Prof. dr. Dubravko Lovrenović: Visočanin Mehmed Kardaš i njegova djela su čisti raritet u modernoj BiH

Knjige koje predstavljamo, osim niza uskostručnih problema, tiču se bosnistike, humanistike i identiteta: naših vječnih sizifovskih tema. Ukratko: riječ je o iznadprosječnom autoru i natprosječnim knjigama, posvećenim srednjovjekovnoj bosanskoj epigrafskoj pismenosti – stećcima, koje svojim sadržajem, akribijom i suverenim konceptom vraćaju skoro ugaslu nadu u bosnistiku i humanistiku. Ja nisam imao tu sreću i čast da kolega Kardaš bude moj student, ali je bio student obojice današnjih promotora (mr. Josipa Raosa i Prof. dr. Dževada Jahića) koji su prepoznali njegove kvalitete i izabrali ga za asistenta na ovom fakultetu koji se, nažalost, pred našim očima pretvara u sivi dom bivše humanistike. Jer, humanistika po definiciji postavlja pitanja, otvara rasprave, u pitanje dovodi dogme. Ovdje se međutim dogme proizvode, s njima i dogmatska svijest.

Studente poput Mehmeda Kardaša mi od 90-ih godina ne dobivamo, ili samo iznimno, dakle – mladi kolega je čisti raritet.

Ovom prilikom krenut ću od prve knjige: Konkordancijskog rječnika.

S moje tačke gledišta, i da nije objavio “Jezik i grafiju natpisa”, da nije transliterirao značajnija srednjovjekovna bosanska evanđelja (a u međuvremenu je i još jedno spremno za štampu, što je jako važno naglasiti) koja su na to čekala decenijama, Kardaš bi, sa svojih 30 godina, svejedno zavrijedio zapaženo mjesto u bosnističkoj i slavističkoj filologiji, i zato smatram da se ovakve promocije  moraju formirati i kao mjesta na kojima ćemo progovoriti o onome što je rak-rana naših postratnih etniziranih i tajkuniziranih paranauka koje su, osim nas, i same oboljele od PTSP-ja i različitih oblika koruptivnih radnji. Dakle, vrijeme je i za antipromocije da bismo promocijama vratili prvotni smisao jer nam riječi nezaustavljivo gube značenja a i sami gubimo se svakim danom. Počet ćemo se tražiti u uredima: Nađeno – Izgubljeno.

Vratimo se Rječniku! Jedno od osnovnih pitanja jest: Kako je uopće nastao Konkordancijski rječnik? Očekivalo bi se da iza ovog Rječnika stoji snažna institucija, financijska podrška države, ozbiljna jezička politika, ozbiljan tim stručnjaka i dugoročna izdavačka strategija. To, naravno, nije slučaj. Knjigu je osmislio i uradio sam autor, u svojoj kući, u svojoj radnoj sobi, ozbiljno posvećen ovakvom jednom zadatku. Tako da iza svega stoji jedno jedino ime – Mehmed Kardaš. Izdavač i urednik samo su se potpisali na gotovu knjigu. Zašto su tako uradili i zašto nisu našli za shodno da bar u dvije-tri rečenice to objasne, pitanje je na koje se odgovor naslućuje. On je – ukratko – porazan i daleko od duha humanistike koja od svoje istinitosti ne odstupa ni na kakav rezervni položaj direktorskih sinekura, i brzinskih karijera, koji od seoskih “veličina” (inače, svaka čast selu), preko noći prave “eksperte” i nacionalne “veličine”. Jasno je da se radi o praksi koja je kod nas odavno uhvatila dubokog korijena.

Knjiga sa svojih 4450 pojavnica iz oko 320 natpisa – jedinstvena u bosnistici i slavistici – objavljena je i opremljena tako da bi to prije priličilo nekoj zabačenoj mjesnoj zajednici, a ne firmi lociranoj u samome centru Sarajeva, zvučnog naslova Instituta za jezik, koja je nekada bila pandan Beogradu i Zagrebu. Samo po sebi to govori gdje se danas, i ne samo u Sarajevu, nalazi humanistika, posebno Instititut za jezik koji je svojim skorašnjim kadrovskim osnaživanjem dao jasnu poruku i društvu i samoj bosnistici. Doduše, njihova je blažena sreća što su uvjereni da je glavni zadatak znanosti ažuriranje web stranice, pa će biti mirni još neko vrijeme. Osim toga, dokle god bude raznoraznih kantonalnih doktorata – preživjet će. Osim doktorata na Palama. A uprava će na traumatičnim prošlim događajima graditi vrhunsku znanost. Naravno, za one kojima to bude trebalo. U slučaju promoviranog Rječnika, sreća je da postoje i drugo i treće izdanje na kojima bi, da se ne moramo stidjeti vlastite nepismenosti i provincijalizma, trebalo poraditi, koja će u punoj mjeri odgovarati sadržaju ove izuzetno vrijedne knjige, primjerene duhu vremena na koje se fokusira; naime srednjem vijeku i tadašnjim skriptorijima u kojima su redovnici, redak po redak, prepisivali evanđelja. Ovakve knjige nastaju u tišini i posvećenosti, vježbanjem strpljenja i samokontrole, daleko od bjelosvjetske kakofonije i znanstvenog polusvijeta koji se danas mota u etnoprostoru tzv. akademske zajednice. Daleko i od kuloarskih ogovaranja – discipline u kojoj možemo ponijeti titulu svjetskih šampiona. Inače smo, kao što je poznato, na samome dnu svih relevantnih statistika.