Dželaludin Muhamed Rumi – 746. godišnjica od smrti

Dželaludin Muhamed Rumi (perzijski: جلال‌الدین محمد رومی) poznat i kao Mevlana je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja  Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači “naš vodič”.

Rođen je u Belhu (današnji Afganistan) 6. rebiul-evvela 604. godine po islamskom računanju vremena, odnosno 29. septembra 1207. godine.
Umro je 17. decembra 1273. godine, a njegova smrt se tradicionalno obilježava u Konji (Turska), svečanom manifestacijom Šeb-I Arus. Smrt Rumija se na turskom jeziku naziva i “Vuslat”, što bi u slobodnom prijevodu značilo njegov “povratak Gospodaru”. Na njegovom  ukopu okupilo se, kako su hroničari zabilježili, na desetine hiljada ljudi iz cijele Anadolije. Kršćani i jevreji iz Konje došli su odati svoje poštovanje velikom muslimanskom duhovnom prvaku u kome su prepoznali istinsku svetu ličnost, čovjeka koji je, čvrsto, kroz islamsku tradiciju, kojoj je bio krajnje i bezrezervno odan, govorio o duhovnom putu, zajedničkom sljedbenicima svih religija, zajedničkom i prihvatljivom svima.

Njegovo rođeno ime je bilo Muhammed. Jedan od pradjedova imao je arapsko porijeklo, vezujući se krvno za Ebu-Bekra. Otac mu je bio Behauddin Veled, poznat i pod imenom Sultanul-Ulema (Sultan učenjaka), a majka mu je bila Mumin Hatun, kćerka Rukneddina, emira Belha.

Pred najezdom mongola njegov otac odučuje da izmjesti svoju porodicu iz rodnog kraja. Prije definitivnog skrašavanja, prošli su mnoga mjesta i gradove, među kojima Nišapur, Bagdad, Kufa, Mekka, Medina, Jerusalem, Damask, Halep, Ezilkan i Lerende. U Nišapuru su sreli Feriduddina Attara koji je prepoznao u Mevlani velikoga čovjeka, te mu je poklonio svoje poznato djelo „Asrar-nama“ – Knjiga tajni. Nakon toga dolaze u Bagdad u kome se zadržavaju pola godine. Potom su se uputili u Mekku, kako bi obavili hadž.

Nakon smrti oca 1231. godine, Dželaludin putuje u Siriju i provodi sedam godina u Damasku i Halepu, nakon čega se vraća u Konju, gdje nasljeđuje očevo mjesto i predaje teološke nauke. Rumi nije bio ni najmanje vjerski isključiv – imao je puno prijatelja hrišćana, posjećivao je kršćanska svetišta.

Godine 1244. godine Rumi je doživeo susret sa lutajućim dervišem Šemsedinom Tebrizijem, koji je izmjenio dalji tok njegovog života. Šemsedin je prešao u Rumijevu kuću, a Džalaludin se od naučnika i pravnika preobražava u mistika i pjesnika, koji je većinu svojih djela iz tog vremena pisao pod pseudonimom Šemsedin. Nakon nekog vremena, Šemsedin je nestao iz Rumijevog života isto onako misteriozno kao što je i došao. Međutim, Rumi nastavlja da piše inspirisan “božanskim” ljudima.

Pod utiskom ličnosti Salahudina Zarkuba, jednostavnog, nepismenog čovjeka čiste duše, piše oko 70 gazala. Nakon Salahudinove smrti, njegov učenik Husamedin Čelebi, isto tako slavni sufija, mu služi kao inspiracija da napiše svoju najpoznatiju poemu Masneviju, koja spada u najviše uzlete ljudske misli.

Mesnevija je nenadmašno remek-djelo sufijske literature, 26.000 stihova poezije u šest tomova kroz koje je na jedinstven način izložen gotovo svaki pojedinačni aspekt islamskog nauka, njegove teologije, metafizike, kosmologije i tradicionalne psihologije. Ovo grandiozno djelo time je zaslužilo počasni naziv „Kur’an perzijskog jezika” i ono mu svojim preplitanjem vjerske doktrine i prakse, didaktičkih i krajnje ezoterijskih sadržaja u izvjesnom smislu doista i nalikuje. Mesnevija je, zbog svog jednostavnog jezika i pripovijedačkog stila, spjev prijemčiv najširim masama, koliko god da u sebi krije najdublje gnostičke postavke za čije razumijevanje je nužna iznimna upućenost u najsuptilnije probleme sufijskog nauka. Kroz Rumijevu Mesneviju sva dotadašnja duhovna tradicija islamskog svijeta ponovo je zablistala punim sjajem, kroz Mevlaninu genijalnu sintezu i jedinstvenu interpretaciju misli starih prvaka duhovnosti.

Tako je pisao Rumi:

“Ako je tuga našla put do tvog srca i narušila tvoju radost, to je znak da priprema put za sreću. Ona smjesta očisti sve druge stvari iz kuće, kako bi ushićenje moglo doći do tebe od strane Izvora dobrote. Patnja protresa žute listove sa grana tvoga srca, kako bi svježi listovi mogli neprestano izrastati. Ona iz korijena izvlači staro nezadovoljstvo, kako bi nova ekstaza mogla ušetati iz Njegovog pravca. Tuga srca izvlači uvenule i vijugave korijene, kako ni jedan ne bi ostao sakriven. Putem patnje mogu se mnoge stvari izvaditi iz srca, kako bi Bog dao nešto bolje za uzvrat.”

“Ljubav je beskrajni okean čija su nebesa samo pahuljice pjene. Znaj da su to vali Ljubavi što pokreću točak nebesa jer bez ljubavi svijet bi bio beživotan.”

“Kada iz srca govor nesmetano potekne, znak je to prisnosti među dušama; bez prisnosti, protok je blokiran. Kada srce ugleda voljenu, kako ono da ostane gorko? Kada slavuj ugleda ružu, kako on da ne zacvrkuće?”

“Šta je duša? Duša je svijest o dobru i zlu, radovanje nad dobrotom, a tugovanje nad nesrećama. Budući da je svjesnost najdublja priroda i suština duše, što si više svjesniji, to si više duhovniji. Svjesnost je posljedica ruha: onaj ko je u izobilju posjeduje može se zvati Božijim čovjekom ili ženom.”

„Kada god se tuga ukaže, budi ljubazan prema njoj, jer je Bog smjestio biser u ruku tuge.”

„Očisti sebe od svojstava sobosti, kako bi uzmogao vidjeti svoju čistu, nepotamnjelu suštinu.“

„Naučit ćeš čitajući, razumjet ćeš voleći.“

„Nemoj se pričinjavati svijetu odjećom i rječnikom. Nemoj lažno oponašati dobre ljude, budi iskren i prema Bogu i prema ljudima.”