Dragan Bursać: Da se ministrica Aida Hadžialić zahvali što smo je protjerali!

Švedska ministrica za srednjoškolsko i obrazovanje odraslih Aida Hadžialić boravila je ovih dana u BiH. Tokom posjete, izjavila je kako je osnova razgovor sa mladim ljudima, kako treba dopustiti svakoj osobi da govori svoj jezik, da se bori za svoju budućnost, bla, bla, bla…

Sve i svašta je izjavila, samo nije osnovnu i najbitniju stvar rekla mlada ministrica. Nije se zahvalila vlastima Republike Srpske što su je protjerale!

Biti Fočak, kakva sreća

Te 1992. godine, dok su raznorazne četničke formacije harale istočnom Bosnom, petogodišnja djevojčica Aida iz Foče nije bila ni svjesna kakvu će joj uslugu zločinci učiniti. Nije znala da će joj četnici, koji su običavali bošnjačko stanovništvo stjerati u par kuća, pa zapaliti iste, napraviti karijeru. A, šta siroto dijete zna?

Ne zna dijete, ali zna odrasla žena na pragu tridesete.

Eto, osim što su jedinice vojske Republike Srpske, zvanično pobile 1899 Bošnjaka, i što se u kategoriji “nestalih” vodi 853 ljudi, te iste trupe su sasvim “humano” protjerale gotovo sve i jednog preživjelog nesrpskog stanovnika tada već Srbinja. To su oni koji su imali više sreće. Ovi sa manjkom sreće su 1994. godine pobijeni, a žene im silovane.

(Da ne bude zabune, ovo su podaci Istraživačkog dokumentacionog centra, u koje se kunu i Milorad Dodik i vrh Republike Srpske)

Velim, u tom pohodu spaljene zemlje i etničke metle, sudbina je djevojčicu Aidu odvela u Skandinaviju, gdje je učila, radila i postala na koncu najmlađa ministrica u vladi kraljevine Švedske.

A, zapitajmo se, Bošnjaci dragi, gdje bi bila sada gospođica Hadžialić da nije bilo blagougodne ruke pogroma? Gdje bi bila uspješna evropska žena da je, kakvim slučajem, izbjegla smrt, stradanje, spaljivanje i ostala pod domaćim radioaktivnim Suncem? Čisto hipotetički.

Postoje dva scenarija:

U prvom, u kojem rata uopšte nije bilo, djevojče bi se odškolovalo i radilo nešto u Foči. Dosadan scenario.

Drugi je umnogome zanimljiviji. Uključuje sve ratne strahote i izbjeglištvo u Sarajevo npr. E, Aida bi i tada završila fakultet, dva, možda magisterij ili doktorat i sa silnim papirima, obigravala do dan danas po birou, tražeći “radno mjesto”. Nosila bi stigmu izbjeglice, bila bi markirana kao bespotreban uljez od strane domaće, graCke raje, a sa druge strane, nikada se ne bi vratila u rodnu Foču, jer ne bi imala gdje. Spaljena zemlja, za one koji ne prate fabulu radnje.

I upravo zato je Sarajevo licemjerno. To isto Sarajevo, za razliku od npr. vojske Republike Srpske, nije ni prstom mrdnulo, e da bi im se iškolovala i uspjela u životu jedna mlada žena, naše gore list, a ministrica u Švedskoj.

Doduše, i Republika Srpska je licemjerna. U entitetskim medijima, čast izuzecima, nema niti jedne jedine riječi o zvaničnoj posjeti članice Vlade, jedne od najbogatijih država svijeta. Nije đavo da se Republika Srpska srami pogroma, zločina i stradanja koje su Srbi u ime nekih suludih ideja provodili u periodu 1992-‘94?  Ma, ne srami se RS! Da se srami, ne bi pravila četničke biste u svakoj varošici istočne Bosne, ne bi slavila ratne zločince kao heroje, ne bi nacionalne penzije dijelila presuđenim zločincima…Ne stidi se Banjaluka, samo eto, mediji nikako da pomenu Aidu.

A, trebali su je pomenuti, vala. Trebali su se pohvaliti, kako je baš Republika Srpska ponajviše vezana za sudbinu Aide Hadžialić. Mlada ministrica, kao takva, u perverznoj povijesnoj igri ne bi postojala. I stoga, kad već Sarajevo grabi sebi sva autorska prava na Aidin uspjeh, mogla se i Banjaluka malo ugurati. Mogao je, recimo, neko od preživjelih iz tog doba, šta znam, Momčilo Krajišnik uručiti Aidi kakvu plaketu, a ona njemu uzvratnu zahvalnicu-što ju je protjerao.

Samo, vidite, nije dovoljno tek protjerati ljude, prije toga im popaliti kuće, zajedno sa imovinom,…Ne,ne! Ponekad i protjerani moraju učiniti mali napor, npr. učiti, raditi na sebi, biti bolji ljudi, e da bi na koncu izrasli u kakve ministre.

Možda zato mlada Aida nikome ne zahvaljuje. Niti Sarajevu, koje ju bezdušno tapše po ramenu i svojata, bez bilo kakve argumentacije, niti Banjaluci, koja opet ćuti, a poslala je u svijet malo, petogodišnje dijete i zapravo joj utabala stazu uspjeha.

Možda, kažem, samo možda, Aida, koja je sama, sa svojom porodicom i državom u kojoj je, stekla obrazovanje i karijeru, misli kako nije potrebno zahvaljivati se bilo kojoj strani u pišljivom balkanskom trouglu.

Možda Aida, koja je pukim slučajem živa, mni kako je nama ovako podijeljenim i mentalno izubijanim lako da se po čitave jebene dane mrzimo, dok nam djeca, njenih godina i približno njenog obrazovanja obigravaju oko biroa. Možda Aida duma kako je to ovdje lako živjeti i mrziti se, ne dozvoljavati mladima da se upoznaju, da spoznaju jedni druge, da govore jezik koji hoće?

E, pa nije tako, gospođice Hadžialić! Vi jeste učili silne evropske i svjetske škole. Vi govorite nekoliko stranih jezika, vaš život je direktno vezan za količinu vašeg truda i rada…Ali, ovdje stvari stoje posve drugačije! Ovdje se ljudi aktivno mrze na jednom jeziku, koji ima tri imena, ovdje ljudi jedni drugima ili prijete noževima ili im se uvlače u šupak. Zavisi da li su taj dan ustali na krivu nogi ili im treba “radno mjesto”.

Vi imate, ponavljam, povlašten, ekskluzivan položaj. I upravo zbog toga, nije dovoljno što ste doveli ljude sa strane koji bi i uložili i radili projekte sa lokalnim stanovnišvom. Nije dovoljno! Morate se izviniti Sarajevu što niste postali jedna cifra u moru izbjeglica, bez perspektive i nade. Morate se istinski zahvaliti glavnom gradu što ne volontirate petanest godina u nekoj organizaciji ili niste rob u kakvom tržnom centru.

Otiđite u Banjaluku ili na Pale i zahvalite se ljudima ili njihovom nasljednicima što vas lansiraše u orbitu normalnog svijeta. A, šta već ste bili na Palama? I nikoga nije bilo da mu se zahvalite? Osim onog ministra Maleševića, što se ne petlja u svoj posao? To kao da nikoga nije bilo.

Ma, da vam kažem nešto, gospođice Aida, možda ste vi najmlađa ministrica Švedske, možda ste najperspektivnija mlada osoba u toj zemlji, kako vas zvanično krstiše, pardon prozvaše, možda ste doveli četu privrednika u našu/vašu rodnu prćiju, možda želite uspostaviti normalne i civilizovane međuljudske odnose u istoj, ali džaba vam sve to. Džaba vam, jel’ vam to jasno ministrice! Mi ne damo! Mi to nećemo!

Nama je lijepo, štono pojac reče, taman kako smo i zaslužili.