Doktore rocka, vidimo se u nekim drugim prilikama

Neki će za Iana Frasiera ‘Lemmya’ Kilmistera zasigurno reći, a mnogi već i jesu, da ‘kako je burno živio, još je dugo i poživio’. I skoro bi tako i bilo, no koliko god je sve to skupa dobro i dugo gurao, bilo je i bilo bi prekratko da je ostao s nama još koja desetljeća. Jer ljudi poput njega naprosto ne bi smjeli umrijeti.

Pola stoljeća pravog rock'n'rolla proživio je Lemmy, istinska ikona, koja je davnih dana ušla u legendu, a silazak sa životne pozornice direktno ga je lansirao na vrh piramide, odmah uz najveće velikane glazbe. Pa i šire. Jer on nije bio samo glazbenik, pjesnik, ikona i legenda. On je bio esencija pojma ‘rocker’. Njegova definicija.

Ekipi koja je pratila i prati njegov rad ne trebaju dodatna pojašnjenja, a onima koji Motorhead doživljavaju u stilu i tumačenju da je ‘oduvijek isti’, niti znanstveni radovi najviše obrazovanih i najkompetentnijih stručnjaka na tu temu, neće pomoći da shvate koliko je to bitan bend bio. Da je poživio i na INmusicu ‘pomeo’ sve pred sobom, što bi se sigurno dogodilo, nešto bi se možda promijenilo u nekim shvaćanjima rocka. A možda i ne bi, nevažno.

Uostalom, previše se toga reklo, napisalo i isplakalo proteklih mjeseci i svaka dodatna pojašnjenja bila bi suvišna, čak i degutantna. Samim time jer bi i sam sigurno Lemmy više želio da se priča o njemu kroz prizmu glazbe i zabave, pa ćemo to i napraviti.

Otprilike mjesec dana pred smrt, koja, koliko god da nas je sve skupa iznenadila, toliko je bi, na žalost, bila očekivana, Motorhead je bio na turneji sa Saxonom i promovirao posljednji album “Bad Magic”. Jedna od postaja bio je i glavni bavarski grad Munchen, u kojem su na dva koncerta, 20. i 21. studenog 2015., napravljene snimke koje su se našle na “Clean Your Clock“.

Motorhead je u svojoj povijesti za kompletnu glazbenu scenu napravio nekoliko izuzetno značajnih koncertnih albuma, kao što je antologijski “No Sleep ’til Hammersmith (1981.)” koji je posnažio ionako moćan utjecaj albuma “Ace of Spades” i bacio rukavicu izazova, tada kočopernome, heavy metalu u galopirajućem mu nadiranju na vrh glazbene scene. Ili kasnija izdanja “Everything Louder Than Everyone Else” (1999.) i “Better Mötorhead Than Dead: Live At Hammersmith” (2007.), koja su obilježila kasnije faze rada ovih velikana.

I svi su ti koncerti po nečemu slični. Čak i siti, a tu su neki u pravu – ‘motorheadovski’. Čvrsti, konkretni, magično-hipnotični i – prokleto glasni. Bučni čak. Jer to je Moto¨rhead. Možete li zamisliti da budete na nekom koncertu gdje sve ‘krči’, ‘cvili’, zavija, zuji, gdje mikrofonija razara um i gdje je sve to normalno ? Možete, ali samo ako ste na koncertu Moto¨rheada.

Tako je bilo i u Munchenu u završnim epizodama jedne ere. Jeste da je Lemmy ispijen, umornih očiju, tromih pokreta, ali i ovdje je, usprkos teškom stanju, dao baš sve što je i koliko je mogao. Pa i više. Mahnite distorzije na basu nisu gubile snagu, vokali za njegovo tadašnje stanje bijaše i više nego dobri, a o Mikkeyevom razornom bubnjanju i Philovim riffovima odavno su potrošeni svi grafiti.

Uigran tim koji je zajedno proveo skoro četvrt stoljeća dokazuje i ovdje da i trio može biti moćan rock'n'roll stroj. Najbolji i najpouzdaniji trotaktni rock'n'roll stroj ikada izmišljen. Kao što je vidljivo, set-lista je presjek karijere benda, s tima da u nastupnom, te u finalnom dijelu više prostora dobivaju stariji, a u onom srednjišnjem ima nešto novih i novijih numera.

O njihovim izvedbama doista ne treba trošiti riječi, već samo ponoviti – to je rock'n'roll. Tu nema nešto što se ne očekuje, jer Motorhead uvijek nudi točno to što se od njega očekuje; sirov i zmazan, ali iskren i punokrvan rock. Ipak možda da spomenemo kvalitetan ‘ulet’ s “Bomber” i “Stay Clean”, malo smirivanja uz noviju stvar “When The Sky Comes Looking for You”, pa nova razaračina s “Over The Top”.

Koncert prelama “Lost Woman Blues”, mirnim ga lukama vode “Rock It” i “Orgasmatron”, a kraju puta privode provjerene hitčine poput “No Class” i “Ace of Spades”, te bis s akustičnom “Whorehouse Blues” i “Overkill”.

Osobno, volio bih da se tu našla još koja numera tipa “Iron Fist”, “Killed By Death” ili “I'm So Bad, Baby I Don't Care” no i ovo što je izvedeno vrh je vrhova. Dokaz da je ovo bend koji je definitivno veći od svih nas. Štono se kaže – veći i od samog života.

Uz koncert, DVD nudi i 22-minutni dokumentarac u kojem se mogu pogledati razgovori s Lemmyem, članovima benda, menadžmentom, fanovima, Biffom iz Saxona ili sa skupinom Girlschool, za čiju je popularnost najzaslužniji upravo Lemmy i njegov Motorhead.

I tako, uz ovo koncertno izdanje stigosmo i do samog kraja jednog dugog zajedničkog putovanja. Putovanja benda s kojim su se mnogi rađali, rasli, stasavali i na kraju stasali. Benda kojeg su voljeli svi i koji je sve volio, samo katkada možda to nije znao pokazati. Ili, što je izglednije, mi to nismo znali i mogli shvatiti. Kao i mnogi, prolazio je uspone i padove, no fanovi ga nikada nisu napuštali, a nisu jer je sve što je radio bilo iskreno, iz dubine duše i srca.

I zato sada, kada ga više nema, ona poznata Lemmyeva “Born To Lose, Lived To Win” posebno dobiva na značenju. U tih je nekoliko riječi sažet život čovjeka bez kojega rock ‘n’ roll jedva da više uopće ima smisla. No kada se već dogodio odlazak, uz njegovu neprocjenjivu ostavštinu, tješi i činjenica da ćemo se jednom možda svi skupa ponovno negdje sresti.

Do onda, Lemmy, Wurzel i Philty ‘tamo gore’ za neke druge ‘praše’ rock'n'roll. Isti ovakav.