Djevica Marija u islamskoj duhovnoj tradiciji

Marija je u islamskoj duhovnoj tradiciji postala simbolom ljudske duše, duše koja je milošću Božjom uzmogla poroditi najveću mudrost.

Piše: Annemarie Schimell

Tko u ćeliji Nevidljivoga kontemplira, bit će poput Ma­rije po Duhu Svetom trudan Isusom svoje ljubavi.

Tako govori perzijski mistik Ruzbihan Bakli, upućujući time na to kako je Marija u islamskoj tradiciji postala simbolom ljudske duše, duše koja je milošću Božjom uzmogla poroditi najveću mudrost. Ne igra Marija važnu ulogu samo u mističnoj tradiciji nego i u općoj predaji i pobožnosti, pa se sve do danas može promatrati kako pobožni Turci s osobitim štova­njem posjećuju navodni Marijin grob na Bulbuldagu bli­zu Efeza.

Kur'an je kao jedinu ženu spominje po imenu, slave je i hvale razne predaje, a ime joj se uvijek iznova pojavljuje u književnosti, pa je tako bilo moguće da iz­vrsna žena, osobito u mogulskoj dinastiji u Indiji, bude ovjenčana počasnim naslovom Maryam-zamani (Marija svoga doba), a to je naslov što ga je, uostalom, već Hakani primjenjivao za gospode u kući širvanskog šaha. U tradiciji koju prenosi strogi teolog Ibn Hanbal (u. 855.) Marija se označava kao jedna od četiriju najboljih žena koje su ikada živjele, a njen visoki položaj posebno se naglašava u svetačkim životopisima što ih je Attar sročio u djelu pod naslovom Tazkirat al-awliya, gdje se kaže da će Bog na Sudnji dan u raj pustiti ljude i uzviknuti: “Yä'r-rid-šal!” (O, muževi!), a prvi čovjek koji će ući bit će Marija, jer je ona uzvišenija od svih ostalih ljudi, muževa i žena.[1]

Nije li je Bog odabrao da bude istafa (sura 3, 42), uzvisivši je tako nad sve žene svijeta? Kako je već spo­menuto, ona i njen sin Isus po predaji su jedini ljudi koje prilikom rođenja nije dodirnuo šejtan.

O njenu visokom rangu i čudima o kojima se u vezi s njom govori – od tajanstvenog hranjenja u njenoj izbici pa sve do njene šutnje – teolozi su odavno raspravljali. Jesu li njena čuda veličajna čuda (kerameti), kakva su se događa­la svecima, ili su to poslanička čuda (mudžize)!

Je li Marija svetica, waliyya, ili je po rangu čak nabiyya, poslanica koja, doduše, nema zakonodavnu vlast kao što je ima njen sin Isus koji je rasul, Božji Poslanik. Većina teologa odbija mogućnost da je bila poslanica, ali strog mislilac kao što je Ibn Hazm (u. 1064.) u Španjolskoj joj je priznao poslaničku čast.

Kur'an u suri 3, 35 ff. iscrpno donosi pretpovijest Isu­sova rođenja:

(Sjeti se, Muhammede) kada je rekla Imranova žena: “Moj Gospodaru, ja Tebi zavjetujem ono to je u mojoj utrobi, da (isključivo) Tebi služi, pa primi od mene (ovaj zavjet)\ Samo Ti čuješ (molitve moje) i znaš (namjere moje).”

Pa kada je rodila nju (kćer) reče: “Moj Gospodaru, ja sam rodila žensko.” A Bog najbolje zna što je ona rodila. “Muško nije kao žensko. Ja sam joj dala ime Merjem i stavljam nju i njen porod pod Tvoju zaštitu od prokletog šejtana.”

Njezin Gospodar (Allah)je lijepo primio nju (Pod Svoju zaštitu), učinio da lijepo uzraste i stavio je pod starateljstvo Zekerijja-a. Kada god bi joj Zekerijja ušao u mihrab, našao bi kod nje hranu. (Tada bi) rekao: “O Merjemo, odakle ti (dolazi) ovo?” Ona bi odgovorila: “Ovo je od Boga; zaista Bog opskrbljuje koga hoće, bez računa (neizmjerno).”

Prostor u kojemu je Marija kao dijete rasla po predaji je bila ćelija u jeruzalemskom hramu. Ona se u Kur'anu označava kao mihrab, a to je riječ koja se inače upotre­bljava za označavanje niše za klanjanje u džamiji. Zbog toga se ovaj kur'anski ajet često nalazi ispisan na džamijskim mihrabima. Ono što je Zaharija našao kod Djevice bili su znakovi budućeg poslanika Isusa koji je činio da se pojavljuju “ljetni plodovi zimi, a zimski plodovi ljeti”.[2] Zaharija kojemu je sudbina odredila skrbništvo nad Marijom, a bio joj je i rođak, zazvao je Boga da mu da­ruje čedo; kada je posumnjao u snažnu poruku anđela koji su njemu i njegovoj neplodnoj ženi obećavali sina, bio mu je nametnut trodnevni zavjet šutnje. Potom sli­jedi priča o tome kako anđeli dolaze k mladoj Mariji i oslovljavaju je (sura 3,43 ff.):

“O Merjemo, budi pokorna svome Gospodaru, ničice padaj (pred Njim) i saginji se (sedždu i ruku’ čini) s onima koji se saginju (pred Njim)!” (…)

„O Merjemo, Bog ti šalje radosnu vijest s jednom riječju, (a to je) da mu je (ime) Mesih Isa, sin Merjemin, ugledan (i) na ovom i na budućem svijetu, i (bit će) od ljudi bliskih (Bogu).

I razgovarat će (Isa) s ljudima (kad bude) u kolijev­ci i kao odrastao čovjek, (a bit će) od najboljih ljudi.“

Reče (Merjema): “Moj Gospodaru! Kako ću ja imati dijete, a (nijedan) me čovjek nije ni dohvatio.” Reče (Bog): “Tako (će to biti). Allah stvara što hoće. Kada nešto odluči, samo mu rekne: ‘Budi!’ i ono bude.”

A onda slijedi Isusov govor o njegovoj ulozi među dje­com Izraelovom i o čudima koja čini po Božjoj snazi. Marija “koja je sačuvala svoju nevinost” (sura 21, 91) i koja “je bila u pokornosti” (sura 66, 12), hvalila je Boga što može ostati djevicom, ali joj se onda – kako izvješću­je Kur'an  –  ukazao Gabrijel “potpunim čovjekom” (sura 19,16). Najljepši prikaz ovog događaja pruža nam Rumi u svom epu Mesnevija:

Marija vidje u hamamu svom

kako joj divan, ushićeni lik

pred očima se Džibril uspravi,

taj vjerni duh, k'o mjesec, sunce – blista,

ljepotan, bez vela kao tren

na istoku kad sunce rodi se.

Tad drhtaj njenim udovima prođe,

jer naga bje, u strahu od sramote.

Jusuf bi mog'o spazit’ ljepotana;

na ruci rez mu, k'o nekoć u žena!

Izraste poput ruže livadske,

k'o slika u snu što srce napusti.

Merjema klonu nemoćno i reče:

“U zaštitu se Božju bacam sva.”

Jer svikla tako ona, netaknuta,

Nevidljivom da teret preda sav;

jer spoznala je: kratko traje svijet,

mudro se Boga prihvati k'o zida,

u smrti da joj bude utvrda,

da dušmanin joj cilj ne pokvari.

Nakon stanovita otklona nastavlja pjesnik priču:

“Ta ne krij se od uzdanika tog!”

To reče on i svjetlosti trak

s usta mu stiže u dvore nebeske

“Od bitka mog nebitku bježat ćeš!

U nebitku sam knez i zastavnik.

U nebitku je meni dom i stan,

pred Djevicom sam samo slika sad.

Ja mlađak sam i san u srcu tvom,

a nastavi li se u srcu san,

on s tobom bit će, gdje god bila ti,

al’ nikad nije slika isprazna

što poput ružna jutra potone.

Ja, pravo jutro, Božjeg svjetla trak,

svjetla što nikad ne gasi ga noć.”[3]

Marija je povjerovala anđelovim riječima, ne zahtijeva­jući od njega dodatne znakove, za razliku od Zaharije koji je posumnjao u riječ Božjega glasnika. To nju čini uzvišenijom od drugih ljudi, jer je, potpuno usmjerena na Boga, vjerovala u nijemom čuđenju – tako se u islam­skoj tradiciji izražava Djevičin fiat. U oba slučaja, među­tim, u uslišenju Zaharijine molitve i Djevičinu porodu, pokazuje se Božja moć da stvori nešto, ne potrebujući nikakve sekundarne uzroke, pri čemu je presudna Nje­gova stvaralačka Riječ.

Kur'an spominje srodstvo između Isusa i Zaharijina sina Ivana, ali se čini da je samo Rumi opjevao prizor u kojemu se pripovijeda o susretu Marije i Ivanove majke Elizabete u vrijeme njihove trudnoće. Činjenica da on tom prigodom odbacuje prigovore onih koji sumnjaju, ne nalazeći nikakvih tragova takva susreta ni u Kur'anu niti u tradiciji, mogla bi ići u prilog originalnosti njego­ve priče na čijem kraju on upozorava na njen unutarnji smisao; najvažniji su pritom duhovni susret i duhovno motrenje.

Mariji reče Ivanova mati,

skromno, prije nego što ga rodi:

“Jasno vidjeh ja u tebi Kralja,

k najvećima od proroka spada,

jer spram tebe kada stadoh ja,

prignu mi se u utrobi čedo.

Nerođeno prignulo se tvome

tako da u tijelu bol oćutjeh.”

Marija reče: “I ja u nutrini

oćutjeh da čedo mi se prignu…”

Prigovor

Lude kažu: “Ne piši tu priču;

sve je to tek pusta laž i varka.

Marija, trudna, ni s kim nije bila,

ne vrativši se, grad je napustila,

osta čedna tako izvan grada

tek nakon poroda se vratila.

Kad rodi ga, u naručje ga uzme

i kući svojoj njega donese.

Kako da mati je Ivanova vidi

i da što takvo onda ispriča?”

Opovrgavanje prigovora

Znate li: njima nadahnuta znanja

i skriveno je svagda prisutno;

Mariju uzmogla je susresti

Ivanova mati, od pogleda skrivena,

i sklopljena oka prijatelja vidiš,

a koža prozirna je kao mreža.

Sve i da ništa nije vidjela,

smisao priče shvati bar ti, ludo![4]

O duljini Marijine trudnoće postoje različite predaje; čini se daje većinom uvriježeno trajanje od šest mjeseci, a neki mistično nadobudni egzegeti govore i o mnogo kraćem vremenu, pa čak i o gotovo neposrednom slijedu poroda nakon navještaja, jer Kur'an ne specificira kako je Djevica provela vrijeme prije nego što je osjetila pri­bližavanje poroda.

Iznovice spominjan događaj u kur'anskoj pripovijesti jest to da se u trudovima uvijek hvatala za deblo jedne suhe palme koja ju je potom zasipala slatkim datulja­ma, čime je to čudo postalo središnjim mjestom pre­daje. “Oživljavanje” suhog stabla rado se uspoređuje sa činjenicom da je neplodna Zaharijina žena uzmogla roditi dijete  – poslanika (to je, naime, Ivan po islamskom shvaćanju); i to su upozorenja na neobjašnjivo Božje djelovanje.

Marija u mističnoj predaji postaje simbolom čiste duše ili čak čistog srca što zatrudnjuje od duha Božjega. U jednom zanimljivom stihu Rumi uspoređuje dar koji joj je došao iz nevidljivoga, a to je Isus koji donosi amanet, zalog što ga je Bog povjerio čovjeku, a spominje se u suri 33, 72: duh Božji, utjelovljen, a jedino ga je čovjek mogao primiti.

Rumi poput svih drugih egzegeta također zna da je neophodno nešto određeno, kako bi Marija, ljudsko srce, mogla zanijeti Isusa, a to su jad, gnjev i briga:

Kada k srcu glasnik jad

dođe kao Gabrijel,

zanijet će misao dvjesto Isusa.[5]

Rumi voli tu sliku, a među njegovim stihovima možda je najljepši ovaj izričaj:

Ako je blago “Jad Njega radi”

u srcu tvome sad,

postat će srce “svjetlo nebesa i zemlje” (sura 24, 35)

kao što je premila Marija

što Isusa u tijelu nosi svom.[6]

Još jasnije je Rumi izrazio tu misao o neophodnosti bola u svome proznom djelu Fihi ma fihi, u kojemu je pola stoljeća prije Meistera Eckharta oblikovao prispodobu o Isusovu rođenju u duši:

Tijelo je kao Marija! Svatko od nas ima jednog Isusa,

ali sve dok se u nama ne pokaže bol, neće se taj naš Isus roditi.

Ako bol nikad ne dođe, Isus se vraća natrag k svome iskonu

istim putem kojim je i došao,

a mi osta­jemo orobljeni i bez udjela u njemu.[7]

I u vezi sa slatkim datuljama u središtu pozornosti ostaje motiv bola, osobito kod Rumija. Da Marija nije oćutjela gorku bol trudova, ne bi ni primila tako sladak dar. To tako­đer vrijedi za molitvu u kojoj čovjek izražava svoje boli:

On suho sjeme u čudesnu palmu s datuljama pretvara,

kao što je i Marija u trudovima svojim

kišom datulja osvježena bila.[8]

Riječ je o čudu oživljavanja, kako to naslućuje Hakani u pohvalnici za jednu kneginju:

Ja sam palma, a ti si Marija,

ja sam Lazar, a ti si Isus.

Zbog tebe se palma osvježila,

od tebe je Lazar život primio.

Ne osobito skromni pjesnici primjenjuju u pjesništvu ovu kur'ansku prispodobu i na svoje vlastite aktivnosti.

Dolaze nam kao Mariji

sa suhih grana datulje bez uzroka;

Dopada nas poput Isusa uloga vodeća,

u kolijevci bez zahtijevanja.

Pjesnici su, međutim, pronašli još jedan odnos između sebe i čuda Djevičina poroda i rodne palme: s obzirom na važnost pojma “riječ” u tradiciji vezanoj za Isusa bez­malo je prirodno da neki pjesnici i u svojoj vlastitoj rije­či ugledaju neko čudo. Tako i Hakani kaže:

Za djevicu je svjedok riječ,

a to su moje misli,

kao i s datuljama palma za čudo Marijino.[9]

Nove, još neizgovorene misli i pojmovi rado se ozna­čavaju kao bikr (djevičanski). Bezmalo se u odnosu na palmino čudo nametnula i usporedba sa suhim trščanim perom iz čije drvene tvrdoće proistječu slatke riječi.

Džamijevo je pero za pisanje postalo Marijinom pal­mom,

jer kad se pero kreće,

sipa ono svježe slatke plo­dove za prijatelje.[10]

Ponekad se aludira na Marijino djevičanstvo i istodobnu trudnoću. Taj se slučaj osobito javlja kad pjesnici govore o svojim djevičanskim mislima, jer se iz tih misli nada­ju ljupke, kao šećer slatke riječi; oba opisa opetovano ukazuju na čestita djetića imenom Isus, koji je u zipci govorio slatke riječi.

Kćeri mojih misli djevice su kao Marija!

Djevica rađa tako slađanu moju pjesmu.[11]

Tako piše Attar, dok Rumi nalazi da su njegove djevi­čanske misli “trudne od dubljeg smisla”.[12]

Još je jedna povezanost česta u pjesništvu; odnosi se na to da se Marija, vrativši se u zavičaj, zavjetovala na post koji je uključivao višednevnu šutnju, dok je mali Isus elokventno branio nevinost svoje majke. Poveza­nost djevičine šutnje i Isusova govora bila je omiljena do te mjere da se i nereligiozan pjesnik kakav je u 12. sto­ljeću bio Vatvat u dugom nizu zakletvi ovako zaklinje:

Tako mi vjere u Isusov govor u zipci…[13]

Osobito se rado ova slika koristi prilikom opisa proljeća. Rumi tako pjeva:

Narcis, nekoć opozvan,

bit će nadglednik carstva,

a pupoljci su poput Isusa pametni

i mogu govoriti.[14]

Rumi pronalazi i druge usporedbe:

Vjetar je u traganju, jureći,

voda ruke svoje pere,

govorimo slično kao Isus,

a prah šuti kao Marija.[15]

Ponekad se opisuje promjenljivo čovjekovo stanje u ovom slikovnom svijetu:

Ponekad sam sav u jeziku kao Isus,

a katkada imam šutljivo srce,      

kao Marija.[16]

A pobožan čovjek treba govoriti duhovne, oživljujuće riječi:

Šutke kao Marija, da progovori onaj

tko Isusov posjeduje dah,

ne brinući se o magarčevu vrištanju.

Duša je kao Isus u kolijevci vanjskog oblika. Rumi stoga pita:

Gdje je naša Marija koja postavlja našu zipku?[17]

On osjeća da je “od Božjeg svjetla trudan postao”, dok tijelo odgovara kolijevci.[18] Živodajni dah ljubljenoga bića o kojemu smo već govori­li uvijek je iznova moguće razraditi u predodžbi koja nam se možda može učiniti apsurdnom; čini se da usne lju­bljenog bića rađaju (živodajnog) Isusa, pa izgleda kao da je u ustima skrivena Marija (tako to opisuje Hakani).[19]

Još se apsurdnijima i bez respekta modernom čitatelju mogu učiniti slike koje sadrže kojekakve frivolne nazna­ke. Perzijski pjesnik Minučihri u 11. je stoljeću rado s Marijom uspoređivao grožđe koje u sebi nosi (oživljujuće) vino “Isusa”. Nije li – pita on – bobica grožđa “dje­vičanska” i kako je iz njena okruglog oblika prepoznat­ljivo, trudna.[20] I dok se ova slika, doduše, čini čudnom, ali je ipak osmišljena, jedan je pjesnički poletarac 18. stoljeća u Indiji otišao tako daleko da je vinsku mješinu (koja je ionako trbušasta) uspoređivao s Marijom koja u sebi nosi živodajnog Isusa, a to je vino.[21]

Čak i zastava koja se sa svojim lavljim emblemom napinje na vjetru Anvariju nalikuje Marijinu rukavu u koji puše Božji duh.[22] Ponajljepše usporedbe koje govore o Mariji i Isusu po­javljuju se u opisima proljeća:

Sve su grane do stanovite mjere Marija,

trudne od anđelova daha.[23]

Tako kaže Rumi, primjećujući u drugom suodnosu da

te savršene Marije znalcu srca

pokazuju put do božanske slave.[24]

Ili:

One su: djevičanske i trudne kao Marija

koja nije imala ni ljubljenoga niti supruga.[25]

Kur'an, doduše, spominje da su Marija i njen sin dobili jednu uzvisinu s izvorima (sura 23, 51), jer ih je Bog oboje učinio svojim znakom. Bit će da ovo mjesto ipak nije osobito pridonijelo simbolici vrta koja se razvila oko Isusa i Marije. Prije će biti da se tu radilo o iskustvu da se svakog proljeća moglo vidjeti kako su cvijeće i zele­nilo uvijek iznova oživljavali. Već je jedan od najranijih perzijskih pjesnika Kisai ovako pisao:

Čini se daje ponoćni lahor postao Gabrijel,

a korijenje i grane suhih stabala

postadoše Marijom.[26]

Rumi preuzima ovu misao, ali je vrlo smjelo proširuje:

Čini se daje vjetar Gabrijel,

a stabla da su Marija.

Vidi igru ruku,

kao kod muža i žene![27]

Rezultat takve ljubavne igre vjetra i stabala rođenje je Isusa “ruže”, o čemu Hakani kaže:

Vrt je Djevica Marija… a Isus jednodnevna ruža…[28]

Davno prije Rumija Abu Ali Marvazi već je pjevao:

Marija “pupoljak”,

u čijem se krilu Isus “ruža” nalazi,

otvorena lica dolazi

poput rajskih djevica.[29]

Ne bismo li kraj ovakvih slika i nehotice pomislili na našu divnu (božičnu) pjesmu:

Es ist ein Ros entsprungen…? (Zar rumena izniknu ruža…?)

Mnogi pjesnici 11. i 12. stoljeća kao što su Nizami i Nasir Husrev govore o tome daje “ruža od vjetra trudna kao Marija”; ta se slika još uvijek primjenjuje u suvremenom perzijskom pjesništvu, gdje se poneki poet nada da će se Mesija “ruža” pod utjecajem Duha Svetoga pojaviti iz čistog skuta Marijina. Posebno lijepa razrada Marijina motiva u povezanosti s vrtom nalazi se u zadnjem dijelu Rumijeva epa Mesnevija, gdje pjesnik opominje vjernike da budu zahvalni za milost kao što stabla nijemo zahva­ljuju za vodu koja ih hrani, bez jezika poput čempresa, ali “trudna od proljeća kralja”.

Marije bez supruga to su što Isusa u sebi nose,

bez riječi su i šute, bez rječite besjede;

“Moj mjesec nas obasjao,

bez riječi i govora tako,

svaki od našeg sjaja govor je učio lako!”

Isusov govor dođe, to Marijin je sjaj,

Ademov bješe govor u svemu Božji dah.[30]

U ovim posljednjim stihovima možemo možda naslutiti aluziju na misli Ibn Arabija u čijem se sustavu Isus i Eva pojavljuju kao brat i sestra: kao što je Eva (Hava) proistekla iz Adama (Adema) bez majke, tako je i Isus bio od Marije rođen bez oca. Za Ibn Arabija to znači: “Kao što se žensko pojavi po muškom bez posredništva majke (kako bijaše slučaj kod Eve), moralo se tako i jedno muško biće iz ženskog bića pojaviti bez posred­ništva oca”; tako je do stanovite mjere ostalo sačuvano ravnovjesje u Božjoj stvoriteljskoj aktivnosti.

Marija je, dakle, model ženskoga u aktivnoj stvaralačkoj funkciji, a to je ujedno idealna slika žene koja je svojom apsolutnom poslušnošću odlikovana neposrednom Božjom blizinom.[31]

Možda je ovo dosta udaljeno tumačenje lijepog opisa Marijina vrta koji nijemom Božjom rječitošću hvali ču­desno djelovanje, ali bi ipak Ibn Arabijeve misli mogle imati stanovita utjecaja na pjesnikovu simboliku tijekom kasnijega 13. stoljeća, tim više što je njegov pastorak Sadruddin Konjavi bio Rumijev prijatelj.

Ne služe, međutim, samo vrt, pupoljak i grožđica kao slike Marijina blagoslovljenog stanja. Hakani vidi noć­no nebo kao Mariju koja pod rukom drži mjesec poput novorođenoga Isusa,[32] a u Indiji nailazimo na uspored­bu Marije s oblakom koji je trudan od vjetra.[33] Pritom moramo misliti na to da je kiša koju će donijeti oblak za orijentalnog pjesnika znak Božje milosti; kao što Isusov dah oživljava mrtve, tako i kiša oživljava mrtvu zemlju. Još je jasnija ta usporedba u ovom Nazirijevu stihu:

Monsunski oblak što slatke će plodove donijeti,

nalik je Mariji.[34]

Tako Marija postaje simbolom zemlje, cvijeća i blago¬slovljene vode, a pjesnici uz pomoć slika izvedenih iz Kur'ana uvijek iznova poučavaju da potpuno predanje Božjoj riječi, potpuna poniznost i šutljivo prihvaćanje sudbine čine čovjeka izvorom blagoslova. Marija je uzor ljudima, slično kao što je to u kršćanskoj tradiciji “Mati, Djevica, Kraljica”.

Vrlo se rijetko, međutim, čitava priroda doživljava kao Marijin ures, ali stih Nasira Husreva sasvim izdale­ka podsjeća čitatelja na predodžbu o Djevičinu zvjezda­nom plaštu:

Moglo bi se reći, nebo je kao

crkva Marijina, puna dragulja:

zvijezde baš kao monasi,

plejade poput križa.[35]

S njemačkog preveo Sead Muhamedagić

Izvor: biserje.ba

[1] ‘Attar, Tadhkirat al-auliyđ, ur. E. G. Browne, 2 sveska, London -Leiden, 1905., 1907.

[2] Ibidem, str. 39, na temelju jednog šijitskog izvora

[3] Rumi, Mesnevija, III, redak 3700 ff.; usp. Divan, br. 2807: Ako ti se duša bar na tren okupa u zastoru Njegove ljubavi, vidjet ćeš kako će kao Marija od daška Isusa jednog roditi.

[4]  Rumi, Mesnevija, sv. II, redak 3602 ff.

[5]  Rumi, Divan, redak 24406.

[6] Ibidem, redak 5990.

[7] Rumi, Fihi ma fihi, njem., str. 75.

[8]Rumi, Mesnevija, sv. V,redak 1188. Usp. Divan, redak 13764: Suha palma dade Mariji plodove na Božju zapovijed, po Božjem dahu netom umrli opet život nađe.

[9] Hakani, Divan, str. 17, 24.

[10] Džami, Divan, str. 239, br. 247.

[11] Attar, Divan, str. 535, kasida 20; usp. Rumi, Divan, redak 30408

[12] Rumi, Divan, redak 22597, kraj jedne gazele. Također ibidem, rubaija br. 914. Usp. Sanai, Hadiqat, str. 506.

[13] Vatvat, Divan, str. 268.

[14] Rumi, Divan, redak 18166.

[15] Ibidem, redak 1737.

2,6 Ibidem, redak 17402.

[17] Ibidem, redak 23054.

[18] Ibidem, redak 16689.

[19] Hakani, Divan, str. 564 (gazel).

[20] Minučihri Damgani, Divan, ur. M. Dabir Siyari, Teheran, str. 196.

[21] Ghururi, u: Sadarangani, Persian Poets o/Sind, Karachi, 1957.

[22] Anvari, Divan, str. 199, kasida

[23] Rumi, Divan, redak 30260; usp. također Hakanijeve lijepe stihove, Divan, atr. 429.

[24] Rumi, Divan, redak 9839.

[25] Ibidem, redak 30305.

[26] Aufi, Lubdb al-albdb, sv. II, str. 46.

[27] Rumi, Divan, redak 21177, usp. također 10589.
Vjetar je kao Gabrijel, a ti kao Marija; njih dvoje rađaju Isusa s ružinim obrazima.

[28] Hakani, Divan, str. 331.

[29] Aufi, Lubab al-albdb, sv. II, str. 341.

[30] Rumi, Mathnawi, sv. VI, redak 4547 ff.

[31] Henry Corbin, Creative Imagination in the Tought oflbn Arabi,Princeton, 1969., str. 163.

[32] Hakani, Divàn, str. 261.

[33] Aufi, Lubàb al-albàb, sv. II, str. 111 ; pjesnik imenom Džauhari.

[34] Naziri, Divàn, ur. M. Musaffa, Teheran, 1961., str. 290, gazel br. 428.

[35] Nasir Husrev, Divan, str. 565.