Druga strana priče o krizi u Venecueli: Nije problem u socijalizmu, već u ekonomskom ratu koji se vodi protiv ove zemlje!

Chicago Tribune objavio je komentar pod nazivom: “Socijalistička revolucija može uništiti gotovo bilo koju zemlju.” Naslov na blogu Reason’s Hit and Run glasi: “Venecuelanski socijalizam je potpuna katastrofa”, dok sedmičnik The Week donosi priču pod nazivom: “Autoritarni socijalizam izazvao kolaps u Venecueli”. Korporativni mainstream mediji savjetuju Amerikance da pogledaju inflaciju i redove za hranu u Venezueli, a zatim ponavljaju sve same klišee koje smo mogli slušati u osnovnoj školi o tome kako “Socijalizam jednostavno ne radi.”

U stvarnosti, milioni stanovnika Venezuele  osjetili su da su se njihovi životni uvjeti vidno popravili kroz proces ‘Bolivarske revolucije’. Problemi koji opterećuju venecuelansko gospodarstvo nisu nastali zbog neke inherentne greške u socijalizmu, već  su rezultat  umjetno izazvanih niskih cijena nafte i sabotaža od strane snaga neprijateljski nastrojenih prema revoluciji.

Počevši od 2014. godine, Kraljevina Saudijska Arabija preplavila je tržište jeftinom naftom. To nije bila samo poslovna odluka, već proračunat  potez usaglašen sa američkim i izraelskim ciljevima vanjske politike. Unatoč ne samo gubitku novca, nego i zapadanju u velike dugove, saudijska monarhija nastavila je  povećavati svoju proizvodnju nafte. Rezultat je nevjerovatni pad cijena u rasponu  od 110 $ po barelu, na 28 $ u prvim mjesecima ove godine. Cilj je bio oslabiti protivnike Wall Streeta, Londona i Tel Aviva, a protivnici su većinom države  čija se ekonomija bazira na izvozu nafte i prirodnog plina.

I Venezuela je jedna od tih zemalja. Saudijski napori s ciljem smanjenja cijene nafte drastično su umanjili peiliv sredstava u državni budžet Venecuele i doveli do ogromnih negativnih posljedica po venecuelansku  ekonomiju. Istovremeno, privatni prehrambeni i uvozni korporacijski lobiji pokrenuli su koordiniranu kampanju sabotaže. To je, zajedno sa slabljenjem životno važnog državnog  sektora privrede, rezultiralo inflacijom i nestašicom hrane. Umjetno niske cijene nafte iscrpile su zalihe novca, što je izazvalo krizu u financiranju socijalnih programa koji su bili ključni za jačanje Ujedinjene socijalističke partije.

Korupcija je veliki problem u Venezueli kao i mnogim drugim zemljama Trećeg svijeta. To je bila istina i prije ‘Bolivarske revolucije’, kao i nakon što je Hugo Chavez pokrenuo svoje masivne gospodarske reforme. U situacijama ekstremnog siromaštva, ljudi uče brinuti jedni o drugima. Od ljudi koji rade u vlasti skoro se očekuje da će koristiti svoj položaj kako bi se pobrinuli za svoje prijatelje i obitelj. Korupcija je veliki problem u svakom sistemu, ali njega je puno lakše tolerirati u uvjetima izobilja. Problem je uvećan u Venezueli zbog pada državnih prihoda uzrokovanih niskim cijenama nafte i sabotaža uvoznika hrane.

Bolivarsko iskustvo u Venecueli

Amerikanci su ‘obučeni’ tokom desetljeća hladnoratovske propagande da  ne traže bilo kakvu potvrdu za tvrdnje da “socijalizam znači siromaštvo.”  Brzopleto i uprošteno portretiranje problema koji trenutno pogađaju Venezuelu, zajedno s činjenicom da se predsjednik Nicolas Maduro opisuje kao marksista, sigurno samo pospješuju takva razmišljanja. Međutim, stvarna, neosporna povijest socijalističke izgradnje diljem svijeta, uključujući i posljednje desetljeće u Venezueli, svjedoči o jednoj sasvim drugačijoj priči.

Hugo Chavez je izabran za predsjednika Venezuele u 1999. Na njegov izbor se gledalo kao na  referendum o ekstremnim politikama slobodnog tržišta koje su bile na snazi u Venezueli tokom 1990-ih.  Venezuelanci i danas govore o tim vremenima užasa. Privatizacija pod patronatom Međunarodnog monetarnog fonda učinila je  život u Venezueli gotovo nemogućim tokom 1990-ih. Smeće nije odvoženo sa ulica, znalo se dešavati da struje nema i po nekoliko sedmica.  Haido Ortega, član lokalnog upravljačkog tijela u Venezueli o tome kaže: “U vremenu prethodnih vlada morali smo paliti gume i štrajkati samo da bi dobili struju, ili da bi nam popravili cestu te osigurali  bilo kakvo  ulaganje u infrastrukturu.”

Chavez je preuzeo dužnost da sprovede platformu koja je zagovarala srednji put između kapitalizma i socijalizma. On je restrukturirao vlasništvo državne naftne kompanije, tako da je dobit počela ići u budžet venecuelanske države, a ne u džepove Wall Street korporacija. Iz sredstava dobivenih izvozom  nafte, Chavez je financirao ogroman aparat socijalnih programa. Nakon pobjede u pokušaju  državnog udara protiv njega 2002. godine, Chavez je najavio kako je njegov cilj da Venezuelu povede  putem “socijalizma 21. stoljeća”. Chavez je tada citirao Marxa i Lenjina u svojim mnogim TV  obraćanjima u zemlji i mobilizirao naciju s ciljem stvaranja prosperitetnog, nekapitalističkog društva.

U 1998. Venezuela je imala samo 12 javnih sveučilišta, danas ih je 32. Kubanski liječnici su dovedeni u Venezuelu da pružaju besplatnu zdravstvenu zaštitu u javnim ambulantama. Vlada je osmislila programe jeftine hrane i plina za domaćinstva sa niskim prihodima, a istovremeno je pokrenula kampanju opismenjavanja neobrazovanih osoba. Tokom administracija Georga W. Busha, cijene nafte bile su najviše u historiji. Invazija na Irak, sankcije Iranu i Rusiji, štrajkovi i nemiri u Nigeriji – svi zajedno stvorili su manjak na međunarodnim tržištima što je izazvalo i povećanje cijena. Veliki prihodi od prodaje nafte omogućili su Chavezu i Velikoj Socijalističkoj partiji da uloži milione u iskorijenjivanje siromaštva. Između 1995. i 2009. godine, siromaštvo i nezaposlenost u Venezueli su prepolovljeni. Nakon smrti Huga Chaveza, Nicolas Maduro je nastavio sprovoditi  bolivarski  program.  Provedbom “Stambenog programa” koji se realizirao na području cijele države izgrađeno  je preko milion stanova, pružajući tako obiteljima s niskim primanjima u Venezueli pristojan životni prostor.

Cijena nafte kao oružje

Cijena nafte i dalje je niska, dok pregovori između zemalja članica OPEC-a protiču u nadi da bi se  cijene uskoro mogle povećati. Premda američki mediji tvrdi kako su niske cijene nafte samo prirodna reakcija tržišta, ne možemo se oteti dojmu kako one najviše idu na ruku američkoj vanjskoj politici. Rusija, Venezuela, Ekvador i Islamska Republika Iran – sve su to ekonomije bazirane  na državnim naftnim kompanijama i izvozu nafte, i svaka od tih zemalja pretrpjela je velike gubitke zbog niskih cijena nafte.

Ljevičarska predsjednica Brazila, Dilma Rousseff, već je smijenjena zbog skandala oko ‘Petrobrasa’, državne naftne kompanije koja doživljava ekonomske probleme zbog pada cijene nafte. Činjenica da  se veći dio brazilske nafte plasira za potrebe domaće potrošnje, pokazala je da je svojevrsni državni udar bio koordiniran sa CIA-om i drugim snagama u Washingtonu i Wall Streetu, koje su vješto iskoristile gospodarske posljedice niskih cijena nafte  kako bi srušili vladu brazilske predsjednice.

Sin predsjednika Ronalda Regana, Michael,  tvrdio je da je Obama namjerno snizio cijene nafte ne samo da oslabi venecuelansko gospodarstvo, već i zbog pritiska i ostvarivanja utjecaja na prilike u Rusiji i Iranu. On se 2014. pohvalio kako je njegov otac učinio istu stvar tokom 1980-ih sa SSSRom:

“Prodaja nafte bila je izvor bogatstva Kremlja, moj otac je pridobio Saudijce da preplave tržište jeftinom naftom. Niže cijene nafte devalvirale su rublju, uzrokujući da SSSR ‘ode u stečaj’, što je dovelo do perestrojke i Mihaila Gorbačova te raspada Sovjetskog carstva. ”