Decentralizacija umjesto dezintegracija

To je nama naša borba dala,
da imamo previše „maršala“.

Još jedni lokalni izbori su završeni. Osim u Mostaru, kome je sada pridodan i Stolac. Na čelo općine Srebrenica, 21 godinu nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima,  izabran načelnik koji negira genocid. Značajan broj nezavisnih kandidata, bivših funkcionera SDA, pobijedili kandidate SDA. Certifikati su podijeljeni, izabrani su preuzeli funkcije. Valja nastaviti dalje. Kako?

Kako je krenulo, ići će onako kako je najlakše a ne kako je najbolje. Daljom dezintegracijom odnosa. Daljim slabljenjem Bosne i Hercegovine. Treba sada dokazivati da su pogriješili ovi što su otišli iz SDA, i treba dokazivati da SDA ne valja, jer da valja, ne bi ovi otišli što su otišli. I k tomu još da prostiš, valja formirati novu stranku jer ovu nismo u stanju popraviti. A dezintegracija odnosa nastaje iz više razloga. Rekao bih da je ključni razlog: višak samoorjentacije a manjak uvažavanja drugog jer to vodi nedostatku zajedničkih kriterija, zajedničkih mjerila i zajedničkih ciljeva. To vodi samoljublju, samoumišljenosti i izostanku izgradnje transparentnog sistema organizacije, odnosno razvoju pogrešne organizacijske kulture. Izostaje neophodna decentralizacija u novim okolnostima, a onda nastaje beskorisna dezintergacija.

A kako bi bilo bolje? Bilo bi bolje da svako prizna svoje slabosti. Nema bezgriješnih. Ni u rukovodstvu SDA, ni u nezavisnim kandidatima, ni kod onih koji bi krenuli nekim drugim putem. Kojim god putem se krene dalje jedino se neće niko moći osloboditi sebe. Svih drugih se moguće riješiti. A to je siguran put u dezintegraciju. Neka svako malo pogleda u knjige, i naći će šta se nalazi na kraju puta dezintegracije. Ništa. Protračen život. Nesačuvan emanet. Izgubljena budućnost. Niko nije pojedinačno toliko važan kao svi zajedno, a svi zajedno nismo važni ako ćemo uzurpirati vlast, ako ćemo imati čak ispravne ciljeve a koristiti nedozvoljena sredstva, ako ćemo sebi uzeti za pravo ono što drugom ne damo, i ako će onaj „iznad“ tražiti poslušnost samo zato što je „iznad“ a ne za to što je nepristrasan, pravedan i korača ispravnim putem.

Javni poslovi ne mogu biti privilegija. Javni poslovi moraju biti žrtva. Predsjednici, zastupnici, premijeri, ministri, načelnici, vijećnici ne sjede tamo da bi ih neko za nešto molio, da bi im se klanjao ili da bi imali privilegije nad drugim građanima – oni su dobili povjerenje da služe najbolje što znaju i najviše što mogu, uz fer nadoknadu za taj rad. Ne znam da je neko još vidio kako se ljudi svađaju oko toga ko će biti veća žrtva, ali se ljudi svađaju, varaju, optužuju, ne poštuju zbog toga ko će zaposjetiti neku funkciju. Neka stave na referendum da građani odluče o primanjima, neka ponude tri opcije visine primanja da ne bi narod bio nepravedan. Ili neka vežu primanja za prosjek penzija, prosječnu platu uposlenih ili neki drugi mjerljiv javni pokazatelj. Možda bi se borba za javne funkcije smanjila. Možda carina ne bi prihvatala papire za uvoz naranči iz Hrvatske po cijeni od 0,05 eura/kg, ili cipela 1,5 eura/kom, ili bi možda uposleni ipak bili osigurani na iznos koji primaju, a rad na crno bi bio neuporedivo manje prisutan.

Mediji afirmišu uspjeh nezavisnih kandidata kao svojevrsnu atrakciju kao da se radi o auto-utrkama. Neki to rade da pokažu kako se SDA pogrešno vodi. Bez obzira na motive, razvoj političkog sistema nije i ne smije biti zabava, jer to vodi jačanju plemenske na štetu zajedničke svijesti. A to dalje može biti konačan uslov za potpunu dezintegraciju Bosne i Hercegovine.

Ako je ovo ovako kako pišem, onda je pitanje ima li lijeka? Naravno da ima. Lijek postoji za sve, pa i za sebičnost, egocentrizam, samoljublje, privilegovanost, ili niz drugih ljudskih slabosti. Rukovodstvo ima odgovornost i kada nije krivo. Ne treba neko biti kriv da bi preuzeo odgovornost. Odgovornost je vezana za ovlaštenja. Ovlaštenja se koriste i uređuju odnosi, pravi intergacija a ne dezintegracija, gradi transaparentan sistem i etična organizacijska kultura, a kada dođe trenutak da vidimo zajednička mjerila, kao što su na primjer rezultati izbora, onda se više ovlaštenja ne koriste da bi se drugi sankcionisali nego se preuzima odgovornost. Tako rukovodstvo gradi autoritet, tako se izgrađuje dobra praksa i javno demonstrira nesebičnost, ohrabruje se cijela struktura i društvo da se baš tako ponaša a  obeshrabruje relativiziranje odgovornosti, izgovor i slične beskorisne akcije. Rukovodstvo stane iza kandidata koji izlaze na izbore, a kada oni izgube – ovi ih kažnjavaju i tako misle da su demonstrirali odgovornost. Pa to je odlika jednopartijskih sistema, ne višestranačkih demokratskih sistema.

Logično je da odu oni koji su izgubili, ali i oni koji su stajali iza njih. Bar čelni ljudi. Slažem se da to ne bi trebao biti automatizam jer okolnosti imaju svoj veliki uticaj. To treba argumentovano, racionalno i svrsishodno uzimati u obzir. Problem BH društva je što svi za sve što nije dobro imaju obrazloženje. Zbog toga u Bosni i Hercegovini ovo treba postati automatizam. Otići će jedan broj sposobnih i časnih ljudi zbog toga, ali će taj automatizam spriječiti mnogo veći broj nesposobnih i nečasnih da ostanu dugo na javnim funkcijama. Jer da se samo dogodilo to što je na čelo općine Srebrenica došao čovjek koji negira genocid, samo ta činjenica je bila dovoljna da svi predsjednici probosanskih stranaka ponude ostavke. Ne zato što su krivi, nego zato što bi pokazali da su odgovorni.
Tešanj, 2016. godine