko utemeljenje socijaldemokratiji,  onda će SDP postati ključna spasonosna politička snaga zemlje.

Da može spasiti partiju od propasti u koju ju je bio poveo Lagumdžija, Nikšić je već dokazao. A činjenica da je na sve izazove pod njegovim rukovodstvom odgovoreno na racionalan način, te da je SDP na zadnjim izborima podigao svoj rezultat za oko pedeset procenata, upućuje na zaključak da je nužno Nikšiću još jednom dati povjerenje na izborima za predsjednika stranke. Vjerujem da će s njim na čelu SDP i dalje rasti, nastavi trend unutrašnje demokratizacije, vratiti načela socijaldemokratske ideologije i postati spasonosna politička snaga zemlje. Imajući u vidu društveni kontekst, snagu poltičkih protivnika i neprijatelja, siguran sam da Nikšić i rukovodstvo SDP-a i dalje trebaju imati podršku ne samo svoga članstva već i svih onih u javnom prostoru koji podržavaju lijeve političke opcije.

(Visoko.co.ba/TIP/Piše: Enver Kazaz)