Emir Gačan: Šta je nama Aliđun/Alđun – Ilindan

Narodne tradicije visočkog stanovništva prvi je zabiljažio M. Filipović. U studiji „Visočka nahija“ Filipović za Arnautoviće piše: „I sada je uvek o Ilindanu u ovom selu veliki „teferič“ muslimana iz okoline.“ Dalje piše. „Kod muslimana – karakter opštih slava imaju veliki narodni teferiči, poput zborova kod pravoslavnih, naročito na Ilindan, kad se silan svet iskuplja na mestima gde se od starine skuplja.“ Filipović je zapisao predanje „… da je bosanski kralj dolazio svakog Ilindana iz Visokog na teferič  u Arnautoviće“. Znatno prije osmanskog osvajanja Bosne svetkovinu su slavili Dobri Bošnjani zajedno sa svojim kraljem. Radi se o svetkovini koja je Osmanlijama nepoznata. Teferić za Alđun u Arnautovićima održavao se sve do šezdesetih godina 19. vijeka.

Svetkovina Aliđun (Ilindan) posvećena je starozavjetnom proroku koji se zvao Sveti Ilija. Živio je u 9. Vijeku pr. n.e. Za vladavine kraljeva Ahaba i Ahazije borio se u sjevernim područjima današnjeg Izraela protiv kulta kanaanskog boga vegetacije Baala. Na jugozapadnom Balkanu njegovo ime je posebno zastupljeno u oronimij i u narodnoj tradiciji svećarskog obilježavanja njegovog imena. Najvjerovatnije, to svetačko ime, u visočkom kraju zaživjelo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća kada je papa Grgur Veliki svim katoličkim biskupima izdao upute protiv paganstva. Po tim uputama, papa nalaže da se na dotadašnjim paganskim kultnim mjestima sagrade kršćanske crkve i da se nazivi paganskih kultnih mjesta preimenuju u imena kršćanskih svetaca sličnih ritualnih obilježja, kao što je sveti Ilija. Paganska kultna mjesta treba poškropiti svetom vodom, sagraditi oltare, izložiti relikvije kršćanskih svetaca…što treba činiti korak po korak s ciljem da pagansko pleme srcem grešku otkloni i pravog Boga spozna.

Arheološki nalazi u Milama potvrdili su njegove antičke  korijene. Prisustvo antike implicira i antičke i kasnoantičke kultove koji su se štovali na tom prostoru. U periodu ranog kršćanstva na bosanskohercegovačkom i visočkom tlu jedan dio stanovništva  zasigurno je prihvatio novu vjeru, međutim najveći dio stanovništva ostao je vijeran svojim epihorskim, uglavnom ilirskim, kultovima. Od posebne važnosti je predkršćanski kult Mitre koji je od vremena Vaspazijana zahvatio cjelokupan rimski svijet. S aspekta krćanstva riječ je o paganskim vjerovanjima koji su za vrijeme pontifikata Grgura Velikog morali doći na udar kršćanske crkve.

Po uputama pape Grgura Velikog brojna paganska kultna mjesta  dobila su kršćanska obilježja. S obzirom da je  ilirsko stanovništvo bilo dominantno na tlu Bosne i Hercegovine i da je svoje poganstvo ispoljavalo u utvrđenim mjestima koja se zovu gradine, u skladu s papinim uputama, znatan broj bosanskohercegovačkih  gradina preimenovan je po imenu sv. Ilije. Jedno od najvažnijih pitanja je kojem ilirskom božanstvu  su pripadala kultna mjesta na tim gradinama. Iz papinih uputa proizilazi da se paganska kultna mjesta preimenuju u imena kršćanskih svetaca sličnih ritualnih obilježja. Dakle u kršćanskih svetačkim obilježjima sv. Ilije kriju se zajednička obilježja ilirskog kulta koji će ponijeti ime sv. Ilije. Starozavjetni prorok Sveti Ilija, borio se protiv kulta kanaanskog boga vegetacije Baala. Prema tome na pretposvijesnim gradinama i na manjem broju lokaliteta koji nisu oronimi a koji nose ovo svetačko ime, štovalo se ilirsko božanstvo vegetacije. Ilirsko božanstvo vegetacije je Vidasus. Poslije rimskog osvajanja Ilirika  ilirsko božanstvo izjednačeno je sa  Silvanom, rimskim bogom šuma.

Paganski kultovi, čija svetilišta su preimenovana po imenu kršćanskog svetca sv. Ilije i koja se nalaze na visovima, pokazuju da se radi o jedinstvenom kultu koji je u vezi sa kultom prirode.  Jedna od takvih lokacija u Visokom, koja u svom nazivu sadrži svetačko ime Ilija je brdo Ilina. Tim imenom naziva se najgornji dio visočkog polja i može se pretpostaviti da se radi o još jednom paganskom kultnom mjestu. Međutim, problem su svetilišta koja u svom nazivu sadrže isto svetačko ime, a koja se ne nalaze na visovima i u šumskoj vegetaciji već u ravnci i na otvorenom prostoru. U blizini Visokog, na putu prema Sarajevu, nalazi se grad Ilijaš koji nije na uzvisini. Konkretan problem je i ime svetkovine Aliđun – Ilindan, koji se nije održavao u šumskoj prirodi što bi odgovaralo lokaciji pretpovijesnih ilirskih  gradina već u ravnici, što znači da se u Milama nije štovalo istovjetno pagansko božanstvo poput onog koje se vrlo vjerovatno štovalo na visočkom šumskom visu Ilini. Otvara se pitanje: koji paganski kult se obilježavao i štovao u Milama prije njegovog preimenovanja u ime kršćanskog sveca sv. Ilije.

Na brdu Ilinjačana  kod Svetozareva – Srbija, na otvorenom prostoru i pored izvora žive vode pronađeno je svetilište istočnjačkog boga Mitre. U odnosu na visočko Mile ovo nalazište ima vrlo važan značaj. Prvo, ono pokazuje da se kultna obilježja sv. Ilije mogu odnositi i na kult Mitre, posvjedočen ne samo u pećinama već i u ravnici i na brdskom visu. Drugo, svetilište kod Svetozareva, na otvorenom i pored vode, ima istovjetnu paralelu sa visočkim Arnautovićima, u kojima se nalazi izvor žive vode koji se zove Caperiš. Arheološki lokalitet Mile koji se nalazi kod Jajca važan je arheološki lokalitet na kojem je posvjedočen mitraistički kult. Veza jajačkog naziva Mile s kultom Mitre otkriva povijesne veze  s nazivom visočkog imena Mile

Treći mitraistički stepen uvođenja u misterije bio je Vojnik – Miles. Radi se o kultnim misterijama koje su se događale na određenom kultnom mjestu a to kultno mjesto, po nazivu trećeg stepena, zvalo se Miles, što je visočko Mile. Pri tome je nužno naglasiti da je Miles dvojni naziv, za svetkovinu uvođenja u misterije i za mjesto na kojem se događala svetkovina. U periodu uspona kršćanstva, po uputama pape Grgura Velikog, oba ova naziva našli su se na udaru kršćanstva a to sučeljavanje u Visokom je riješeno kompromisom.  Naziv za pagansku svetkovinu Miles promijenjen je u Ilindan – Aliđun, dok se naziv mjesta Miles (Mile) ipak održao sve do 17. vijeka kada je potisnut od imena Arnautovići. Za kršćanstvo je bilo važnije promijeniti paganska kultna obilježja, odnosno svetkovine da bi im se kršćanstvo približilo i da bi se „korak po korak“ paganske svetkovine preoblikovale u krščanske. Naziv mjesta u kojem se održavaju svetkovine ipak je ostao u drugom planu.

Prema tome, najstarije pagansko kultno mjesto u Milama pripadalo je mitraističkom kultu i svetištu, koje je u periodu pape Grgura Velikog  preimenovano po imenu kršćanskog sveca sv. Ilije.  Međutim, i pored preimenovanja, povijest rimske crkve na tom prostoru nije tekla u skladu s papinom željema. Na istom prostoru nenadano se nametnula bosanska narodna crkva i Crkva bosanska.

Visoko.co.ba