Dejan Šćepanović (SDP): Kako smo dopustili da riječ “sindikat” postane vulgarizam, prljav i nepristojan pojam

Tema o kojoj se najmanje priča u Visokom je tema radničkih prava i sindikata.

Politički govor o ovoj temi uglavnom cirkuliše oko suhe statistike o broju zaposlenih i nezaposlenih. I onda to postane plijen za kritiku vlasti ako je broj zaposlenih pao, a nezaposlenih se povećao ili prilika za samohvalu vlasti ako je obratno.

Međutim, između te dvije statističke stavke leži ogroman bezdan problema, ljudi koji uglavnom muče zaposlene u privatnom sektoru, a to su problemi radničkih prava i sindikata.

Naravno, ne tvrdim da je problem nedostatka radničkih prava veći ili manji od problema nezaposlenosti, ali je postojan i neko ga mora aktualizirati.

Glavno pitanje za ovu temu jeste kako smo dopustili da unutar naše političke arene riječ “sindikat” postane vulgarizam, prljav i nepristojan pojam, preko kojeg preskaču gotovo svi politički subjekti da u njega ne bi slučajno ugazili?

Pretpostavljam da je servilan odnos prema velikim privrednim kompanijama jedan od razloga, jer ipak oni zapošljavaju veliki broj građana i s njima ne smije biti čak niti iluzije ozbiljnog dijaloga.

Javna je tajna da se u političkim krugovima firme, kompanije i fabrike računaju kao glasački bastioni po prostoj računici broj radnika puta tri jednako broj glasova koje vlasnik, direktor, šef smjene obeća nekom političkom subjektu.

Takva percepcija radnika kao bezlične mase lišene čak i prava na slobodnu misao i političku autonomiju u Visokom je postala toliko normalna – da je malo ko kritički analizira.

S druge strane, već odavno je normalno da u najvećim firmama ne postoje sindikati – već neka vijeća radnika ili stručna vijeća, da se rijetko plaća prekovremeni rad i da su 12-satne smjene izuzetno česte.

Kako je ovo moguće ?

Zbog dva pojma.

Prvi pojam je alibi, dimna zavjesa, izgovor, najdraža sintagma za kompanije koje nisu baš veliki obožavatelji radničkih prava, koju sa oduševljenjem koriste, a zove se društvena odgovornost.

Iza “društvene odgovornosti” jedne kompanije koja pokloni nekom sportskom udruženju 10-20-30 hiljada KM ili napravi park, stoje rijeke radničkih suza, decenije nedovoljno plaćenog rada i tone mobinga.

Drugi pojam je – “politička neodgovornost”. Postoje samo dva načina vođenja politike, prvi je da ulaguješ i ulizuješ se narodnim običajima, ustaljenim praksama i jačaš primitivne narodne zablude po principu “janje, kolo, sok” na političkim skupovima ili da narod usmjeravaš nečemu boljem odbijajući da postaneš kondenzator njihovih iluzija.

Oni koji rade prvo i propovjedaju to da je sindikat mrtav, da su radnička prava apstraktan i nedostižan pojam, iz straha odnosno političke neodgovornosti. Jer većina političkih subjekata se boji gubitka glasova po onoj računici koju sam gore naveo.

Naravno strah bi bio neopravdan da postoji kritična masa radničkog nezadovoljstva koja će odbiti naredbu nadređenih za koga glasati. Ali Štokholmski sindrom kao najčešći metod ponašanja većine radničkih kolektiva je i razlog zašto se iza 10-20-30 hiljada KM za park može sakriti okean suza obespravljenih radnika.

Razumijem ja i to – jako je uzak prostor za bunt radnika sa četveročlanom porodicom koji živi od minimalca i od njega plaća kredit.

Ali to ne znači da ja kao čovjek koji se bavim politikom nemam dužnost da aktueliziram problem za čije rješenje nije spremna niti dovoljno snažna da se bori većina žrtava tog problema.

A posebno to ne znači da dopuštam da 10-20-30 hiljada donirano nekom sportskom udruženju od strane nekog ogromnog privrednog subjekta za mene bude dovoljan argument da taj privredni subjekt stavim na pijedestal nedodiriljivosti.

I znam i očekujem bezbroj poruka zaposlenih u ogromnim firmama, kojima je opis posla rušenje pomisli na radnička prava – ljudi koji su dio srednjeg ešalona menadžmenta, a koji vedre i oblače ljudskim sudbinama. I znam da je sama pomisao da napišem ovakav tekst preduslov da budem okrarakterisan kao anti-lokal patriota i da rizikujem glasove iz one računice.

Ali takvi glasovi mi i ne trebaju niti sam ih ikad prihvatao.

Jer sam uvijek ciljao na glasove slobodnih ljudi.

Za kraj mokri snovi o super divnim privrednim gigantima koji brinu o Visokom (izuzetaka ima – to akcentiram) su vješto kreirane iluzije onih političara koji nemaju hrabrosti reći da je mlijeko bijelo, a izrabljivače radne snage nazvati historijskim pojmom koji im i pripada – robovlasnici.

Živjeli.

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.