Ema Smolo: Autokratija je bolest modernog društva, naročito u lokalnim zajednicama

Šta Plautov, pa Moliereov škrtac imaju zajedničko sa autokratskom vlasti? Ukratko rečeno: i jedni i drugi su nekim spletom, samo za njih povoljnih okolnosti, ugrabili „ćup zlata“ i spremni su učiniti sve kako bi ga i zadržali.

Autokratska vlast (samo-vlada) pojavljuje se najčešće u dva oblika: u apsolutističim monarhijama gdje se održava naslijeđivanjem, i u totalitarnim režimima gdje se održava beskrupuloznom kontrolom. I demokratsko i republikansko uređenje političkog sistema upravo su suprotni ideji koncentrisanja sveukupne državne moći u rukama pojedinaca (ili odabrane nekolicine), dajući vladavinu narodu (demos kratia) i čineći državne poslove javnima, odnosno narodnima (res publica).

Ipak, analogija spomenute šktrosti, isključivo ljudske osobine, bliže određuje kako želja za patogenom autoritativnošću prodire i u demokratska društva, zarazi ih kao virus. Gramziv čovjek, ubijeđen u svoju nepogrešivost i legitimet koji mu bar prividno daju izbori, nastojat će održati i uvećati moć onog trenutka kada mu pripadne.

Zapravo škrtost i pohlepa djeluju u simbiozi kako bi dalje podrivali značaj demokratskih principa. Pars pro totum, nekolicina legalno i legitimno izabranih da djeluju u korist cjelokupnog građanstva, postaje nakaradni totum pro pars – na osnovu i na uštrb većine, dio povlaštenih parazitira na ostatku društva. Neznanje, nedostatak političke kulture i nezainteresovanost su povoljna sredina za širenje takvog virusa.

Državna moć se ogleda u monopolu mehanizama prisile. U suprotnom, država nije u stanju provoditi zakone, dakle nema isključivu vlast nad teritorijem koji joj pripada. U zdravim društvama koji su uspješno prošli konsolidaciju demokratskih principa takva vrsta državne moći djeluje u korist svih građana. Kao što bi, između ostalog, trebala biti svrha i svake vlasti.

Inače, država zapada u birokratski i koruptivni larpurlartizam – svrha je sebi samoj, dok stanovništvo (zbog kojeg država postoji) biva otuđeno od zajednice i razvoja. Autokratske vlasti prepoznaju se po tome što monopoliziraju sva sredstva koja im omogućavaju da moć održavaju i umnožavaju. Takva vlast je isključiva, ograničavajuća i prisiljava građanstvo na jedan, ultimativni, ali ne i najbolji izbor.

Danas, kada pravne postavke uslovljavaju barem održavanje privida demokratije u državama koje to zasigurno još (ili opet) nisu, monopolizacija se ne postiže upravo kroz iskorištavanje prvobitnog raspoloživog monopola, sile. Danas virus autokratskih tendencija napada pluralizam i kritičko mišljenje kako bi učvrstilo svoj položaj.

Na virus autokracije nisu imune ni lokalne zajednice, obzirom da demokratsko načelo supsidijarnosti omogućava sasvim povoljnu sredinu za parazitiranje, i u najmanjem dostupnijunego viši nivoi vlasti. Demokratska dužnost, između ostalog, jeste i upućivati na takva ograničenja iako će vas nerijetko takva vlast vrlo maliciozno pokušati marginalizirati, kao što se to primjerice dešava u našem gradu još od prethodnih lokalnih izbora do danas.

Ograničavanje neistomišljenika, neobjektivnost u izvještavanju medija bliskih vlasti, zabrana korištenja javnih prostora – sve su pokušaji zatiranja bilo kakvih spoljašnjih uticaja koji bi mogli narušiti iluziju da se nikakva monopolizacija ne dešava. Čak i veoma podli pokušaji karakteriziranja legalnih i legitimnih demokratskih procedura, poput amandmanskog djelovanja, kao uzurpatorskih. Autokratska vlast postavlja filtere svakom diskursu za sve što joj ne pogoduje i što remeti njenu nedodirljivost.

Time, ne samo da nazaduje društvo koje je iz autokratije trebalo napredovati u demokratsko, nego ga zapravo reducira na ono feudalno. Građanima ne preostaje ništa osim da u ulozi kmeta održavaju na životu svoje vlasteline, ne samo kroz plaćanje poreza prilagođenih potrebama vlastodršca (kao npr, neobjašnjiva poskupljenja usluga), nego porez postaje i periodično glasanje kojim se autokrate održavaju na povlaštenom položaju. Što dublje seže postojeći stepen kontrole i radijus monopoliziranja, toliko je teže legalnim i legitimnim načinom napraviti promjenu u društvu koje više, očito, nije demokratsko.

Šta je zapravo najveće zlo viroze autokratije? To što autokratska vlast nije nužno i dobra vlast, ali kada je dostupnost informacija ograničena, opozicija istrijebljena ili potkupljena postaje teže reanimirati zajedničku svijest o tome da građani imaju više štete nego koristi od takve vlasti. Njihov ćup zlata postaje rudnik neometanog posezanja za još moći, nepotizma, korupcije, i svega što postane interes. Društvo podjednako štete ima od iluzije zaštite i iluzije izbora, koliko i od otvorene opresije. U svakom slučaju, ključna je svijest o vlastitom i zajedničkom nezadovoljstvu.

Zdravo demokratsko društvo odlikuje se pluralizmom: ideja, razmišljanja, političkih opcija. Ekonomskim žargonom, pluralizam političku igru čini kompetitivnijom. Igrači na „tržištu“ prisiljeni su sebe predstaviti kao najbolji izbor: autokratska vlast će to učiniti manipulacijom, vlast u korist građana će to uraditi radom.

Isključiva i ograničavajuća vlast kojoj su dokazane nepravilnosti u radu zlouporabljuje svoju poziciju. Vremenom se pretvara u paradoks javne funkcije u korist vlastitog interesa. Kada vlast posegne ka nedodirljivošću građani će uvijek ostati oštećeni jer svrha vlasti nije da bude nedodirljiva, nego da ispunjava svoju ulogu – dokazano, ne sublimirano. Sve osim toga je obmana kako bi isto to parazitiranje bilo netaknuto.

Stavljeno u kontekst današnjice: demokratija se, vjerojatno, nikad do sada nije učinila ovoliko krhkom. Posebice kada su u stanju krize, koja inercijom daleko složenije utiče na socio-ekonomske okolnosti, oči uprte u vlast da reaguje i da osigura stabilnost.

Upravo takve okolnosti ogolit će do koruptivnih kostiju parazita koji jeste autokratska vlast. Načinu na koji će se nositi s krizom koja tek slijedi, načinom na koji će nastojati podebljati medijski mrak da se svi ti propusti ne bi vidjeli i načinom na koji će zlouporabiti sve da povećaju vlastiti uticaj.

Autokratske tendencije su bolest demokratskog, modernog društva, i treba ih tretirati kao takve.