Lokalne TemePolitikaEmir Džafić (SDA): Šta je nama Bošnjacima država

Emir Džafić (SDA): Šta je nama Bošnjacima država

Na početku ovog teksta u dilemi sam da možda naslov bude „Zašto mi Bošnjaci mrzimo svoju državu”. Ovo iz razloga što smo svjedoci da je u našem vokabularu dosta rašireno psovanje države, tako da bi taj fenomen najbolje odražavao misao koju želim da podjelim. Često razmišljam o ovom fenomenu i pokušavam da otkrijem razloge odakle tolika mržnja u nama prema nečemu što je za druge sveto. Nekadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy je čuven po svojoj izreci: Nemojte pitati šta je država uradila za vas. Pitajte šta vi možete uraditi za svoju državu. Također zapanjen sam činjenicom koliko Turci vole svoju zemlju, koliko im je simbol države, zastava sveta, koliko se bore da njihova država uspije i to na svim poljima, ekonomija, politika, obrazovanje, nauka, apsolutno sve. Vjerovatno jer oni dobro znaju šta je imati svoju državu. S druge strane narodi poput Palestinaca, Kurda, Rohigna isto tako znaju šta je nemati državu.

Bosna i Hercegvina je postala nezavisna 1. marta 1992. godine voljom većine građana, a kao država je postojala preko hiljadu godina. Bošnjaci kao jedan od tri konstutivna naroda su tim činom dobili svoju državu i cijenu svoje države platili stotinama hiljada života u agresiji koja je uslijedila poslije priznanja. Dobili smo svoju državu, slobodu i mir, ali postavljam pitanje: Dali znamo cijeniti to što smo dobili. Vjerovatno smo svjesni  cijene te slobode koju smo platili, ali odakle opet mržnja prema državi. Možda je pisac Meša Selimović u svom romanu „Tvrđava“ dao najbolji odgovor na to kada kaže:

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.“

Dakle u jednom historijskom vakumu bez državnosti od dolaska Turaka 1462. godine na naše prostore pa sve do 1992. godine kada je Bosna i Hercegovina postala međunarodo priznata, mi smo bili pod tuđom zastavom, tuđom državom. Na nama su se izmjenjale: Turska, Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, SFRJ. Bošnjacima je u tom vremenu termin država bilo nešto strano, nešto što samo donosi zlo, najbolji očevi, sinovi bošnjački  ginuli su pod drugim zastavama. Mezari naših predaka nalaze se širom Europe i Azije, od Čanakla u Turskoj, Rusije, Plevne u Bugarskoj, Log pod Mangartom u Sloveniji, Monte Meleta u Italiji.

Bošnjaci u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji su mrzili državu jer su im milioni dunuma zemlje agrarnim reformama i drugim zakonima oduzimani.

Bošnjaci su mrzili i onu bivšu Jugoslaviju poslje II svetskog rata kada im je država vršila eksproprijaciju zemljišta, praznila hambare žita, odvodila stoku iz štala, zabranjivala mevlude u kućama, ulemu odvodila na dugogodišnje robije.

Naglas razmišljam, možda je ta mržnja prema državi koju ispoljavamo duboko ukorjenjena u našim genima jer su je naši preci mrzili zbog toga što su tada bošnjačka majka, supruga, sin, kćerka, nana, dedo, ispračali na ratišta za „neku“ državu svoje sinove, muževe, unuke sa kojih se nisu vraćali, zbog oduzete imovine, zbog straha i svega lošeg što su kroz historiju prošli.

I na kraju kada sve sagledam, i ne zamjerim nam ovakvim kakvi smo jer mnogi talasi historije se lomili preko naših pleća, na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru i uvjek krivi nekome, kao rukavac smo što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.

I bez obzira na sve kroz šta smo prolazili, u kakvom okruženju živimo, bez obzira što je u javnosti psujemo, mi Bošnjaci u dubini svoje duše volimo svoju državu, volimo svoju Bosnu i Hercegovinu.


Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.

NAJNOVIJE