Bh. pjevačica Donna Ares uskoro seli u Dansku, gdje počinje novi život. U nedavnom razgovoru za Klix.ba, Donna Ares, koja je i sama preživjela rak, je otkrila kako je, razočarana stanjem u državi, odlučila da prekine priču oko Fondacije koju je osnovala za pomoć oboljelima od raka.
Donna Ares za Klix.ba pojašnjava kako smatra da će ona i njena fondacija biti puno korisnija iz neke druge zemlje, tako da će svoje humanitarne aktivnosti nastaviti iz Danske.
“Ja osjećam veliku odgovornost prema ljudima koji u meni pronalaze snagu, vjeru u budućnost i izliječenje i s njima nikad neću prestati da komuniciram, kao ni da javno pričam o ovim temama i da pomažem, samo što to neće više biti preko fondacije u Sarajevu, nego preko neke fondacije u Danskoj. Ja nikad u životu neću dići ruke od svojih ideja, niti ću dići ruke od sebe i ljudi kojima moja pomoć nešto znači. Ali ću svakako dići sidro. Ali to nikako ne znači da ću ja prestati sve što sam radila, već samo da ću živjeti negdje drugo, ja nikad nisam zaboravila ko sam i odakle sam došla”, kaže Donna Ares za Klix.ba.
Dodaje kako je razočarana činjenicom kako u ovoj državi, bez obzira na inicijativu pojedinaca, ne može doći do pozitivnih promjena. Smatra da je svaki trud borba s vjetrenjačama i gubitak vremena.
“Niko tu konkretno ne poduzima ništa, onaj ko to od srca želi, on ne može, onaj ko može da pomogne, njega to ne interesuje. Ja mjesecima čekam da me neko pozove na PET CT, a ne zovu me zato što nema kontrasta. U godinu dana se ništa nije promijenilo. Shvatila sam da ovdje mogu da pričam još jedno 20 godina isto ovako, ali da se ništa ne desi i ne promijeni. Kod nas nema napretka, u bilo kojoj branši. I da si nobelovac, ovdje je to totalno nebitno jer jednostavno nemaš napretka”, kaže Donna Ares.
Još jedan od razloga zašto se odlučila odseliti jeste taj što u Bosni i Hercegovini nema mogućnosti za zaposlenje.
Najprije planira učiti danski jezik, a upisala je i dvije škole, za new media design i biznis, jednogodišnje obuke koje će joj omogućiti da se obrazuje u ovim oblastima.
Žao joj je svih mladih i sposobnih ljudi koji bi isto voljeli, ali jednostavno nemaju priliku da se pokažu u ovoj zemlji.
“Svaki dan koji provedem ovdje je gubitak vremena, a bilo bi mi žao da sam ozdravila i da sam izgubila vrijeme u ništa. Meni je ovdje lijepo, ja bih ovdje ostala do kraja života, ali ne vidim nikakvu svrhu, budućnost niti perspektivu za sebe jer tako mogu izgubiti zdravlje. Odlučila sam obavljati svoj posao u nekoj mirnijoj i zdravijoj sredini gdje nema loših vijesti. Ako već ne možemo mijenjati okolinu, možemo mijenjati sebe”, kaže Donna.
