Diktatura nedoraslih ili funkcionalna i demokratska država koja štiti ljudska prava?

Mervan Miraščija / nomad.ba

Derogiranje ljudskih prava u međunarodnom pravu i ustavnom sistemu BiH

Već mjesecima, cijeli svijet se suočava sa pandemijom Covida-19 i pratećom krizom ljudskih prava. Skoro sve države svijeta, pa i Bosna i Hercegovina, su se odjednom našle u vanrednoj i hitnoj situaciji. Pokreću se različite aktivnosti na prevenciji širenja bolesti i liječenju vlastitog i stanovništva koje se zateklo na njihovim teritorijama. Traže se adekvatni odgovori za izazove koje pandemija predstavlja za pravo na zdravlje u njegovom najširem značenju, kao i za druga brojna ljudska prava koja su se odjednom našla pod udarom, ali u izvjesnoj mjeri i sa određenim ciljem.

Istorija ljudskih prava je puna primjera u kojima su se vanredne i hitne situacije, uz prateću derogaciju pravnog poretka, koristile za uvođenje diktatura i sistematska i teška kršenja ljudskih prava. Dovoljno je prisjetiti se vanrednih situacija izazvanih velikim ekonomskim krizama, glađu i bolestima, npr. u Njemačkoj 1933., u Čileu 1972., u Iraku 1979., pa i specifičnog vanrednog stanja izazvanog neposrednom ratnom opasnošću i ratom u državama regiona i Bosni i Hercegovini tokom 90-ih godina. Uticaj na osnovna ljudska prava i slobode građana tih država ostaje u trajnom pamćenju kao civilizacijsko ludilo i mračno doba istorije i  ljudskih prava. Zato je međunarodno pravo ljudskih prava precizno ograničilo okolnosti pod kojima države mogu ustavno i zakonski derogirati svoje međunarodne obaveze da poštuju, štite i ispunjavaju ljudska prava svih osoba koje se nalaze na njihovim teritorijama.

Naime, svi važniji međunarodni i regionalni instrumenti za zaštitu ljudskih prava omogućavaju mjere privremene derogacije određenih ljudskih prava u vanrednim i hitnim situacijama, ali strogo vodeći računa o neophodnim uslovima za njihovo proglašenje, procedurama proglašenja tih mjera, kao i konkretnog legitimnog cilja koji se mjerama derogacije ljudskih prava želi postići.

Tako Europska konvencija o ljudskim pravima, u članu 15., daje državama mogućnost odstupanja od određenih ljudskih prava „u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije”, pod uslovima da se odstupanje provodi „u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva hitnost situacije”, da „takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu”, te da „obavještava u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Europe o mjerama koje preduzima i razlozima za njih“, i „kada takve mjere prestaju djelovati odnosno kada se odredbe Konvencije ponovo počinju u potpunosti primjenjivati.” Europska konvencija u istom članu navodi i tzv. apsolutna prava, prava od kojih se nikako ne može odstupati, kao što su pravo na život (član 2.), zabrana mučenja (član 3.), zabrana ropstva (član 4.1.), i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona (član 7.).

Europski sud za ljudska prava, uspostavljen da osigurava primjenu Europske konvencije o ljudskim pravima, je u presudama Lawless vs. Ireland i Greek Case preciznije definisao „javnu opasnost koja prijeti opstanku nacije,“ navodeći da mora biti “stvarna i neposredna“, da se njeni efekti moraju „odnositi na cijelu naciju“, da je pod prijetnjom „nastavak organiziranog života nacije“, te da „kriza ili opasnost moraju biti izuzetne“.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, u članu 4. dopušta državama da ukinu određeni dio prava i sloboda „u doba kada opstanak naroda ugrozi izvanredna javna opasnost, koja je proglašena zvaničnim putem“, uz obavezu da odmah “obavijesti posredstvom Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda druge države članice o pravima i slobodama koje su ukinute kao i razlozima koji su ih na to naveli”. Prema Međunarodnom paktu, spisak apsolutnih ljudskih prava i sloboda je duži, uključuje i pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti (član 18.).

Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa izričitim odredbama derogaciju ljudskih prava, ali u članu II.2. određuje da se Europska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da „imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”. Takođe, u Aneksu I. Ustava, među dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. To znači da je u Bosni i Hercegovini moguće derogirati određena ljudska prava, ali samo prema Europskoj konvenciji i Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, odnosno u zvaničnoj proceduri, u najnužnijoj mjeri i sa izuzećem apsolutnih prava, u skladu sa drugim dokumentima međunarodnog prava koje je država ratificirala i uz hitna obavještenja Generalnog sekretara Vijeća Europe i Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

Bosna i Hercegovina nije Ustavom izričito predvidjela hitne i vanredne situacije, ali jeste odredbama Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine. U članu 10. Zakona o odbrani, propisuje se da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nadležna da „proglasi vanredno stanje na zahtjev Predsjedništva Bosne i Hercegovine kada postoji prijetnja postojanju Bosne i Hercegovine, prijetnja napada na Bosnu i Hercegovinu ili bilo koji dio Bosne i Hercegovine ili neposredna ratna opasnost.“ Takođe, u članu 12. Zakona o odbrani, navodi se da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nadležno „da zahtijeva proglašenje vanrednog stanja od Parlamentarne skupštine“, te da „angažira vojne snage za pomoć civilnim organima u reagiranju na prirodne i druge katastrofe i nesreće”.

Ustavi entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske direktno predviđaju vanredne i hitne situacije, i iznenađujuće su liberalni kada se referiraju na stanje ljudskih prava i sloboda tokom tih situacija.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, u članu IV. B. 9., određuje da je „Vlada Federacije ovlašćena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imat će snagu zakona i ne može derogirati prava i slobode utvrđene ovim ustavom”. Prema tome, sva prava i slobode utvrđene Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine su ustvari apsolutna prava i ne mogu se derogirati ni u hitnim i vanrednim situacijama.

Ustav Republike Srpske još detaljnije reguliše hitne i vanredne situacije i moguću suspenziju ljudskih prava. Prema članu 70. Ustava Republike Srpske, Narodna skupština proglašava „vanredno stanje za Republiku ili dio Republike u slučaju ugrožavanja bezbjednosti” i to „usljed elementarnih nepogoda (poplava, zemljotresa i požara), prirodnih katastrofa, epidemija”, čak i „povreda ljudskih prava i sloboda”. Prema članu 81. Ustava, samo „aktima Narodne skupština, odnosno aktima Predsjednika Republike ako Narodna skupština ne može da se sastane“, mogu se za vrijeme vanrednog stanja, „izuzetno“, obustaviti određene odredbe Ustava koje se odnose na „pojedine ljudske slobode i prava, osim sloboda i prava iz čl. 10, 11, 13, 14, 15, 17, 18, 19, 20, 24. i 25. Ustava”. Nabrojani članovi Ustava Republike Srpske ustvari predstavljaju listu apsolutnih ljudskih prava koja se ne mogu obustaviti ni u vanrednom stanju. Te slobode i prava su: ravnopravnost svih osoba u Republici Srpskoj u slobodama, pravima i dužnostima; život čovjeka; ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost, lični i porodični život; mučenje, svirepo, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje; nezakonito lišavanje slobode; pravo na naknadu štete; pravedno suđenje; pravo na odbranu; načelo legaliteta; nepovredivost stana; te sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja. Posebno je bitno napomenuti da Ustav Republike Srpske, u članu 48. stav 3. propisuje „ko se ogriješi o ljudska prava i osnovne slobode zajamčene ovim ustavom, lično je odgovoran za to i ne može se pravdati ničijim naređenjem.”

Ukratko, međunarodno i domaće pravo ljudskih prava je precizno regulisalo hitne i vanredne situacije i načine privremenog i najnužnijeg ukidanja ili ograničavanja ljudskih prava, samo ga treba poštovati.

Derogiranje ljudskih prava na bh. način

Jasna razlika dosadašnjih aktivnosti i odgovora civiliziranih i demokratskih država u odnosu na one koje pretendiraju da to postanu, tako i Bosnu i Hercegovinu, jeste preduzimanje isključivo najnužnijih mjera derogiranja ljudskih prava koje zahtjeva epidemija i prateća vanredna situacija, u okviru međunarodnopravnih i ustavom predviđenih procedura, te uz kontinuirano ispitivanje proporcionalnosti tih mjera i cilja koji se njima želi postići, njihovog vremenskog i prostornog važenja. Ono što dodatno razlikuje Bosnu i Hercegovinu u odnosu na sve ostale, a što najviše frustrira sve njene građane, jeste problem nepredvidivosti, nedostupnosti i nejasnosti mjera derogacije ljudskih prava i sloboda na svim nivoima vlasti, ili još preciznije, nestručnost, nenadležnost, korumpiranost, bahatost i bezobrazluk kombinovani sa prividnom vlašću koncentriranom u bezbrojnim štabovima civilne zaštite i njihovim nedoraslim članovima koji nam se svakodnevno obraćaju na TV kanalima sa nacionalnim i lokalnim frekvencijama, i bez ikakvog obrazloženja ukidaju i kontinuirano prijete dodatnim mjerama ukidanja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

Na samom početku epidemije, potpuno pogrešno, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donose odluke o proglašenju stanja prirodne ili druge nesreće, odnosno nesreće uzrokovane pojavom korona virusa. Naravno, Narodna skupština Republike Srpske, naknadno i u skladu sa Ustavom, donosi odluku o proglašenju vanrednog stanja na teritoriji Republike Srpske, mudro tražeći još jedan način za potvrdu vlastitog subjektiviteta. Tim odlukama se potpuno zaobilaze navedene obaveze međunarodnih konvencija, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Zakona o odbrani, i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Iako je epidemija, prema svim dostupnim informacijama, javna opasnost koja prijeti opstanku nacije (standard Europske konvencije); stvarna je i neposredna, njeni efekti se odnose na cijelu naciju, dovodi pod prijetnju nastavak organiziranog života nacije, i definitivno jeste kriza ili opasnost koja je izuzetna odnosno redovne mjere ili ograničenja iz Europske konvencije nisu adekvatne za održavanja javne sigurnosti, zdravlja ili poretka (uslovi prema presudama Europskog suda za ljudska prava), vanredno stanje na nivou Bosne i Hercegovine odnosno opasnost po zemlju na nivou Federacije Bosne i Hercegovine nisu proglašeni.

Aktiviraju se neophodni zakoni za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća Bosne i HercegovineFederacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ali i (ne)potrebno i neustavno otvara prostor nenadležnim institucijama da nam naredbama i zaključcima derogiraju odnosno sistematski i masovno krše međunarodnim konvencijama, Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta, zagarantovana ljudska prava.

Tako nam, umjesto uredbama sa zakonskom snagom nadležne Vlade i Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Predsjednika i Narodne skupštine Republike Srpske, proklamovana ljudska prava i slobode derogiraju podzakonskim aktima:

– Federalni štab civilne zaštite čije naredbe prate, donoseći i svoje, kantonalni, gradski i opštinski štabovi civilne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine;

– Republički štab za vanredne situacije čije zaključke prate, naravno donoseći i svoje, štabovi za vanredne situacije koje formiraju organi jedinica lokalne samouprave u Republici Srpskoj, te

– Štab za spašavanje i zaštitu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji donosi svoje naredbe.

Ređaju se neustavne, diskriminatorske i sramne naredbe i zaključci o zatvaranju štićenika u ustanovama socijalne zaštite, kretanju maloljetnih i starijih osoba, zabrani iznošenja ili prenošenja lažnih vijestibrisanju 5.323 korisnika iz evidencije dužnika IFAD kreditnih sredstava, kredita Japanske vlade i EU PHARE kreditnih sredstava iz 1998., 1999. i 2000. godine, zabrani napuštanja mjesta prebivališta u danima vikendazabrani ulaska državljana Bosne i Hercegovine u Kanton 10, zabrani kretanja van mjesta prebivališta u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, zabrani snabdijevanja robom iz opštine Čapljina, zabrani opskrbe robom iz grada Trebinja, zabrani iznošenja i prenošenja lažnih vijesti u općini Stari Grad

Neke od naredbi i zaključaka predviđaju novčano kažnjavanje, neke prekršajne postupke, a neke i prekršajne i krivične postupke kršeći osnovni postulat prava ne bis in idem.

Većina navedenih i uopšte donesenih naredbi i zaključaka govori o zabranama uživanja proklamovanih ljudskih prava i sloboda, iako se u njihove naslove formalno ubacuje i riječ ograničenje, što je u slučaju Federacije Bosne i Hercegovine potpuno neustavno, dok je u slučaju Republike Srpske ustavno, ali nezakonito i proceduralno ništavno jer nije doneseno u predviđenoj proceduri od strane nadležne Narodne skupštine ili Predsjednika Republike. Da bi se mjerama ukidala ljudska prava, mjere moraju biti predviđene zakonom, a ako nisu predviđene zakonom onda su ništavne.

Takođe, kolektivno i dugotrajno derogiranje prava na slobodu kretanja štićenika ustanova socijalne zaštite, maloljetnika i starih osoba, kao i svih ostalih građana kojima je to pravo ukinuto duže od 24 sata, povlači automatski i ukidanje njihovog prava na ličnu slobodu i sigurnost. Praktično svi se mogu smatrati lišenim slobode i to bez pojedinačno donesenih presuda sa obrazloženjima i mogućnostima korištenja efikasnog i djelotvornog pravnog lijeka pred nadležnim sudom, kako to predviđa i Europska konvencija u članu 5., i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članu 9., i svi važeći ustavi u Bosni i Hercegovini.

Niti jedna od donesenih naredbi i zaključaka ne pruža obrazloženja zašto se uvode u odnosu na marginalizirane grupe, pojedine kategorije građana, određenu geografsku teritoriju ili slično, što otvara dodatna pitanje potencijalne diskriminacije i kršenja opet nekih drugih  članova međunarodnih konvencija, ustava u Bosni i Hercegovini, Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini itd. itd. itd.

Ukratko, Bosna i Hercegovina, još uvijek nije civilizirano društvo jer ne poštuje međunarodne obaveze, vlastite ustave i zakone, a nije ni demokratsko društvo jer ukida njegove najvažnije vrijednosti, ljudska prava i slobode.

Funkcionalna i demokratska država Bosna i Hercegovina

Sve prezentovane devijacije bh. vlasti prosječan komentator društvenih mreža može veoma lako relativizirati pozivanjem na postdejtonsku stvarnost odnosno da sve izneseno živimo već 25 godina, ali time ne relativizira i činjenicu da širom Bosne i Hercegovine ima, u još uvijek dovoljnom broju, sposobnih i hrabrih doktora, poštenih i marljivih državnih službenika, slobodomislećih profesora, profesionalnih i nezavisnih novinara, dobrih i vrijednih radnika, kreativnih i hrabrih civilnih aktivista, aktivnih i solidarnih građana, u konačnici i poštenih političara i ministara, i posvećenih dužnosnika brojnih međunarodnih organizacija i institucija koji koriste svoje mandate i reaguju, da od Bosne i Hercegovine prave civilizirano i demokratsko društvo i državu blagostanja za sve njene građane.

Za početak svi treba da se zamislimo nad cijelom ovom situacijom, a zatim i reagujemo.

Neka nas ne brinu aktuelni i nedorasli diktatori jer medicina nije našla lijek za Covid-19, ali međunarodno pravo jeste za sve one koji na bilo koji način krše ljudska prava. Svi oni će odgovarati za svoje postupke, u pravom određenoj proceduri i po pravu donesenom zakonu. Završiće kao i svi oni koje istorija ljudskih prava, pa i ona anegdotalna sa početka ovog teksta, pamti kao presuđene zločince. Evo ja ću i da reagujem i, u solakovskom maniru, svima im i prijetim da ću iskoristiti sva moguća pravna sredstva da kad-tad odgovaraju za sve ovo što trenutno rade građanima Bosne i Hercegovine.

Međutim, aktuelna kriza i prateći problemi samo su početak izazova koji nas sve očekuje u budućem periodu i to u različitim sferama društvenog života. Svi pobrojani svijetli predstavnici različitih profesija, struka i zanimanja će imati priliku da djeluju. Bitno je imati na umu da Bosna i Hercegovina može izaći bolja i funkcionalnija iz ove pandemije i vremena poslije, kao i to da na sve moguće i dozvoljene načine treba i može raditi na tome.