Dobri ljudi ostanu u tišini

Kako će nove generacije znati da su postojali dobri ljudi, kako će u njima naći uzor, ako ostanu u našoj tišini.

Izgleda da nam je svima sasvim nezasluženo promakla vijest da je Parlament BiH odbio inicijativu o izgradnji spomenika Srđanu Aleksiću i Goranu Čengiću. Jednom Trebinjcu i jednom Sarajliji. I dok smo pisali tekstove o ljudima koji su činili zlo u godinama zla, toliko su ova dva imena ostala u tišini, baš kao što dobrota, često, ostane baš tu u tišini.

Zahvaljujući Srđanu Aleksiću jedan život je spašen, jedan život živi. Zahvaljujući Goranu Čengiću ostala je priča o nevjerovatnoj ljudskosti, o otporu koji je Goran pružio u pokušaju da spasi komšiju. Na kraju su obojica ubijeni.

Kako će nove generacije znati da su postojali dobri ljudi, kako će u njima naći uzor, ako ostanu u našoj tišini? A onda sam shvatila da je moja, sasvim lična priča, priča o mom dedi ostala u mojoj tišini i da sam i ja u tom lancu šutnje. Ljudski poražena viješću da ova dva čovjeka neće dobiti spomenik, ispričala sam je mom prijatelju, a on mi je rekao: „Ako imaš snage napiši je“. Zato je pišem.

Neispričana priča

Moj deda se zvao David Gaon, a moja baka Štefanija. Živjeli su na Grbavici i bez obzira na silne nagovore moga tate, a njihovog sina, odbili su, kada su još mogli, da napuste Grbavicu. U danima kada smo ih još uvijek mogli čuti, u danima kada još su još na Grbavici zvonili telefoni, moj deda je rekao: „Ne mogu sine ostaviti komšije, ne mogu.“

Ja sam dedu posljednji put vidjela u aprilu 1992. godine. Ostala je samo jedna poruka Crvenog krsta ispisana njegovom rukom.
Znala sam, više menje, sve komšije iz njihove zgrade. Teta Rabiju, teta Mariju, Dragicu, Ljerku….

Deda i baka su u svom stanu, misleći da su zaštićeni zbog imena ispisanog na ulaznim vratima, krili teta Rabiju. Ipak, Batko ju je našao. Teta Rabija se vratila pretučena, modra, unakažena. Tada su komšije u zgradi skupile svu rakiju i motali je u čaršafe natopljenje alkoholom, da joj ublaže bol. Poslije mi je teta Rabija rekla: „Tvoj deda mi je spasio život, rekao mi je da moram bježati. Pobjegli smo preko balkona, pa preko Miljacke“.

Pobjegla je teta Rabija sa dva sina, snahom i malom, tek rođenom, unukom.

Teta Rabija je nakon rata kratko živjela na Grbavici, poslije je prodala stan i odselila. Dok je stanovala na Grbavici, pazila je moju djecu. Uvijek ih je gledala kod su se igrale napolju. Dočekivala poslije nastave, često su moja djeca ručala kod nje. Nakon što je odselila nismo se tako često čule. Jednog dana zazvonio mi je telefon bila je to teta Rabija: “Zdaravo zlato“, rekla mi je i nastavila, „Kako si, kako su djeca?“

„Svi smo dobro teta Rabija, kako ste vi?“, pitala sam.

„Dobro sam, teško se krećem, bolesna sam, ali nekako deveram, nego moram ti nešto reći, svjedočila sam na suđenju Batku i rekla sam da su me krili Gaoni, da su mi pomagali, da li je to u redu, da li se ljutite?“

„Kako ćemo se ljutiti draga teta Rabija, nama je to čast“

„Hvala ti puno, eto morala sam te nazvati, dođi mi, đođi mi sa djecom.“

Obećala sam da ću je posjetiti, a nikada nisam. Ne zato što nisam željela, nego zato što te život uzme pod svoje pa trčiš da sve stigneš, a eto ne uradiš puno stvari koje ti srce želi.

O dobrim ljudima

Nisam sa vama podijelila ovu priču kako bih pisala o svom dedi, pišem je, jer ovakvih priča imamo na sve strane. Napisala sam je, mada mi se ruke tresu, jer ne želim da, jedna dobrota koja intimno pripada meni, ostane neispričana.

Teta Rabijin sin je poginuo na Žuči. Dugo se vodio kao nestao. Od države nije dobila niti dovoljno novca da mu podigne nišane, ali su podignuti, opet, zahvaljući komšijama.

I nisu dobri ljudi u vrijeme zla bili samo Srđan Aleksić i Goran Čengić, ne smijemo zaboraviti Neđu Galića iz Ljubuškog, doktoricu Dušanku Vujasić i Peru Dacića iz Goražda…šta mislite koliko je još komšija koji su bili ljudi u vrijeme zla? Koliko je priča koje su, kao moja, ostale, do danas, samo u intimi jedne porodice.

I dok niču spomenici fašistima, neki su, eto, i rehabilitovani. Dok na ovim prostorima svoju nacionalni ponos iskazuju kroz imena onih koji su ubijali one drugačijih imena. Dok smo svjedoci da će te napasti ako misliš drugačije i jer si na strani dobrote, meni ostaje da vrištim iz sveg glasa o dobrim ljudima.

Jedna sarajevska ulica nosi ime Srđana Alkesića. Sarajevo niti danas nema ulicu koja nosi ime Gorana Čengića, čak niti novootvoreni sporski centar na Grbavici, mada se prvobitno trebao zvati po njemu, ne nosi njegovo ime. Da ne ostanu zaboravljeni, ne samo oni, svi dobri ljudi, dobre komšije, dobri susjedi pričajmo ljudi o njima.

Jednoga dana, ja se nadam, dobiće svi oni svoje spomenike, svoje ulice, neće dobro ostati u tišini, kako je to, nažlaost, danas.