Enes Karić: Kako Kurʼān vodi svojoj cjelini

Enes Karić: KAKO KURʼĀN VODI SVOJOJ CJELINI

Kad se Kurʼān čita iz svoje cjeline, prvi zahtjev je da se ne ostaje kod nekog āyata ili stavka koji ima pojedinačni, osamljeni i usamljeni iskaz, već se u tumačenju i objašnjenju takvoga āyata i njegova iskaza treba zaputiti cjelini Kurʼāna koja je iznutarnje pohranjena na stranicama te Knjige

Enes Karić je islamski teolog, pisac i prevoditelj; profesor je tefsira – razumijevanja i tumačenja Kurʼāna na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bio je ministar obrazovanja u FBiH, dekan FIN-a, vršio važne službe u Islamskoj zajednici; angažiran u međureligijskom dijalogu, sudionik međunarodnih simpozija o međureligijskom dijalogu, naročito između kršćana i muslimana, te o stanju današnjih bosanskih muslimana i muslimana svijeta.

Urednik je mnogih knjiga, nekih časopisa; objavio je više knjiga, stručnih kao i publicističkih radova iz kulturne povijesti bosanskih muslimana, o važnim likovima, a najviše spisa je napisao i objavio o razumijevanju i tumačenju (hermeneutici) svete knjige islama, Kurʼān, i to u «Preporodu». Od tih spisa sastavljene su i ove dvije knjige Kako čitati Kurʼān – crtice (potrage za strukturama cjeline temeljne knjige islama) iz kojih smo uz dopuštenje prof. Karića objavili predgovor, a sada objavljujemo pogovor.

Enes Karić je preveo Kurʼān na bosanski jezik. Objavio je više vrijednih eseja i romana s problematikom suvremenog islama, bosanske muslimanske obitelji, posljednjega rata, mjestu vjernika u ateističkom i sekularnom društvu (Pjesme divljih ptica, Jevrejsko groblje, Slučajno čovjek, Boje višnje, Bogovo roblje…). Karić je jedan od naših najboljih suvremenih poznavalaca Kur’ana, prevoditelja s arapskoga i pripovjedača; izrazito istančan za nijanse jezika, za filologiju i semantiku, za performativnost i svetost Riječi.


Pogovor

U crticama ove dvije knjižice često smo spominjali sintagmu ʼcjelina Kurʼānaʼ i tražili i molili: Kurʼān se treba razumijevati i recipirati iz svoje cjeline. Ali, šta je cjelina Kurʼāna? I kako bi se cjelina Kurʼāna trebala oslovljavati?

O ova dva pitanja zasad je najbolje reći sljedeće: Tragati za cjelinom Kurʼāna ne znači zaputiti se labirintima te Knjige u potrazi za nekim tajnovitim šiframa. Kurʼān nije nekakva ʼtajna knjigaʼ ili ʼknjiga labirinataʼ koja nas uvodi u zastrašujuće bezizlaze. Naprotiv, Kurʼān nudi čovjeku mnoštvo izlaza. Vedar je ton knjige Kurʼāna,  bodri čovjeka i čovječanstvo, štaviše bodri sva pokoljenja diljem mnogih vjekova, i pred njima otvara lijepe perspektive. A ko to drugi osim Boga može otvarati tako lijepe perspektive?

1.

Stavke i āyate usamljenih poruka saobražavati sa  āyatima koji sadrže općenite poruke

Ovo saobražavanje jeste prva skalina u čitalačkom raskrivanju cjeline Kurʼāna. Kurʼān se javlja kao veliki broj Božanskih tvrdnji i proglasa u jednoj Cjelovitoj Božijoj Riječi, onoj koja ne samo da jeste u osnovi same stvarnosti Svijeta, već joj umnogome i prethodi. I baš kao što je stvarnost Svijeta živa, dinamična i sva u mnogolikom i mnogostrukom kretanju i realiziranju svojih mnogih mogućnosti, tako se i Kurʼān javlja kroz mnogo svojih planova: eshatološki, metafizički, kosmološki, antropološki, etički, vjersko-normativni, obredni… Ali, kao što se sama stvarnost Svijeta ne emanira kroz nekakve sektore osamljenosti, već se uvijek pomalja kao spojena sva u svemu, tako ni Kurʼān nije tematiziran na način beznadežno odvojenih, izoliranih i naporedno datih tema i temata. Naprotiv, Kurʼān sebe nudi kao jednu osebujno bogatu stvarnost,  koja je ʼstrukturiranaʼ unutar mnogo dimenzija i preko mnoštva horizonata koji se jedni na druge nastavljaju, jedni s drugima prožimaju i satvoruju.

Kad se Kurʼān čita iz svoje cjeline, prvi zahtjev je da se ne ostaje kod nekog āyata ili stavka koji ima pojedinačni, osamljeni i usamljeni iskaz, već se u tumačenju i objašnjenju takvoga āyata i njegova iskaza treba zaputiti cjelini Kurʼāna koja je iznutarnje pohranjena na stranicama te Knjige.

Primjer za ovo je āyat: ʼI ubijajte ih [mnogobošce, arabljanske pagane] gdje god ih stignete, i protjerivajte ih odakle su i oni vas protjerali!ʼ[1] Sam Kurʼān je dao ograničenja ovom āyatu, naročito u svojim proglasima kao što su ovi:

ʼSvi u mir stupite!“[2]

ʼA nagodba je bolja!ʼ[3]

ʼA ako neki od mnogobožaca kod tebe utočište zatraži, ti mu zaštitu pruži…ʼ[4]

Ko god je pažljivo pročitao i proučio Kurʼān, uočio je da ta Knjiga tumači samu sebe tako što osamljene izričaje ili proglase objašnjava u mnoštvu svojih drugih stavaka, āyāta ili pasaža koji su po naravi inkluzivni. K tome, postoje i opća pravila ʼkako čitati Kurʼānʼ koja daje sam Kurʼān, jedno od takvih pravila je i sljedeća obznana:

ʼ…koji Govor [Kurʼān] slušaju i ono najljepše slijede u

njemu…ʼ[5] […allaḏīna yastamiʻūna l-qawla fa yattabiʻūna aḥsanahū].

Ovaj proglas Kurʼāna znači prije svega ovo: Čovjek slušanjem Kurʼāna treba slijediti dobročinstvo (al-iḥsān) na koje pobuđuju riječi Kurʼāna! Odnosno, Kurʼān se treba čitati sa lijepim namjerama u srcu, razumu i duši. Ukratko, to je al-iḥsān, dobrota, ljepota, dobročinstvo.

Šta nam Kurʼān poručuje svojim općim ili univerzalnim porukama, onima koje na njegovim stranicama, nesumnjivo, odnose prevagu? Ovim svojim āyatima i alinejama Kurʼān kao da nas podučava pravilnom poimanju jednog prizora u prirodi:

Kad smo kraj nekog aktivnog vulkana, na primjer u njegovom podnožju, te kad nam se pričini da se većina svijeta sastoji od lave, vatre, dima, pepela i vrućine, nagovor Kurʼāna je da se odmaknemo od tog dijela svijeta i prirode kojeg je vulkan obilježio, te da se zaputimo okolnim predjelima stvarnosti i prirode, i da tamo uočimo cjelinu Prirode: rodna polja, plodne rijeke, livade, pašnjake, jezera, mir, svježinu i životno bujanje pod vedrim nebom.

Na isti ili sličan način potrebno je čitati Kurʼān, razumijevati njegove riječi i kontemplirati o pojedinačnim mjestima Kurʼāna, onima gdje se, ponekada na vrlo strog i,  učinilo bi nam se: prijek način, govori, na primjer, o vjerovanjima i praksama jevreja, kršćana i drugih vjerskih zajednica i skupina. Međutim, čim ta usamljena mjesta Kurʼāna (koja su, također, integralni dio Kurʼāna) saobrazimo sa cjelinom Kurʼāna, mi jasno vidimo kako je poruka Kurʼāna univerzalna: I muslimani, i jevreji, i kršćani, i sabejci – svi ljudi pripadaju Jednome Bogu. Sve ljude stvorio je Bog. Svim svjetovima Bog je uzdržavatelj i gospodar (rabbu l-ʻālamīn). A pod onim najvišim svodom što povezuje jevreje, kršćane i muslimane, a kojeg jasno vidimo na temelju Kurʼāna, jeste upravo onaj svod zajedništva u robovanju i štovanju Jednoga Boga kao i u velikom uvažavanju znamenitih ljudskih likova iz svete monoteističke povijesti čovječanstva.

U taj plan Kurʼān naročito vidljivo integrira i uključuje jevreje, kršćane i muslimane. Ta atmosfera Kurʼāna je veliki zalog koji ta Knjiga daje za budućnost svijeta i čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću.

Povijesno gledano, islam se pokazao otvorenim prema sebi prethodećim monoteističkim tradicijama, naročito onima koje su monoteistički obilježili jevreji i kršćani. Kurʼān ne samo da, svojom cjelinom, ukazuje na te sličnosti, već ohrabruje muslimane, jevreje i kršćane da priznaju da im je ʼBog Jedan Jedini!ʼ U tom pogledu vrlo je važna ta ʼZajednička Riječʼ (kalimah sawāʼ) koja se spominje u 3:64.,[6]  kao i savez koji se na temelju te ʼZajedničke Riječiʼ treba ostvariti između jevreja, kršćana i muslimana.  U jednoj drugoj varijaciji cjelina Kurʼāna tu ʻZajedničku Riječʻ afirmira proglasom: Wa ilāhunā wa ilāhukum wāḥid –  ʼA naš Bog i vaš Bog – Jedan je!ʼ[7]  (И наш Бог и ваш Бог един…“).[8]

Iz ove ʼZajedničke Riječiʼ proizilazi i važan zahtjev cjeline Kurʼāna: Sa jevrejima i kršćanima se treba raspravljati samo na najljepši način (illā biʼllatī hiya aḥsan – إِلّا بِالَّتي هِيَ أَحسَنُ),[9] unatoč činjenici da predmet same rasprave mogu biti teška pitanja razilaženja u vjerovanju.[10]

I ovdje Kurʼān iz svoje cjeline traži iḥsān ili dobročinstvo,  lijepo ophođenje i postupke koji će imati dobročinstvene posljedice. A posljedice su itekako važne.

Uza sve primjedbe koje Božanska Riječ Kurʼāna ima prema praksama i vjerovanjima jevreja i kršćana, ostaje činjenica da cjelina Kurʼāna muslimanima sugerira da u jevrejima i kršćanima, u krajnjemu, gledaju ono što jesu i sami muslimani – sljedbenici Knjige objavljene od Boga

Na ovom mjestu treba podsjetiti da Božanska Riječ Kurʼāna na jedan počastan način oslovljava jevreje i kršćane sintagmom ʼYā ahla l-kitāb!ʼ (ʻO vi, ljudi Knjige!ʼ) Na posredan način, muslimanima te riječi znače veliku obavezu razvijanja i građenja dobrih odnosa sa ʼLjudima Knjigeʼ, jer ʼLjudi ili Narod Knjigeʼ jesu već formirane vjerske zajednice sa svojim tradicijama, institucijama, predstavnicima.

Uza sve primjedbe koje Božanska Riječ Kurʼāna ima prema praksama i vjerovanjima jevreja i kršćana, ostaje činjenica da cjelina Kurʼāna muslimanima sugerira da u jevrejima i kršćanima, u krajnjemu, gledaju ono što jesu i sami muslimani – sljedbenici Knjige objavljene od Boga. Kurʼān neumorno podsjeća da se sve vjerske zajednice ili religijske grupacije trebaju podsjećati na osnovna načela tih svojih svetih knjiga. I nikada ih ne zaboravljati!

2.

Cjelinom Kurʼāna raskrivati univerzalnost i inkluzivnost te knjige

Iz mnogih crtica ove dvije knjižice čitateljstvo će lahko uočiti da traganje za cjelinom Kurʼāna znači također i traganje za univerzalnošću i inkluzivnošću Kurʼāna. Od svih svjetskih vjerskih štiva, knjiga Kurʼāna uobziruje najuniverzalnije pozive, proglase i obznane.

Glavnina Kurʼāna data je u općim obznanama i oslovljavanjima, odnose se na sva ljudska bića, štaviše na sve svjetove. U tom pogledu iznimno je važan proglas 49:13:

“O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili, i narodima i plemenima vas učinili da biste se upoznavali! Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!“[11]

“O mankind! We created you from a single (pair) of a male and a female, and made you into nations and tribes, that ye may know each other (not that ye may despise each other). Verily the most honoured of you in the sight of Allah is (he who is) the most righteous of you.“[12]

Kako se ovdje (49:13) jasno vidi, taqwā ili ʼbogobojaznostʼ, ʼstalna svijest o Boguʼ, ʼčestitostʼ… priznaje se kao moralno-etička mogućnost ʼsvih plemena i svih narodaʼ. Inna akramakum ʻinda ʼllāhi atqākum – ʼOd vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!ʼ – jedan je od najuniverzalnijih proglasa Kurʼāna, njime se kod cijeloga čovječanstva promovira plemenitost, bogobojaznost i čestititost.

U samom temelju cjeline Kurʼāna počivaju kurʼānski izričaji općenite naravi i poruke, kao što su ovi: “Od zemlje vas stvaramo“,[13] “Sve na Zemlji je prolazno“,[14] ʼSvi u mir stupite!“[15] I tako dalje. Dakako, cilj Kurʼāna uvijek je primarno taj da se kroz njegovu cjelinu razumije da je ta knjiga po sebi izljev oduševljenja spram Boga i vjere u Boga. Ali, na kraju, sve je to radi boljitka i spasenja čovjeka i čovječanstva, jer po Kurʼānu Bog se ne objavljuje da bi On bio jedan kult ka kojemu ima hrliti poniženo čovječanstvo. Bog Kurʼāna je ʼBog Koji je svjetlost Nebesa i Zemljeʼ, Onaj koji Svojim svjetlom podaruje pravce, smjerove, upute i spasenja u ovom zastrašujuće ogromnom Univerzumu.

U samom temelju cjeline Kurʼāna počivaju kurʼānski izričaji općenite naravi i poruke, kao što su ovi: “Od zemlje vas stvaramo“, “Sve na Zemlji je prolazno“, ʼSvi u mir stupite!“

Nakon čitanja ove dvije knjižice, čitateljstvo će barem donekle vidjeti da cjelina Kurʼāna nije data kao neka matematička formula koja se nauči i koja bi nam svojom istovrsnom primjenom  uvijek davala isti rezultat. O tome se ovdje ne radi. Naprotiv, svaki čitatelj Kurʼāna mora krenuti u vlastitu potragu za cjelinom Kurʼāna i, pritom, imati u vidu da na tu potragu kreće sa iskrenom namjerom, čistim srcem i uravnoteženim mišljenjem.

K tome, cjelina Kurʼāna u vezi je sa cjelinom Svijeta. Kurʼān svome čitateljstvu na mnogo mjesta predlaže da se posredstvom njegovih stranica odvaži na raskrivanje cjeline Svijeta. Ne krije se, već se upravo Kurʼānom obznanjuje i objavljuje, da Bog jeste ʼPrvi [bez početka] i Posljednji [bez kraja], Vanjski i Nutarnjiʼ. Štaviše, sam Bog je ta ʼNepovrediva Cjelinaʼ (aṣ-Ṣamad),[16] ili ʼUtočište svemu i svakomeʼ, ili ʼZavičaj svegaʼ. Riječ aṣ-Ṣamad Крачко́вский prevodi kao ʼvječniʼ (вечный),[17] a Max Henning na njemačkom daje prijevod ʼapsolutniʼ (der Absolute).[18] Ukratko, aṣ-Ṣamad je Onaj Koji sve što je u cjelini Svijeta skladno objedinjava, Koji skladno obuhvata sve svjetove.

I kako god Bog jeste Taj Koji jamči cjelinu Kurʼāna (ʼZbilja, Mi Kurʼān objavljujemo i, zbilja, Mi ga čuvamo!ʼ),[19]  tako je Bog Onaj Koji jamči cjelinu Svijeta. Prema perspektivama Kurʼāna, trebalo bi da sva stvorenja, svako na svojoj razini bivstvovanja, ostvare prepoznavanje tog Božanskog jamstva, kao i da ostvare međusobno priznavanje.

Ako ovaj naš svijet preživi prvu polovinu dvadeset i prvog stoljeća, cjelina Kurʼāna biće mu jedan od pouzdanih vodiča kako da čovječanstvo raskrije projekte mira sa Bogom, sa sobom i sa Prirodom.

Wa mā tawfīqī illā biʼllāh!

A kod Boga se nahodi potpuna sreća!

(…)


[1] Usp. Krava/al-Baqara, 2:191.

[2] Krava/al-Baqara, 2:208.

[3] Žene/an-Nisā, 4:128.

[4] Pokajanje/at-Tawba, 9:6.

[5] Skupine/az-Zumar, 39:18.

[6] Usp. Porodica ʻImrānova/Āli ʻImrān, 3:64.

[7] Pauk/al-ʻAnkabūt, 29:46.

[8] Крачко́вский, str. 277.

[9] Pauk/al-ʻAnkabūt, 29:46. “И не препирайтесь с обладателями книги, иначе как чем-нибудь лучшим…“ Крачко́вский, str. 277.

[10] Informativnu i upućenu analizu ovog āyata (29:46) “raspravljajte sa njima [Sljedbenicima Pisma, Narodom Knjige] na najljepši način“ napisala je Jane Dammen McAullife, ʼDebate with them in the better wayʼ, the Construction of a Qurʼānic Commonplace, objavljeno u: Angelika Neuwirth, Birgit Embaló, Sebastian Günter, Maher Jarrar (urednici), Myths, Historical Archetypes and Symbolic Figures in Arabic LiteratureToward a New Hermeneutic Approach, Beirut, 1999., pp. 163.- 188.

[11] Sobe/al-Ḥuğurāt, 49:13.

[12] The Holy Qurʼān, translated by Abdullah Yusuf Ali, p. 443.

[13] TāHā/ṬāHā, 20:55.

[14] Svemilosni/ar-Raḥmān, 55:26-27.

[15] Krava/al-Baqara, 2:208.

[16] Usp. Iskrenost/al-Iḫlāṣ, 112:2.

[17] Usp. Крачко́вский, str. 441.

[18] Usp. Max Henning, S. 604. (Na istoj stranici Max Henning daje sljedeće objašnjenje za riječ aṣ-ṢamadArab. “as-samad“ : Der Undurchdringliche;  von dem alles abhängt und der selbst völlig unabhänging ist; die Erstursache…“ (Neprobojni;  o kojem sve ovisi i ko je sam potpuno neovisan; prvi uzrok…)

[19] Al-Hidžr/al-Ḥiğr, 15:9.


 Enes KarićKako čitati Kurʼān – crtice (potrage za strukturama cjeline temeljne knjige islama) 1, Media centar IZ u BiH – IIN Preporod, Sarajevo 2020, 9-21.

Pogovor je objavljen uz suglasnost autora.

Polis.ba