Dragan Bursać: I rudare ubijaš, zar ne?

Danas je Dan rudara. Siv, hladan, mračan. Prvi dan zime. A, znate li ko je Šefik Šišić? Šefik Šišić je bio rudar. Bio. Šefik Šišić je prije 4 dana u porodičnoj kući u Gradišću nadomak Zenice izvršio samoubistvo vješanjem. Šefik se čitav život borio u grotlu zemlje, e da bi prehranio sebe i svoju porodicu. On se znao herojski izboriti sa milionima tona iznad sebe, ali protiv Demijurga od države nije mu bilo spasa.

Jer da je pravde i pravičnosti, danas bi Šefik sa svojom porodicom živ i zdrav slavio prve dane penzije, kako i dolikuje. Čekao bi unučad, bio ponosan na sebe, svoje zanimanje i bio cijenjen u društvu…Možda negdje drugdje. Ovdje sigurno više nikad.

Namjesto slavlja, njegovih 40 komorata, juče su mu proučili Fatihu. On se sa svojim kolegama do prije par dana herojski borio za ono što mu pripada. Protestovao je zbog neuvezanog radnog staža. Naime, dug koji Rudnik mrkog uglja Zenica ima prema četrdeset zeničkih rudara po osnovu neuplaćenih doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje, razlog je zbog kojeg ovi ljudi ne mogu ostvariti pravo na penziju.

Pa, da li je moguće da čovjeku koji je jeo, kako to svi izverzirano volimo reći, kruh sa sedam kora niko nije mogao pomoći? Gdje je država, gdje je sistem? Ima li premijera da pomogne? Barem nešto da kaže? Zapravo, premijera ima. A, on kaže, pazite sad:

«Slučaj rudara ne bi trebalo dovoditi pod ovu situaciju, jer je imao 55 godina i nije došao u obuhvat penzije. Inače, da je došao, bio bi predmet naše rasprave.»

Reče to federalni premijer Fadil Novalić na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH komentirajući tragičan slučaj samoubistva rudara Šefika Šišića iz Zenice, bez i da je trepnuo.

Inače osim bazičnog nedostatka empatije, ovo što govori premijer Novalić je takođe bazična neistina. Laž!

Jer, vidite premijeru, rahmetli Šišić je još 11. maja stekao pravo na starosnu penziju i nalazio se na spisku za istu. Samo su, izgleda mala slova na tim spiskovima, pa ih ne čita niti premijer niti bilo ko iz vlasti. Na kraju krajeva, to je šačica tamo nekih garavih ljudi, od kojih im političke karijere ne zavise.

Neće se pretjerano premijer počešati niti na izjavu Samira Selimovića, jednog iz grupe od četrdesetak bivših rudara, koji je za Avaz poručio premijeru da – laže!

– To što je premijer izjavio da čovjek nema uslove za penziju je smiješno. Premijer Novalić laže! Rahmetli Šišić stekao je 11. maja pravo na starosnu penziju i nalazi se na spisku

Neće premijera pogoditi niti izjava direktora Rudnika mrkog uglja Zenica, Nevzeta Vrškića koji tvrdi da je rahmetli Šišić stekao pravo na penziju. Ni premijera, niti veliku većinu političara koji nad zemljom za nerad dobijaju hiljade maraka plate, neće pretjerano uznemiriti smrt i suicid jednog rudara.

A, budimo do kraja iskreni. Skinimo i one bijele rukavice pristojnosti, kad za pristojnost mjesta nema. Nije Šefik izvršio samoubistvo. Šefika je ubila država. Mučila ga je dugotrajno, kafkijanski, apsurdnim zakonima i obavezama koje sama nije mogla ispoštovati prema radniku najvećem prema čovjeku koji obavlja najteži, nariskantniji i najopsaniji posao. Zostavljala je država rudara svog godinama, sistematski ponižavala, a onda kad je rudar njen mislio da se izvukao iz državne jazbine jalovih propisa, zadala mu je smrtni udarac. Penzije nema, pa se ti ubij Šišiću! Nisi stekao uslove, kako reče dobro neobaviješteni premijer. I ubi ga država svojom hladnom rukom slijepe birokratije.

Jer, odavno je ta i takva država sa ministrima, premijerima i ostalom svitom odrođenom od naroda stavila Šefiku omču oko vrata. Decenijski je to posao bio na unižavanju i ništenju ljudskosti onih koji su ponajbolji od nas. A, rudarima je ostalo samo da sami sebi sklone onu stoličicu ispod nogu, pa da se sve sa državnom omčom oko vrata predaju u ruke Svevišnjeg.

I dok porodica oplakuje mrtvog Šišića, dok mu se drugovi, njih četrdesetak bore protiv boli, studeni i nepravde, ne bi li im se kako uvezao radni staž, ne bi li kako država odradila nikad odrađen dio posla, ta ista država, da baš ta, šalje pozivnice za zabavu.

Danas na Dan rudara održaće se svečani ispraćaj u Domu rudara u Zenici. Pozvani su i ljudi koji se bore za penziju. Nije jasno u kom zvanju. Kao Don Kihoti ili kao penzioneri ili kao budući penzioneri ili čisto onako da popune salu? I nije jasno, da li je i familija Šefika Šišića dobila poziv za zabavu?

Jer to bi bio potpuni trijumf države-ubice. Sistema koji hladnokrvno uništava ljudske sudbine onih koji su joj (navodno) najpreči. A, sva je istina da se radi o licemjernom uhljeb-sistemu, koji se u rudarski posao razumije kao Mara u one stvari.

I još perverznije, Dan rudara je kao i godina i desetljeće i stoljeće rudara. To je isti onaj dan kada ih se incidentno sjetimo. A, sjetimo ih se o nesrećama, kad metan proradi, kada se potporni zidovi uruše, kad eksploziv uništi živote ljudske, ili ovako kad država preuzme na sebe egzekuciju.

Ima li dalje u ništenju ljudskosti? Ima, kod nas uvijek ima. Država je do savršensta razvila svoj koruptivno-ubistveni aparat. Pa je napravila sistem po kojem morate državi i državnim uhljebima staviti desetak i više hiljada maraka kako bi vas ta ista država gurnula u grotlo rudnika.

Nema više ni u rudnik džaba! Došlo je vrijeme da rudari sami finansiraju svoj put u podzemni svijet. Došlo je vrijeme kada će se komorati pozdravljati sa «srećno» prilikom izlaska iz jame, namjesto ulaska u istu. Država je tako uredila da im je sigurnije pod zemljom, nego nad zemljom. Ne vjerujete? Pitajte porodicu rahmetli Šefika Šišića.

Državo, i rudare ubijaš, zar ne? Rudari, srećan vam praznik! Sreća će vam trebati više no ikada.

visoko.ba/buka