Dino Dvornik 1964. – 2015.: Usamljena munja koja je rasparala ustajalu ljetnu omorinu

Navršava se još jedna godina od onog tužnog dana kad nas je napustio Miljenko Dvornik, odmilja zvani Dino.

Uz mogući izuzetak Matije Dedića, nitko se tako lako i drsko riješio bremena “sina poznatog oca” kao što je to učinio Dino. Njegova prva četiri studijska albuma uz “Live in München” ponosno stoje kao zlatni proizvodi hrvatske diskografije.

Njegove pjesme ostavile su pečat u cijeloj generaciji koja je na estradnoj sceni dobila karakter kojeg nije imala prije, a neće ga imati ni poslije. U svojoj glazbi je utjelovio lik gradskog frajera s jezikom poput žileta govoreći ulični zen budizam. “Misliš da sam blesav?” pita se Dvornik i odmah daje odgovor “Blesav malo jesam“.

https://www.youtube.com/watch?v=5irSH-IlefA

Njegove su ‘brže’ pjesme reflektirale testosteronski naboj, pribjegavao je ludizmu, seksualnim aluzijama, a u baladama je otkrivao svoju gotovo bezglavu romantičnu privrženost.

Njegova djela je nemoguće kopirati, a povijest je pokazala – teško slijediti. Dvornik je naučio Hrvatsku drugačije plesati i, barem za sada, na obzoru se ne nazire nitko sličan, unatoč tome što hrvatski funk povremeno izbaci zanimljiva ostvarenja (F5, Mangroove…).

Dvornikove balade kao što su “Ljubav se zove imenom tvojim” se ne preskaču na svadbama, a zlobnici bi dodali, kao što se ni “Zašto praviš slona od mene”, ne preskače na rastavama.

Leonardo Da Vinci je jednom rekao: “Žalostan je onaj učenik koji ne nadmaši svog učitelja”. Za Luku Modrića su dugo vremena novinari pisali kako ‘nema s kime igrati’. Na žalost, i jedna i druga konstatacija će vrijediti za Dinu. Dvornik je tijekom svoje karijere učio, podučavao, surađivao, eksperimentirao, proširivao, no, situacija će pokazati, za većinu je bio jednostavno preoriginalan i unatoč komunikativnoj i blagoglagoljivoj prirodi, nerazumljiv.

https://www.youtube.com/watch?v=70mZUBzA-HE

Godine 1990. je sa Snježanom Mišković alias Viktorijom ostvario poprilično pitoreskan funk-rock duet “Od Splita do Beograda”. Iz Daleke obale je u ulozi producenta izvukao posljednji uistinu kompletan album “Di si ti”. Nekad popularnom ET-u je pomogao u hitu “Tek je 12 sati”. Ivani Banfić je pomogao napraviti značajan dio albuma “Bogovi su pali na tjeme” s kojega se kao umjereni hit nametnula pjesma “Nag” (Banfić je poslije karijeru usmjerila u konvencionalniji izričaj). Na samom početku karijere, Dvornik je otkrio Ninu Badrić kako pjeva u butiku. Čak je Severini na istoimenom albumu iz 1992. podario pjesmu “Sve što imam to si ti” (koautor Gibonni), a u drugom dijelu karijere i Vandi Winter – koja je, vrijeme će pokazati odlučila svoju karijeru više vezati za kazalište. Njegov prateći bend Songkillers je također krenuo svojim putem, ali najbolje što su ikad snimili, ostaje na Dininom albumu “Live In München”.

https://www.youtube.com/watch?v=L02r6fkcz2c

Jedina vokalna suradnja koja se može smjestiti u popis Dvornikovih remek-djela jest duet s Josipom Lisac na pjesmi “Rušila sam mostove od sna“, a ostale su samo simpatična revija lijepih vokala. Ratna kriza, poratna kriza, ekonomska kriza, učinila je da si je Dvornik poput Ozzya Osbourna svoj si je život (nepotrebno) estradizirao.

“Ništa kontra Splita”, “Malo nas je, al’ nas ima” i druge tek su manje ili više uspjele zezalice od kojih je tek prva uspjela ostvariti neshvatljiv status neslužbene himne grada pod Marjanom, no reality show, kakav god da bio, nije mu trebao, no ako se nekom opraštalo, opraštalo se Dvorniku, i to nekritično, kao što ga se jedno vrijeme nekritično napadalo (taj period je opjevao s “Dino je opet ispa’ kriv i bit će kriv dok je živ“).

Kao i svi veliki umjetnici, Dino Dvornik je bio veliki paradoks. Njegova muzika je kao rijetko koja u kanonima hrvatske glazbe komunikativna, ležerna, zafrkantska, pristupačna, te naizgled jednostavna i prvoloptaška, no na muzičkoj razini, uistinu malo njegovih kolega ga je razumjelo da bi s njim uopće mogli raditi ili stvarati muziku na istom ili sličnom nivou. Drugim riječima, ako je Bob Dylan imao The Byrdse i The Band koji su nastavljali njegove ideje, ako je George Clinton imao Parliament i Funkadelic, a Miles Davis Zawinula, Shortera i Coltranea (između ostalih), jedini koji su se kako tako mogli nositi s Dvornikovom autorskom ličnošću te proširivati njegove ideje bili su autor brojnih tekstova za Dvornika Zlatan Stipišić Gibonni, te povremeno Neno Belan (supotpisao “Ella EE”), Davor Gobac (supotpisao “Gibajmo se”) i Rambo Amadeus (koautor “Jače manijače”).

Dvornik je došao poput “zalutale ljetne munje usred ustajale učmale omorine“, rasparao nebo, osvježio nas toliko potrebnom kišom i polako se ugasio. Na žalost, smrt ga je spriječila u povratku na privremeno napušteno prijestolje hrvatskog kralja funka. Bio je genij kojeg je bilo teško razumjeti, ali ga je još uvijek izrazito lako slušati. To je ipak najvažnije.

Shine on you, crazy diamond!