Drago Bojić: Kako čitati svete knjige?

Tko je bar nekad zavirio u svete knjige, mogao je vidjeti kako u njima ima različitih, suprotstavljenih, ponekad i nepomirljivih sadržaja. Ništa nije tako opasno i po svojim posljedicama razorno kao njihovo doslovno čitanje

Prometej je otvoren i za sve koji na ozbiljan način razmišljaju o fenomenima religijskog i vjerskog. Objavljujemo izlaganje fra Drage Bojića s promocije knjige fra Stipe Kljajića – Utjeha mesijanske nade.

Najdublji raskorak nije između vjernika i nevjernika, nego između tolerantnih i netolerantnih, između dogmatika i nedogmatika, tvrdi francuski sociolog Frédéric Lenoir. Jedan od zasigurno najvećih problema suvremenog svijeta koji se bar deklarativno poziva na pluralnost, sastoji se upravo u dogmatskom zauzimanju stavova, bez „sposobnosti gledanja svijetu u lice“ (Z. Bauman) s onu stranu naslijeđenih i unaprijed zacementiranih predodžbi i ideologija. To posebno vrijedi za krvavu povijest religijskih ratova i njihovih sadašnjih fundamentalizama, ali vrijedi i za strahote i užase ateizama dvadesetog stoljeća koji su posvuda u svijetu provodili nasilje i sijali smrt.

I

Tko je bar nekad zavirio u svete knjige, mogao je vidjeti kako u njima ima različitih, suprotstavljenih, ponekad i nepomirljivih sadržaja. U svetim knjigama se mogu pronaći tekstovi o Božji dobroti i milosrđu, ali i tekstovi o Bogu koji se srdi, osvećuje, kažnjava. Ima i tekstova o ljudskoj solidarnosti i pravednosti, ali i tekstova o čovjekovim mržnjama, isključivostima, nasilju i ubojstvima. Tu su i tekstovi koji nose utjehu i nadu, kako kaže i naslov knjige koju predstavljamo, ali tu je i mnoštvo tekstova o očaju, beznađu i životnom pesimizmu.

Ništa nije tako opasno i po svojim posljedicama razorno kao doslovno čitanje svetih knjiga. Vjerski fanatizmi proizlaze iz apsolutizacije svetih tekstova, obreda, tradicije ili institucije. Mnoga zla u povijesti čovječanstva, ona zla koja se tiču vjere i religijskog života, bila su inspirirana i svetim knjigama – doslovnim čitanjem i razumijevanjem svetih tekstova. Tek je s novim vijekom počelo kritičko i interdisciplinarno propitivanje svetih tekstova, ali unatoč tome i danas je posvuda u svijetu i u svim religijama prisutno dogmatsko i doslovno čitanje svetih knjiga.

Teolog fra Stipo Kljajić, koji na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predaje biblijske znanosti – znanosti koje se bave hermeneutikom biblijskih tekstova, u knjizi Utjeha mesijanske nade upozorava na zamke doslovnog, dogmatskog, tradicionalnog, selektivnog i paušalnog tumačenja svetih tekstova. Nužno je uvažiti njihovu jezičnu, literarnu, povijesnu, sociološku i kulturnu uvjetovanost. Na to autor upozorava u uvodnom tekstu: „Nužno je, već pri samom pristupu određenom tekstu, bitno razlikovati prozne od poetičnih, narativne od legislativnih, povijesne od proročkih tekstova – da ne nabrajamo dalje – jer literarna vrsta bitno određuje sadržaj teksta, a onda samim tim i njegovo tumačenje.“ U tome je prva i najvažnija vrijednost ove knjige jer nam tekstove koje smo toliko puta čitali i čuli, a koje mnogi pogrešno razumiju i interpretiraju, objašnjava u onom kontekstu u kojem su nastali, stavljajući ih u širi kontekst biblijske poruke i aktualizirajući ih za naše vrijeme.

II

U suvremenoj Katoličkoj crkvi, kad je riječ o razumijevanju biblijskih tekstova, postoje dva različita i ponekad i suprotstavljena polazišta: na jednoj strani je mali broj bibličara (egzegeta i profesionalnih teologa) koji detaljno tumače biblijske tekstove, ulazeći u najzamršenije tekstualne, kontekstualne, gramatičke, sintaktičke i semantičke probleme, dovodeći pritom u pitanje stare teorije i postavljajući nove. Taj zahtjevni teološki rad, koji pretpostavlja dobro poznavanje starih jezika – aramejskog, hebrejskog, grčkog i latinskog, ali i drugih znanstvenih disciplina kao što su antropologija, sociologija, kulturologija, najčešće ostane pohranjen u znanstvenim časopisima, nerazumljiv ponekad i svećenicima, a posve dalek i stran takozvanim običnim vjernicima.

Nasuprot teološko-znanstveno istraživanju svetih tekstova, stoji ogromno mnoštvo svećenika-propovjednika koji često u svojim javnim nastupima proizvoljno i pogrešno interpretiraju Božju riječ, tražeći u njoj dokaze za svoje sadašnje vjerske osobne i institucionalne stavove, i moralna i politička uvjerenja, svodeći ponekad Božju riječ na ideološka sučeljavanja s drugima ili njezinu dubinu i zahtjevnost prilagođavaju trenutnim i prolaznim emocionalnim stanjima vjernika, njihovim psihičkim i duševnim raspoloženjima. Zato se i događa da su propovijedi sadašnjih svećenika okovane crkvenim, nacionalnim i političkim interesima pojedinca ili zajednice ili su, kako je to slučaj u suvremenim molitvenim i karizmatskim zajednicama, do te mjere pojeftinjene i trivijalizirane, da ih svaki racionalan čovjek koji drži do sebe i koji se služi razumom, mora odbaciti kao „papazjanije najblesavijih i u nebo vapijućih gluposti“ (M. Krleža).

Teolog Kljajić u svojim tekstovima uspijeva izbjeći i jednu i drugu opasnost: kao dobar poznavatelj Biblije i jezika na kojima je ona nastajala, on čitatelja ne zamara jezičnim zavrzlamama niti šumom podataka, a ne zapada ni u homiletičko pojeftinjenje zahtjevnog biblijskog teksta. Njemu je stalo do kontekstualizacije biblijskog teksta – da ga se, dakle, najprije razumije u njegovom izvornom kontekstu, a onda i do interpretacije i njegova značenja u cjelini biblijske poruke, i konačno aktualizacije za suvremene vjernike. To nije nimalo jednostavno, koliko god se Kljajićevi tekstovi, pisani jednostavnim jezikom i laganim stilom, činili takvima: velika muka je pisati jednostavno i razumljivo. Još veća je ta muka kad se piše ili govori o temama o kojima ne možemo ništa sa sigurnošću znati – o misteriju Boga i čovjekove vjere.

III

Tekstovi skupljeni u ovoj knjizi nastali su na ozbiljnom istraživanju i autor ni jednog trenutka ne odstupa od hermeneutičkog znanstvenog aparata, ali rezultate istraživanja, svoja zapažanja i pouke iznosi u jednostavnim i neopterećenim rečenicama koje na mjestima poprimaju forme propovijedi i pozivaju na mišljenje i meditiranje otvorenih očiju. Ova knjiga nije pisana samo za teologe, nego i za obični vjernički puk – kako se na našim prostorima često kaže za vjernike. Tekstovi sabrani u ovoj knjizi mogu poslužiti kao kateheze u pastoralnom radu, ali i kao pomoć u osobnom sazrijevanju na putu vjere. Ova knjiga nije nametljiva, ne utjeruje u vjeru i nije pisana s misionarskom ambicijom. Autor preko biblijskih tekstova dotiče mnoga pitanja koja se tiču svakog čovjeka, pa se u tom smislu ova knjiga može preporučiti i onima koji nisu kršćani i koji ne vjeruju.

U trenutku dok posvuda u svijetu religijski fundamentalisti doslovnim i dogmatskim čitanjem svetih knjiga siju mržnju i ubijaju nevine ljude, ova knjiga svjedoči da religija i svete knjige imaju i svoju pozitivnu stranu i da sveti tekstovi mogu biti utjeha i nada ljudima. U svijetu koji je uništio svoje vlastite utopije i u kojem je tako puno neutješnih, tješiti druge i podržavati nadu u smisao života i postojanja, nameće se kao najveći zahtjev i ispit osobne vjere ali i institucionalnog djelovanja religijskih zajednica. U tom duhu treba čitati i knjigu Utjeha mesijanske nade.

Prometej.ba