Drago Bojić : Moramo podržavati nadu da će bar dio ljudi nakon ovog iskustva drugačije gledati na svoj život i svijet u kojem živi

U trenutku kad je cijeli svijet oplakivao žrtve Prvog svjetskog rata i španjolske groznice, koji su odnijeli na desetine milijuna ljudskih života, i kad se suočio s velikom ekonomskom krizom (1929.-1933.), britanski filozof, matematičar i logičar Bertrand Russell (1872.-1970.) je pisao o sreći.

Piše : Drago Bojić (Tačno)

Bilo je to 1930. godine, u vrijeme takozvane „velike depresije“ kad su i oni najoptimističniji padali u očaj, misleći da im nema spasa i da cijeli svijet ide svome kraju. No, tako nije mislio i Russell koji je upravo „u svijetu punom nesreća, bolesti, psihološke zbrke, borbe i zlobe“, objavio knjigu The Conquest of Happiness (Osvajanje sreće).

Ima smisla podsjetiti na Russellovu knjigu o sreći jer se ona opire duhu rezignacije i straha koji se posljednjih tjedana zbog pandemije koronavirusa uvlači u cijeli svijet. Postoje dvije vrste rezignacije, pisao je Bertrand Russell, jedna s korijenom u očaju, a druga u nepobjedivoj nadi. Prva je loša jer je pasivna, ništa ne poduzima protiv svoga očaja, odustaje od svih aktivnosti, a teški očaj prekriva religioznim frazama. Čovjek koji je pretrpio tako temeljit poraz da je izgubio svaku nadu u ozbiljne pothvate, mogao bi upoznati rezignaciju očaja te će se, upozorava Russell, ako se to dogodi, ostaviti svih ozbiljnih aktivnosti. Nasuprot tome, čovjek koji se oslanja na nepobjedivu nadu, na aktivnu nadu i životni optimizam, djeluje posve drugačije. Propast čisto osobnih nada može biti neizbježna na tisuću načina, no ako su osobni ciljevi bili dio većih nada za čovječanstvo, nema onog potpunog poraza kad se dogodi neuspjeh ili nesreća.

Desetak godina kasnije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i nacističke torture u kojoj će i sam izgubiti život, njemački protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.) je pisao da se optimizam (nada) kao otvorenost prema budućnosti ne smije prezirati ni onda kad se on stotinu puta vara, jer on je životno zdravlje koje bolesnik ne smije zaraziti. Ljudi koji ne vjeruju u budućnost, koji su odustali od optimizma, vjeruju u kaos, u nered, u katastrofu, izvlače se od odgovornosti za daljnji život, za novu izgradnju, za sljedeća pokoljenja i nalaze utočiše u rezignaciji i pobožnom bježanju. Čini se da se upravo tako ponašaju i mnogi u vremenu koronavirusa i vjeruju više u katastrofu i apokaliptični kraj svijeta, nego u njegovu budućnost.

Strah od koronavirusa, koji je u samo nekoliko tjedana paralizirao gotovo cijeli svijet, zahvaća svakodnevno sve veći broj ljudi. Katastrofične izjave odzvanjaju posljednjih tjedana kao zloguka proročanstva diljem svijeta i ubrizgavaju dodatne količine straha u ionako uznemireni svijet. Uz političare, od kojih neki virus koriste i kao sredstvo discipliniranja građana i uštimavanja militarističkih mehanizama, u širenju straha i panike sudjeluju i drugi, među njima i vjernici i vjerski službenici, iako bi se od njih u ovakvim iskušenjima očekivalo više optimizma, nade i vjere u dobar završetak. Ali nije tako, i mnogi u svemu što se događa vide Božji znak, prijetnju, kaznu, najavu apokaliptičnih vremena u kojima će Gospodin Bog na naš svijet istresti sav svoj osvetnički gnjev. Dobra i umirujuća stvar u svemu tome, a to nam pokazuje iskustva iz prošlosti, što se katastrofična predviđanja paničnih vjernika nikad ne ostvare.

Razumljivo je da se ljudi boje za svoj i živote svojih najbližih, jer je ljudski život krhak, nezaštićen i izložen mnogim nevoljama. Ne može se voljeti bez straha, pisala je svojevremeno francuska filozofkinja Simone Weil (1909.-1943.), ali strah ne može biti pokretačka snaga života, jer on sužava život, svodi ga na mjeru samoizolacije, unosi u ljude nepovjerenje i uništava radost života. Strah od koronavirusa je opravdan, i ne treba ga podcjenjivati, jer je virus već odnio tisuće života i ne znamo kakve će sve posljedice imati, ali strah ne treba ni precjenjivati i dopustiti mu da se širi. Možda je to ona vrsta straha o kojem piše Ivo Andrić u Travničkoj hronici, „veliki, nevidljivi strah i nemerljivi strah, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ih i pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, piše Andrić kojemu strah nije bio stran, „obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da ljudski život, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćajući svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po isuviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.“ Ako ove misli i ne vrijede za strah od koronavirusa, vrijedi svakako to da u strahu treba sačuvati razum i hrabrost.

Razumljivo je da ljudi u kriznim situacijama zazivaju i Božje ime i da se oslanjaju na vjeru. Ali način na koji to dio ljudi radi u vremenu pandemije koronavirusa, pokazuje ustrašeno lice njihove vjere kojom panično mašu u javnosti, strašeći i sebe i druge oko sebe. I neki svećenici i duhovnici su podlegli atmosferi straha i panike. Snimaju se i prenose svete mise preko televizije, radija i društvenih mreža, vjernike se zatrpava patetičnim i pobožnim molitvama i propovijedima, glumi se zabrinutost za budućnost svijeta, kao da ta budućnost ovisi o viralnim svećeničkim molitvama, klanjanjima i ritualima. Ima tu i samopromocije, želje da se bude viđen, da se vjerski službenici predstave kao dobri i brižni pastiri ustrašenog stada. Vjera, naravno, može pomoći ljudima u nevolji, može im biti utjeha i održavati nadu, ali zabrinuta i očajna vjera samo pojačava strah i malodušnost. Vjera mora biti racionalna, a to znači da se u ovakvim situacijama treba više oslanjati na ljudski um koji će, nadajmo se, pronaći lijek protiv koronavirusa.

Često se posljednjih tjedana čuje kako nakon koronavirusa ništa neće biti isto i kako će se cijeli svijet i odnosi u njemu drastično promijeniti. Ali ovaj svijet i treba drastične promjene, jer je u njemu užasno puno nepravdi, nevolja i zala, gorih i od koronavirusa koje često prešućujemo i pred kojima zatvaramo oči. Iz perspektive milijuna gladnih, poniženih i bolesnih ljudi siromašnih dijelova svijeta, koronavirus je samo jedna u nizu nevolja koja će se opet najviše prelamati upravo preko njih zbog loših zdravstvenih sustava i lošeg socijalnog stanja.

Ono što ipak mora zabrinjavati svijet jest činjenica da i nakon koronavirusa suvremeni čovjek neće bitno promijeniti način života, jer povijest nas uči, da i najteže katastrofe rijetko mijenjaju ljude na bolje, nego ih u pravilu učine još gorima. Samo u posljednjih sto godina dogodile su se velike katastrofe, od španjolske groznice, dva velika svjetska rata i mnoštvo drugih epidemija i ratova (neki se vode i za vrijeme pandemije koronavirusa), a svijet se opet nije bitno promijenio. Još je davno govorio Isus iz Nazareta da se neki ljudi neće promijeniti i obratiti sve da im netko i s neba dođe. Možda je naivno pomisliti da bi ovaj put moglo biti bitno drugačije, ali moramo podržavati nadu da će bar dio ljudi nakon ovog iskustva drugačije gledati na svoj život i svijet u kojem živi.

S drugima dijelimo i povijest spasenja i povijest propasti, pisao je nakon Drugog svjetskog rata njemački teolog Karl Rahner. Upravo iskušenja kao što je ovo s koronavirusom pokazuju koliko smo krhki i nezaštićeni i upućeni jedni na druge. Mi, dakle, ne dijelimo s drugima samo naš svakodnevni život, politiku i profanu povijest, nego i povijest nesreće i povijest spasa. Zato i postoji povijest spasenja u kojoj svi pripadamo jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakog važan, u kojoj svi teret krivnje i milosti nosimo ne samo za sebe nego i za druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, izmoljeno, isplakano, ispaćeno i blagoslovljeno, to je za sve od odlučujuće važnosti. Fizička distanca koje se trenutno moramo držati, ne smije nas dehumanizirati i desolidarizirati, pretvoriti u egoiste koji razmišljaju samo kako da oni prežive. Fizičku distancu treba pratiti emocionalna blizina i empatija za one koji trpe.

Strah od koronavirusa ne treba podcjenjivati, ali ne treba ni dopustiti da strah i panika zavladaju našim svijetom. Baš u trenucima straha treba podržavati i sačuvati svoje osobne nade i nade drugih ljudi i cijelog čovječanstva. Na taj način ćemo sačuvati životni optimizam. Više humanosti i solidarnosti, znači manje straha i očaja. I više optimizma i aktivne nade.