Nikad nisam imao volje da se malo više udubim u problematiku strateškog planiranja, marketinškog mapiranja i… kako se to već kaže… kako se ono kaže?… Aha! … brendiranja svog proizvoda!
(Ispravnije – poluproizvoda. Sve što ja napravim je na nivou “poluproizvoda tipa balvan”.)
Kad god bih poželio da odem na neki tečaj o “brendiranju”, uhvatio me strah da će me predavač izvesti pred tablu učionice, i na moju sramotu pokazati cijelom razredu uz riječi:”Evo, dragi učenici – Elvis je brend!”
No ipak moram biti u toku, pratiti šta je “in” a šta je “out”, gledati šta mladi vole i tako to…
Učlanivši se u društvenu mrežu Twitter s ciljem samoreklamiranja i praćenja gdje su i šta rade Ritchie Blackmore i Neda Arnerić, poželio sam, prvi put nakon smrti drugaTita, imati svog duhovnog i svjetovnog vođu… I postao sam (zasada samo na Twitteru) sljedbenik Nj. sv. Dalai Lame!
Odmah me je oduševila činjenica da Dalai Lama ima milione sljedbenika, a on sam nikoga ne slijedi – jer zašto bi Dalai Lama nekoga slijedio?
Kada vam u svojim kolumnama savjetujem da “izaberete pravu osobu, a ne pokušavate promijeniti postojeću” i kada vas podsjećam “da se ljudi rađaju takvi kakvi jesu a ono što poslije slijedi je deset, dvadeset posto gore-dole”… često pomislim na Dalai Lamu. Njega mudri ljudi “izaberu” i “pronađu” dok je mali i onda ga poučavaju i spremaju da, kad poraste, bude ono za šta je “izabran”.
Ima i film, nekakva komedija The Golden Child, gdje jedan duhovno nizak lik koga glumiEddie Murphy treba štititi jednog “odabranog dječaka” od mračnih ljudi koji hoće da ga otmu. Prvi put u filmu kada dječak pokaže svoje natprirodne moći, oduševljeni “duhovno niski zaštitnik” reagira kako takvi likovi jedino i mogu:
“Wow! Kako si to uradio? Znaš šta, mali… Ja ću ti biti menadžer! Ponavljaj ovo pa vašarima i… UZET ĆEMO VELIKE PARE!”
I tako… vaš slično duhovni nizak kolumnista, koji se učlanio na Twitter u cilju samoreklamiranja te uhođenja Ritchija i Nede, ipak je motajući se tamo nešto skontao.
A to je da nikakvo laktanje, nikakve štele, nikakav daidža koji radi u Ministarstvu za vanjske poslove… neće pomoći da postanete Dalai Lama jer se Dalai Lama (kao i vaš idealan partner koga ste, kao da gledam, u stvarnom životu – fulili…)jednostavno RAĐA!
Jeste li ikada vidjeli oglas u našim dnevnim novinama u kome piše “Tibetanska vjerska zajednica raspisuje konkurs za upražnjeno radno mjesto Dalai Lame.Kandidat treba da donese potvrdu…”
Niste?
Pa o tome vam govorim…
Naming
Znači moja lijenost i paklena gubitnička kombinacija “stidljivost – ponos” spriječile su me da naučim nešto o “brandingu”…
Ostade mi, znači, jedino da se bavim “namingom”.
Ogorčen što se moja kolumna slabo čita napravio sam “internal research” gdje se pokazalo da samo pet posto prijatelja i jedan posto rodbine čita moju kolumnu!
Zaključak istraživanja je: Rodbina me uvijek posjeduje – pa nema potrebu lagati kako čita moje kolumne, za razliku od prijatelja…
Kada su bivše ljubavi u pitanju – svrstavam ih u dvije kategorije.
Anketirana grupa koju istraživač naziva “one mene nogirale” čita kolumnu u procentu od čitavih deset posto!
Mnogo malobrojnija kategorija koju naručilac i izvršilac istraživanja vodi pod nomenklaturom “ja njih nogirao” čita moju kolumnu u procentu od 0 posto, što je i razumljivo jer analitičar istraživanja procjenjuje da rijetke čitateljice iz kategorije “one mene nogirale” čitaju kolumnu iz sažaljenja…
Od “bivših ljubavi” jedina koja redovno čita kolumnu i koja se ne krije iza floskula “ma davno smo mi tebe pročitale” je upravo ona koja ne potpada ni pod kategoriju “ona mene nogirala” niti ” ja nju nogirao”!
Nju stavljam u srceparajući folder “život nas je rastavio” (dečko joj je iznenada dobio pomilovanje i izašao iz zatvora pa smo morali prekinuti…)
Zaključak – nikakvo twiterisanje, fejsbukovanje, zapomaganje… neće pomoći da se moja kolumna počne čitati i jedini preostali “alat” (čekić ne pomaže!) mi je davanjespektakularnog naslova kolumnici, znači ispravan “naming”.
Već sam postigao izvrsne rezultate čitanosti s kolumnom koju sam naslovio Presudio očuhu sjekirom!
Mada se u kolumni ne pominje nikakav očuh i niko nikoga nije zatukao sjekirom, zahvaljujući ovom lucidnom naslovu kolumna je bila veoma čitana, a to je u liberalnom kapitalizmu najvažnije!
Danas ćemo oboriti rekord u “nečitanosti kolumne” tako što ćemo joj, nakon brainstorminga i mind mappinga, u procesu naminga dati suprotan naslov od ingenioznog Presudio očuhu sjekirom:
Umjetnost
Da bismo “mogli krenuti dalje” (sada su se malobrojne čitateljice namrštile: “A gdje bi ti to, Elvise, da kreneš dalje ?”) moramo definirati pojam umjetnosti.
Prema meni – umjetnost je sve ono što papak ne konta…
Naravno ima onih koji se neće složiti s ovim, jer ima i umjetničkih djela koja se i papcima dopadaju, no ja mislim da se npr. Leonardova slika Mona Lisa (nju čak i papci znaju prepoznati, a zašto li meni prva pade na pamet… hm?) ne bi papcima dopadala da ne košta koliko košta (nama su kao djeci govorili kako nema cijenu i nije na prodaju – kao odrastao čovjek mogu to prokomentirati s – HAHAHA)…
Kao što žene ne mogu skontati koji je frajer privlačan, nego cijene muškarca po ljepoti žena koje on “voda”, tako i ja, koji ne kontam umjetnost, na izložbama stanem da gledam sliku koju svi gledaju!
Umjesto da merakam sam samcat gledajući sliku ispred koje ne stoji niko, ja se radije guram s ostalim posjetiteljima ispred slike koju svi gledaju!
Ljudi koji idu na izložbe sigurno poznaju umjetnost bolje od mene, vjerujem u njihov ukus i… idemo se gurati s njima!
Neslavan kraj kolumne
Eto, to bi bila današnja kolumna za koju ste već primijetili da je napisana “po ljetnoj shemi” (ljepše zvuči nego “lijevom rukom”). Em je meni vrućina, procesori u mozgu se pregrijali, pa su se “moždani Windowsi zaledili”… em je i vas dosta na odmoru sa ženom i djecom, slaba je internet konekcija, nije vam do moje kolumne, jedva stignete i ljubavnici napisati mail kako mislite na nju, kako vam je ovo posljednji godišnji odmor bez nje… i tako to…
Čim dođe sezona godišnjih odmora, vi počnete vašeg vjernog kolumnistu tretirati po prastaroj narodnoj poslovici: “Daleko od Wi Fi-ja… daleko od srca…”
Šmrc, šmrc… 🙂 🙂 🙂
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.