Drago Bojić: Propast vaša dolazi od vas samih!

Uzaludna su naricanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kako su ugroženi od Bošnjaka, kad ne uviđaju da su tu ugroženost režirali i izazvali manje bošnjački, a daleko više njihovi vlastiti političari. Bosansko-hercegovačke Hrvate, kao i druga dva naroda u BiH, treba stalno podsjećati na opore riječi biblijskog proroka – propast vaša dolazi od vas samih!

Piše: Drago Bojić / tacno.net

Polovicom rujna, na inicijativu hrvatskog predsjednika Z. Milanovića, Zagreb je posjetio Milorad Dodik, srpsko-balkanska verzija oligarha, član predsjedništva države koju stalno negira i prezire. Susret je upriličen bez suglasnosti predsjedništva i nadležnih institucija BiH, što je izazvalo negodovanje u Sarajevu, pa je Dodik u Zagrebu nastupio u svojstvu „predstavnika srpskog naroda“ u BiH, čemu su se usprotivili i bosansko-hercegovački Srbi iz drugih stranaka koji ne pristaju da Dodik nastupa u ime cijelog srpskog naroda u BiH. Milanović i Dodik u Zagrebu nisu razgovarali ni o Republici Srpskoj, koju Dodik tretira kao privatno vlasništvo, ni o stanju ono malo preostalih Hrvata u tom entitetu. Razgovarali su o statusu Hrvata u Federaciji BiH, pri čemu je Dodik svoga domaćina, kako je Milanović sam posvjedočio, „iz prve ruke“ izvijestio da su Hrvati ugroženi u Federaciji jer im drugi većinski bošnjački narod bira političke predstavnike. Tako se Dodik, despot entiteta posve ispražnjena od Hrvata, pokazao najjačim odvjetnikom Hrvata u Federaciji.

Dodik se u Zagrebu susreo i s hrvatskim premijerom A. Plenkovićem. Za razliku od Milanovića, Plenković je s Dodikom razgovarao o prometnom povezivanju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, o važnosti povratka prognanih Hrvata i zaštiti njihove imovine. Plenković i Dodik su na sastanku dogovorili da će trasa autoceste između Banje Luke i Prijedora ići alternativnim pravcem kako bi se zaštitila imovina Hrvata i rušenje njihovih kuća na tom području. I to je sve što su najviši hrvatski dužnosnici dobili od Dodika. A republičko-srpski projektant i inženjer novijeg doba Milorad Dodik, koji odlučuje i o trasama autoputa, dobio je ono zbog čega je otišao u Zagreb: službeni Zagreb je blagoslovio Dodikovu politiku, ojačao poziciju Republike Srpske i po tko zna koji put ponizio državu Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo bosanske Hrvate u Posavini i Krajini kojima je već odavno oduzeta svaka riječ i za koje se više nitko ne brine budući da u njihovo ime nastupaju i govore profiterska usta Dodikovih Hrvata.

Da bi bar djelomično udovoljio bošnjačkim političkim predstavnicima, Plenković je ubrzo nakon toga pozvao u Zagreb D. Čovića i B. Izetbegovića po istoj logici po kojoj je Milanović zvao Dodika – kao predstavnike hrvatskog odnosno bošnjačkog naroda. I na ovom slučaju se pokazalo koliko su licemjerni bošnjački političari koji su negodovali zbog Dodikovog odlaska u Zagreb, da bi samo nekoliko dana kasnije njihova glavna perjanica to isto uradila. Ponovno su derogirane institucije države Bosne i Hercegovine, a susreti ovakve vrste mnoge su asocirali na ratne devedesete godine i političke dogovore ondašnjih narodnih vođa. Treba li uopće podsjećati da su i u ondašnjim dogovorima najviše profitirali politički vođe bosansko-hercegovačkih Srba, i da su najviše ispaštali Bošnjaci i bosanski Hrvati, upravo na području Republike Srpske koja je i nastala više zahvaljujući hrvatskoj nego srpskoj politici. Zato ćemo ponovno podsjetiti na stradanja bosanskih Hrvata u Posavini koje je Tuđman izručio na nemilost velikosrpskoj politici koju danas najglasnije zastupa upravo Milorad Dodik.

Prvi veliki oružani sukobi na području Bosne i Hercegovine počeli su koncem ožujka u Bosanskom Brodu, a u sljedećih nekoliko mjeseci su se proširili po cijeloj BiH. Udružene hrvatsko-bošnjačke strane su na području Bosanske Posavine koncem travnja 1992. godine preuzele kontrolu nad Modričom i tako prepolovile srpske snage na dva dijela. No, u nekoliko sljedećih mjeseci, nakon povlačenja hrvatskih snaga iz Republike Hrvatske, srpske vojne snage uspijevaju ponovno pod svoju kontrolu staviti općine Modriču, Derventu, Odžak i Bosanski Šamac i konačno početkom listopada i Bosanski Brod. Bosansku Posavinu su 6. listopada 1992. godine zauzele srpske vojne snage i uspostavile koridor koji je povezao Srbiju, Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu.

Pad Bosanske Posavine već godinama nije uopće tema ni u hrvatskoj i bošnjačkoj politici niti općenito u javnosti. Za one koji ne znaju ili zaboravljaju podsjećamo da Bosanska Posavina obuhvaća 2. 650 kvadratnih kilometara s devet općina: Derventa, Odžak, Bosanski Brod, Doboj, Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, Gradačac i Brčko. Na tom prostoru je prije rata pretežno živjelo hrvatsko stanovništvo. Prema popisu iz 1991. godine, od ukupno 260. 793 stanovnika Bosanske Posavine, Hrvata je bilo 131. 542 ili 51 posto, Srba 77. 723 ili 29 posto, Bošnjaka 32. 796 ili 12 posto i Ostalih 18. 726 ili 7 posto. Nikad nije posve razjašnjeno zbog čega su se hrvatske brigade povukle iz Bosanske Posavine i na cjedilu ostavile domaće hrvatsko-bošnjačke snage, nedovoljno vojno opremljene da se suprotstave jakim srpskim snagama.

Vojni dokumenti iz tog vremena pokazuju da ondašnjoj hrvatskoj politici nije ni bio cilj da se sačuva Bosanska Posavina jer se u međuvremenu spremala akcija podebljavanja „hrvatskog pereca“. Kako je to primjerice bilo u slučaju spomenute Modriče, saznajemo iz knjige Rat u bosanskoj Posavini 1992. Njezin autor, časnik Hrvatske vojske Jerko Zovak donosi kazivanja ondašnjeg predsjednika HDZ-a Modriče, Mladena Zelića, prema kojima je brigadir Hrvatske vojske Ivan Basarac ljutito reagirao zbog oslobađanja Modriče „jer to nije bio cilj“ i ubrzo je povukao snage Hrvatske vojske. To je autoru knjige posvjedočio i zapovjednik 105. br. HVO-a, Perija Stanić: „Taj dan, u mlinu, na silosu, u Modriči, upitao sam brigadira Basarca – zašto sad ne nastavimo gonjenje četnika, te se spojimo sa snagama iz Gradačca? Basarac je odgovorio: to nije u cilju. Po obavještajnim podacima na vas idu jake neprijateljske snage. Vi ćete za dvadesetak dana pasti.“ Mjesec dana poslije, 28. lipnja, na Vidovdan, Vojska Republike Srpske je okupirala Modriču. O tome Zovak u knjizi kaže i ovo: „po samoinicijativnom izvlačenju bataljuna Požega iz rajona Garevac i unesenoj panici u postrojbe HVO-a, napuštene su sve linije obrane i praktički teritorij prepušten neprijatelju.“

Tako je to bilo u Republici Srpskoj godine Gospodnje 1992., ali to, čini se, više nikog ne zanima, ponajmanje hrvatske političare u Hrvatskoj i BiH. Činjenica da Milorad Dodik zastupa iste stavove koje su zastupali ratni zločinci Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšić i drugi, da u svojim nastupima puca od sreće što su Bosanska Posavina, Banja Luka, Krajina, zapravo cijela Republika Srpska posve etnički očišćene od „ustaša i balija“, ne smeta hrvatskom predsjedniku i premijeru da ga svečano i pompozno, gazeći po žrtvama stradalih i patnjama prognanih Hrvata i Bošnjaka, pozivaju u Zagreb kako bi tobože s njim rješavali politička pitanja Bosne i Hercegovine i status bosansko-hercegovačkih Hrvata u Federaciji.

Nema sumnje da je sadašnja bošnjačka politika u Bosni i Hercegovini bezidejna, destruktivna i pogubna, da ju vode loši i nesposobni kadrovi što se vidi i na primjeru Sarajeva i nekih drugih gradova u kojima nema Srba, a ni „uzepeovaca“, kako danas dio bošnjačkih političara, medija i intelektualaca demonizira cijeli hrvatski narod u BiH. Točno je također da je takozvani „slučaj Komšić“ dodatno zatrovao hrvatsko-bošnjačke odnose i nanio ogromnu i dugoročnu štetu cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali nema sumnje ni to da novi hrvatsko-srpski dogovori u Čovićevoj i Dodikovoj režiji pod patronatom Zagreba i Beograda ništa dobro neće donijeti ni Bosni i Hercegovini ni njezinim narodima i građanima. Lako bi se ponovno moglo dogoditi da i iz ovih političkih mešetarenja najdeblji kraj izvuku upravo malobrojni bosansko-hercegovački Hrvati koje vodi lukavi politički makijavelist Čović i koji je za svoj mali herceg-bosanski feud spreman žrtvovati sudbinu cijeloga naroda.

Nakon što nije izabran u predsjedništvo Bosne i Hercegovine na izborima 2018. godine, Čović je svoj poraz proglasio porazom svih Hrvata u BiH i nacionalnom katastrofom. Prijetvorni konvertit Čović, koji je od komunističkog sluge u međuvremenu postao model hrvatstva, obesmislio je svaki pluralizam i opoziciju u svom narodu, onemogućio slobodu mišljenja u vlastitoj stranci i općenito u hrvatskom narodu, a lažno jedinstvo i poslušnost „stožerniku“ postavio je kao model ponašanja „dobrih Hrvata“. Na sukobu s Bošnjacima i na buci o ugroženosti Hrvata, i gdje to jest slučaj i gdje nije, Čović uspijeva skrenuti pozornost s važnijih pitanja, primjerice s dramatičnog egzodusa Hrvata iz BiH i njihovog teškog socijalnog stanja i to baš u onim dijelovima u kojima su većina.

Ništa od ovoga nije nepoznato Milanoviću i Plenkoviću. Ali u tome i jest problem jer oni nastavljaju politiku svoga političkog uzora Tuđmana. Po Tuđmanovoj logici koju prihvaća i sadašnje političko vodstvo Hrvatske, bosansko-hercegovački Hrvati su tek „stoka sitnog zuba“, u najboljem slučaju domovinski kostobrani, rezervna radna snaga, demografska punionica i pričuva, a i to sve manje. Uzaludna su naricanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kako su ugroženi od Bošnjaka, kad ne uviđaju da su tu ugroženost režirali i izazvali manje bošnjački, a daleko više njihovi vlastiti političari. Bosansko-hercegovačke Hrvate, kao i druga dva naroda u BiH, treba stalno podsjećati na opore riječi biblijskog proroka – propast vaša dolazi od vas samih!

Ostavimo li po strani Milanovićeve histerične ispade i razračunavanja s neistomišljenicima, zadnji mjeseci u Hrvatskoj su protekli u atmosferi takozvanog otopljavanja hrvatsko-srpskih odnosa. Čini se da je i Dodikov odlazak u Zagreb rezultat nove „tople struje“ koja je zahvatila hrvatsko-srpske odnose. Nitko razuman nije protiv poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa, ali treba biti i oprezan, jer je za poboljšanje i pomirbu potrebno moralno obraćenje, savjesna i odgovorna politika i visoki osjećaj časti i poštenja. Uostalom, pokazuje to i nedavna prošlost, kad god su hrvatsko-srpski politički odnosi bili topli, netko se u pravilu smrzavao. Nekad su to bili bosanski Hrvati, nekad krajiški Srbi, nekad Bošnjaci u Herceg-Bosni, a svaki put Bosna i Hercegovina nad kojom se tri desetljeća iživljavaju i srpska, i hrvatska, i bošnjačka politika. Pod patronatom međunarodne zajednice.