Muzičari su glupi, lijeni i pohlepni… (Frank Zappa)
Ja bih dodao i – nebitni!
Koliko je važnije šta će govornici pričati i šupljirati, nego kako će muzičari odsvirati – najbolje se vidi iz činjenice da se zvučnici na engleskom jeziku kažu “speakers”. I mi imamo sličnu riječ “spiker”. Spiker na televiziji ili radiju mnogo je cjenjeniji u društvu nego muzičar, jer papci onoga što čita vijesti poistovjećuju s važnosti onoga što on čita. Papci su stalno novinara – specijalistu za teme iz zdravstva Baneta Vukašinovića pitali za liječničke savjete, jer nisu kontali da on nije doktor, nego samo novinar koji u TV prilozima nosi bijeli mantil zbog propisa u bolnicama…
Uh, krenuo ja oštro. Da kritikujem. Može mi se. Imam svoju kolumnu… Primijećeno već da je Pele najoštriji kritičar igara brazilske reprezentacije Ali on ima pravo da kritikuje!!!
A imamo li pravo mi što nismo Pele?
Kako je bilo teško nekad, dok nije bilo interneta, predočiti drugima svoje nebitno mišljenje i kritikovati.
Valjalo je otići na poštu i poslati redakciji Tempa pismo u fazonu “Ne bih da se selektoru miješam u posao, ali zar ovo nije idealna reprezentacija: Janjuš, Kojović, Bećirspahić..?”
U tom svijetu “novinskih kritičara” tih godina desila se neviđena provala koju sam i ja, kao klinac, kontao.
U rubrici “pisma čitatelja” gdje bi obično besposleni penzioneri (preteče današnjih “hatera” s interneta) pisali svoje žalbe u fazonu “pronašao sam guštera u flaši piva, ko je odgovaran za to?” izašlo je neko pismo u kome se nešto kritikovalo potpisano kao “Aleksandar Ranković – penzioner”.
Za naše mlađe čitatelje – to je bio “čovjek do Tita”, šef policije i UDBA-e, koji je “zglajzao” šezdesetih, kome je zabranjeno da javno djeluje, i koga niko nije vidio ni čuo desetljećima…
I sad, taj isti čovjek koji je bio toliko moćan da te u sekundi uhapsi i pošalje na Goli otok, spao je tako nisko da se u “pismima čitatelja” žali npr. što omladina neće starijima da ustane u tramvaju, i što je najveća provala – niko iz tih novina nije skontao ko je taj penzioner koji se tako zove, jer da su skontali – ne bi iz straha objavili njegovo pismo.
Naravno, klince politika ne zanima, i nisam volio gledati dosadne prijenose raznoraznih sjednica i kongresa, koje su stariji pažljivo posmatrali i kladili se “ko će zglajzati”.
No u studentskim danima sam počeo kontati politiku i tada se desilo se nešto što će vam biti opisano u današnjoj kolumni koja se zove:
Izgubljeni skeč
Nedavno sam upitan imam li možda na nekoj staroj VHS kaseti skeč koji se ne može naći, i koji se zove Ukidanje Novog primitivizma.
Taj obožavatelj koji je slušao sve Primuse i sve to pratio (mlađi je 7-8 godina od nas i njemu je to bilo tada zanimljivo) mi je objasnio u čemu je problem. Skeč nije išao u okviru serije Top lista nadrealista nego u show programu povodom novog albuma grupe Zabranjeno pušenje. To je jednom pušteno, nije reprizirano poput Top liste, rijetko ko ima snimljeno, pa niko još nije postavio na YouTube. Potražio sam šta Wikipedia kaže o tome i evo šta sam našao:
New Primitives je zvanično ukinut na „vanrednom VII plenumu“ 1987. godine, kada su delegati Nele, Đuro, Elvis, Fu-Do, Minka, Drale i ostali primitivci jednoglasno odlučili da je bolje da ga sami ukinu, nego da to uradi neko drugi.
Na osnovu ovog podatka o godini (1987) skontao sam da su ostali skečevi koji su slični ovome o Ukidanju Novog primitivizma nastali dosta poslije… i imam utisak da sam ga gledao još koji put… a možda ga nisam nikad ni gledao nego sam samo bio na snimanju!
To je tako davno bilo, da samo MISLIM DA SAM GA GLEDAO – jer ima još skečeva gdje su nekakvi sastanci, kongresi u pitanju… pa me to sve zbunjuje:
Evo čega se ja sjećam…
…i kakve to veze ima s “haterom Rankovićem”, Brionskim plenumom, partijskim kongresima…?
Ovi fazoni s “imitiranjem političara” su se rano počeli pojavljivati.
Naprimjer – trebalo bi najaviti koncert u Domu mladih – proslavu radioemisije Primus. Svirala bi neka poznata grupa poput Pankrta, Plave trave zaborava, grupe Cadillac… a sarajevske grupice (tada još daleko od prvog albuma) bile su predgrupe.
Sjećam se da smo na radiju trebali najaviti taj koncert. Nele Karajlić je govorio kao predstavnik Pušenja i moja malenkost kao predstavnik Elvisa.
Kako su i tada bili izbori u SAD-u, umjesto uobičajenog intervjua tipa “šta očekujete od večerašnjeg koncerta”, mi smo upriličili duel u fazonu TV sučeljavanja američkih kandidata.
Mislim da je tada Reagan imao sina neuspješnog glumca koji živi u kvartu gdje su uglavnom homoseksualci, pa je to bila “slaba tačka koju je njegov protivnik u prljavoj kampanji koristio”.
I onda sam ja u tom radioduelu, nakon uobičajenih provala tipa “Da li je istina da vaša grupa nema pojačala, nego se basista na probi uštekava u šteku?”, sjetio da “udarim nisko kao moj američki kolega”:
“Doktore Karajliću, da li je istina da je vaš sin baletan i ide u baletsku školu?”
“Profesore Kurtoviću, radi se o dezinformacijama, moj sin je pravi muškarac, on igra fudbal u GP Bosni, pa su ga na utakmici u Olovu protiv Stupčanice tako slomili da sad ide na rehabilitaciju i vježba s balerinama na onim štangama…”
I tako…
Nakon godina i godina “presipanja iz šupljeg u prazno”, kako je i nama više dosadila priča o novom primitivizmu, skontali smo da napravimo skeč u kome ćemo na “vanrednom kongresu” ukinuti naš pokret, vjerovatno uz mnogo svađe i galame, traženja krivaca…
Plan je bio da se nađemo na Akademiji dramskih umjetnosti i tamo napravimo performance od koga bi mogao da se montira skeč.
Naravno, kad smo se tamo našli, ispostavilo se da niko nije ništa suvislo smislio, osim slikara Brace Dimitrijevića, koji je pripremio samohvaleći govor u stilu “mi umjetnici smo u periodu između 2. kongresa napravili 224 slike i 106 skulptura, što je za 15,4 posto više u odnosu na protekli period, čime smo uveliko nadmašili petogodišnji plan”…
No moralo se nešto snimiti, i ja sam se, u očajanju što nemamo nekih ideja, prisjetio govora jedne žene delegata na skoro završenom Kongresu Saveza komunista koji je uzdrmao javnost.
Naime, nakon svih visokih i manje visokih funkcionera izašla je ta obična radnica iz Titograda i održala govor koji je, na zahtjev gledatelja televizije, ponavljan više puta.
Bila je očajna.
Govorila je kako zbog svega što se događa u zemlji i u njenom tekstilnom kombinatu nema obraza da izađe pred svoje drugarice radnice.
Bila je ozbiljna žena zrelih godina, ličila je na naše zabrinute majke…
“Šta se desilo s moralnim likom člana Saveza komunista?”, pitala je ona sve prisutne u “Sava centru”, a kamera je prikazivala one “najveće guzonje” koji su sjedili u prvim redovima i kojima je bilo neprijatno dok je ona govorila.
“Drugovi, ovdje se priča o poljuljanom povjerenju u nas, članove Saveza komunista, ali ja ću vam ovdje otvoreno reći, ne radi se o poljuljanom… NEGO O IZGUBLJENOM POVJERENJU!”
I tako…
Koliko se ja sjećam tog “izgubljenog skeča”, kada je došao red da mene da govorim na tom “vanrednom Kongresu novih primitivaca” – ja sam samo ponovio upečatljivi kraj govora ove radnice s “pravog” Kongresa…
“Drugovi primitivci… Ne radi se ovdje o poljuljanom povjerenju u nas nove primitivce… NEGO O IZGUBLJENOM POVJERENJU!”
Totalno sam je iskopirao, tako da mislim da su tada svi skontali “šta je pisac htio da kaže”, kao što danas niko ne bi skontao PA JE MOŽDA I DOBRO što je skeč izgubljen…:)
Ono čega se još sjećam jeste da je taj skeč, koji je trebao nešto da govori o raspadu starog sistema, samo doživio da ostane nezavršen, zbog slabosti tog sistema!
Običaj na snimanjima je da se radi dok se može raditi, dok umor ne učini svoje, i rezultati “ponavljanja scena” budu tako loši da je bolje prekinuti.
Mi smo smo samo jednom “odradili naš Kongres”, kontajući da ćemo u daljim ponavljanjima doći do novih ideja, no “čike s Televizije” su nam rekli da je sve ispalo super, da mi teško možemo biti bolji, i usred radnog dana pokupili opremu i otišli nešto drugo da snimaju…
Nešto šaljivo za kraj
Stari šaljivčina s početka kolumne Frank Zappa mučio je svoje muzičare. Tako je mladog gitaristu Adriana Belewa(kasnije svirao s Talking Headsima, Davidom Bowiejem, King Crimsonima…) kad je došao na audiciju, zatvorio u podrum i tjerao ga da mu svira razne skale, solaže…
I kad mu je dosadilo maltretiranje mladog gitariste, Zappa mu je rekao: “Znaš šta momak – nisi zadovoljio!”
Adrian je pokunjeno uzeo svoju gitaru, sjeo u autobus i vratio se u svoje malo američko mjestu iz koga je prevalio veliki put da dođe na audiciju za band čuvenog Franka Zappe…
I kad je ušao u svoju kuću, zazvonio mu je telefon. Na drugoj strani žice bio je njegov mučitelj.
“Hej, vrati se, ti si odličan gitarista, ja sam se SAMO ŠALIO!” poručio mu je legendarni Frank Zappa…
Eto, to je bilo nešto šaljivo za kraj, a ako se baš i niste nasmijali, pomislite kako je tek bilo mladom gitaristi…
(visoko.ba/radiosarajevo.ba)
