Dobri duh sporta – Nedžad Imamagić

Pronaći strast u svome životu znači pronaći i smisao. Ako nešto radimo sa toliko strasti, život nam postaje smisleniji, jednostavniji i ispunjen radosnim trenucima. S druge strane, ako je naš posao povezan s tom strašću, onda to neće biti posao. Bit će to polje širenja radosti, vedrine, poticaja i oblikovanja sebe samoga kroz druge.

Život sa smislom, ispunjenim u potpunosti, vodi i Nedžad Imamagić. On je svoje sportske korake učvrstio čeličnom voljom i snagom, iskrenom ljubavlju i čudesnom sportskom pedagogijom. Nedžad živi ono što radim punim plućima. Stoga teško možemo reći kako je samo jedan od profesora u nizu koji imaju za cilj odraditi svoj posao i napustiti mjesto. On ne napušta mjesta. On ih stvara.

Iako ste mnogima poznati kao izvrstan sportista, što bi Nedžad Imamagić mogao reći o sebi kao osobi kada nije okružen poslom i ljudima?

– Kao osoba koja od malena živi sport, slobodno vrijeme je uglavnom ispunjeno nekom sportskom aktivnosti ili šetnjom u prirodi ili istraživanju nekih novih sportskih planova i dobrobiti za život.

Kako su tekle Vaša sportska izobrazba i karijera?

– Više od pola života sam bio uključen u rukomet. Prvo kao igrač u omladinskim ekipama, onda kao seniorski igrač te na kraju kao trener omladinskih ekipa. Paralelno sa rukometom gradio sam i akademsku karijeru. Magistrirao sam na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja u Sarajevu. Trenutno sam profesor sporta u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji te predsjednik i trener u Maloj sportskoj akademiji.

Danas radite kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko. Kakva iskustva nosite kao profesor?

– Biti profesor sporta u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji za mene nije kao klasični posao. To jeste obaveza, ali obaveza koju sam želio da radim i u kojoj uživam. Rad sa mladima me ispunjava i trudim se da radimo sve sportove i da djeci dajem korisno znanje iz oblasti sporta. Osim klasičnih sportova, kao što su odbojka, košarka, nogomet, u rad volimo da ubacimo ples, plivanje, klizanje, planinarenje i slične sportske aktivnosti.

Obično kažemo kako se u zdravu tijelu krije zdrav duh. Koliko je sport važan za oblikovanje čovjekova duha?

– U životu, kao i u sportu, doživljavamo stalne uspjehe i neuspjehe. Oni koji su kao mladi uključeni u sport ranije kroz sport nauče kako se nositi sa pobjedom i porazom. Ljudi koji su uključeni u sport skupljaju ta dragocjena iskustva i kada nas u životu pogodi velika nesreća ili sreća oni već imaju iskustva i lakše se nose sa svim životnim iskušenjima u odnosu na one koji to nisu prošli kroz sport.

Jesu li mladi dovoljno zainteresirani za određene sportove ili su upali u letargiju i kolotečinu mobilnih telefona?

– Mladi svaki dan gube interes ne samo za sportom nego i za pokretom. Opsjednutost mobitelima i društvenim mrežama postaje ogromna. Život se seli na društvene mreže, a na društvenim mrežama nema tjelesne aktivnosti. Nove generacije nam postaju tjelesno pasivne, a iz te pasivnosti nam dolaze mnoge bolesti.

Na koji način potaknuti mlade ljude na više pokreta, makar to bila i šetnja?

– Ljudi su napravljeni za pokret, a ne za pasivno sjedenje i ležanje. Prije su ljudi mnogo fizički radili i nije ih bilo potrebno poticati na sport. Dovoljno im je bilo raditi cijeli dan u vrtu. Danas kada mnogo sjedimo potrebno je imati sportske aktivnosti. Neke je jako teško potaknuti na sport, čak i na šetnju. Šetnja za mlade predstavlja samo mrvicu u odnosu na potrebne mladih. Šetnja je dovoljna za starije ljude, dok mladi trebaju ipak imati teži oblik tjelesne aktivnosti. Nažalost, mladi se potaknu na sport tek nakon što dobiju neka oboljenja ili u lakšem slučaju kada dobiju par kilograma viška. Veće motivacije od vlastitoga zdravlja ne bi trebalo da bude, tako da da polju edukacije trebamo više poraditi.

Odnedavno ste osnivač Male sportske akademije. Koje aktivnosti pruža akademija?

– Akademija je namijenjena za djecu 3,5-9 godina. Cilj je da djeca zavole sport i da cijeli život ostanu u sportu. Da nemaju strahove od koluta naprijed ili plivanja. Kroz godinu mi prolazimo kroz desetak sportova i od svakog sporta uzimamo osnove. Bazični sportovi, kao što su atletika i gimnastika, su nam osnova, ali imamo i timske sportove kao i plivanje i skijanje. Velika dragocjenost su i njihova druženja sa vršnjacima.

Radite s uzrastom od 3,5 do 9 godina. Koje su specifičnosti rada kod ovog uzrasta? Na koji način pristupiti djeci ove dobne skupine?

– Rad sa mlađim uzrastom je skroz drugačiji od rada sa srednjoškolcima. Kod djece 4-6 godina vrlo često možete vidjeti da zaplaču jer im nedostaje mama prije treninga. Prema njima pristupamo blago, a njima je potrebno malo da osjete igru i sve njihove velike brige, gdje mi je mama i otac, nestaju. Kao nagradu dobijamo iskren osmijeh i njihovo zadovoljstvo dok se kroz igru pravilno razvijaju, a to je za nas neprocjenjivo.

Možemo li reći da se sport kao i umjetnost nalazi na margini današnjeg vremena?

– Za sport se još uvijek smatra da je samo za zabavu i da su u sportu samo oni koje ništa drugo ne zanima. Međutim, sport kao i umjetnost su jako bitni. Često smo podcijenjeni zbog npr. u školama drugih predmeta koji većini djece osim na nastavi više nikada neće trebati dok će sport i umjetnost ipak trebati za fizičko i duhovno zdravlje. Oni koji nemaju sada vremena za tjelesnu aktivnost morati će pronaći vremena kada dođu neke bolesti.

Koliko je važna psihologija sporta u oblikovanju čovjekova uma?

– Kroz sport unapređujemo i um. Veoma lahko je razlikovati dijete koje je uključeno u sport od djeteta koje nije uključeno u sport. U sportu djeca imaju puno putovanja gdje se odvajaju od roditelja i postaju samostalna. Sport donosi i stalne borbe na takmičenjima gdje djeca razvijaju i borbeni duh te stiču dragocjena iskustva kako se treba dostojanstveno ponašati u uspjehu i neuspjehu.

Koje su prednosti sporta?

– Čovjekovo tijelo je građeno od vode oko 70%. Ako se ne krećemo i nemamo dovoljno tjelesne aktivnosti postajemo kao mala bara. Inače, bara je stajaća voda puna bakterija i virusa sa lošim mirisom. Ako se krećemo i imamo tjelesnu aktivnost onda postajemo kao planinski potočić. Znamo da je potočić bistar, čist, veselo, skakuće sa kamena na kamen i može se čak i piti. Ako bismo sve ostale duhovne dobrobiti zanemarili i ovo nam je dovoljno. Ne smijemo zaboraviti ni duhovni razvoj pogotovo kod djece prilikom stalnih borbi, pobjeda i poraza.

Što biste kao profesor, sportista i običan čovjek, ali sa značajnim sportskim iskustvom, kazali i poručili čitateljima Baglame?

– U svemu treba težiti nekom balansu i ni u jednoj oblasti ne trebamo pretjerivati. Probajte sebe izgraditi tako tjelesno tako i duhovno. Niko nije savršen, prihvatite sebe kakvi jeste, dajte sve od sebe da napravite najbolju verziju sebe i uživajte u životu.

Visoko.co.ba/baglamica.blogspot.com