Daytonski narativni pakt za mir

Kako mediji utiču na formiranje mišljenja o miru mladih rođenih nakon rata u BiH?

Izvor: media.ba / foto: pixabay

Godinama se u medijima ponavljaju pitanja mladima – šta znaju o Daytonskom mirovnom sporazumu a sagovornici odgovaraju – zaustavio je rat. Izmjenjuju se autori izjava i tekstova ali ne i ista suština njegovog sadržaja. Rečenica „zaustavio je rat“ vjerovatno je i jedina oko koje će se svi u Bosni i Hercegovini složiti u različitim kontekstima spominjanja Daytonskog sporazuma. Daytonski mirovni sporazum nije zaustavio različite narative naroda koji su u suštini doveli do rata. Imena heroja i zločinaca se različito čitaju, nekad čak i u okviru iste nacionalne skupine. Za ovo potonje jedan od najplastičnijih je sukob a onda i njegove posljedice koje i danas žive stanovnici Velike Kladuše uprkos istoj etničkoj pripadnosti.

U narativima bosanskohercegovačkih naroda nerijetko se spominju i veličaju ličnosti iz Drugog svjetskog rata osuđene za zločine počinjenje u tom periodu i povezuju sa dešavanjima u novijoj historiji. „Istina je da smo u bivšoj Jugoslaviji svi imali pristup sličnim službenim povijesnim narativima a opet smo razvili različite interprtacije prošlosti“, kaže sociolog rata i nasilja Siniša Malešević. Pojasnio je da to govori u neusklađenosti službenog narativa sa narativima koji su postojali i njegovali se na mikro razini. Upravo u tome treba tražiti odgovor zašto je četnički vojvoda iz Drugog svjetskog rata Draža Mihailović rehabilitovan 2015. godine u Srbiji, a u Hrvatskoj je kardinal Alojze Stepinac, svojevremeno osuđen za saradnju sa ustaškim režimom, proglašen blaženim.

U „Sociologiji spoznaje“ Ivan Cvitković navodi da se javno mišljenje – mnijenje formira na neorganiziran način, te da koliko će neki pojedinac sudjelovati u njemu zavisi od njegove političke, ekonomske i idejne zainteresovanosti. Navedenu definiciju, svjedočanstvima su praktično ilustrovali sagovornici Media.ba, studenti iz Prijedora, Kozarske Dubice, Sarajeva i Tuzle.

Daytonski lonac

Jednoglasje je nestalo u odgovorima na drugo pitanje – šta su iz medija saznali o ratu u Bosni i Hercegovini? U nekim dijelovima države šutnja je štit od istine, u drugim pak medijski megafoni su toliko glasni da su stvarali buku u kojoj se nije čuo glas pojedinca, treći spremno govore ono što su opšta mjesta političke korektnosti ili prosto sumnjaju da je išta od onog što dolazi iz medija istinito.

B. K. je rođen u Prijedoru, godinu nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Smatra da je generalno neinformisan i da je malo toga saznao o ratu iz medija. Iako je je bio u prilici slušati medijske izvještaje, to nije bitno utjecalo na njegov svjetonazor, nego je to bila porodica. O ratu se u poslijeratnom Prijedoru nije pričalo. On smatra da se nije namjerno ni izbjegavao razgovor već da je to bio način da se ne suoči sa strašnim činjenicama kojih je tek dosta kasnije postao svjestan. „Razgovori o ratu obično su bili svedeni na komične situacije. Činjenice su prešućivane jer su bile strašne i to je vjerovatno bio dio načina na koji smo se nosili sa tim“, kaže B.K.

Prvoj postdaytonskoj generaciji pripada i B. J. iz Kozarske (nekada Bosanske) Dubice. Njegovo iskustvo sa medijima potpuno je drugačije. Kako se njegov gradić nalazi na graničnom dijelu zemlje, višestrano je bio izložen različitim informacijama te mu je, i pored želje da stekne objektivnu sliku o ratnim godinama, to teško polazilo za rukom. Kaže kako se u njegovom domu mnogo gledao informativni program Hrvatske radiotelevizije. S druge strane, suprotna verzija događaja bila je prikazivana na Radioteleviziji Republike Srpske i Alternativnoj televiziji koje su njegovi ukućani svakodnevno gledali. Priznaje da su federalne medije pratili u manjoj mjeri, te da je tokom njegovih formativnih godina izostajala i ta perspektiva za neku kompletniju sliku.

Sociolog Cvitković navodi da upravo masovni mediji omogućavaju „fabriciranje“ javnog mnijenja što je motivirano parcijalnim interesima – pokušava se pobuditi politička javnost sa važnih na sporedna pitanja.

Medijski i ini narativi

„Nažalost, većinu mladih ljudi u mome okruženju, informacijama o sukobima su indoktrinirali još u krugu porodice, najčešće jer su i sami bili žrtve medijske manipulacije, i putem školskog sistema“, objasnio je B. J. Istakao je da je odrastao u tzv. u građanskom ‘miješanom’ braku te da je dugo pokušavao pronaći vlastiti identitet. Tek kada su mu bili dostupniji sadržaji sa interneta, stekao je cjelovitiju sliku o dešavanjima u periodu od 1992. godine do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Koliko se u gradiću njegovog rođenja čuva (h)istorija, govori u prilog činjenica da učesnici odbrane grada i profesori historije, svakog septembra, projiciraju ratne događaje osnovcima i srednjoškolcima. Na portalu lokalne televizije RTV-KD.com, navodi se da djeca o ratu iz prve ruke puno ne znaju ali da pretpostavljaju da je podmladak to slušao od roditelja i prijatelja. Predavanja se organiziraju zadnjih sedam godina i tako zapravo čuvaju ratni narativ.  

Od prethodnih sagovornika četiri godine mlađa L. S. iz Tuzle saznanja o ratu u BiH temelji na iskustvima sa društvenih mreža Facebook i Instagram. Zaključila je da „neki“ još nisu preboljeli događaje iz rata i da nerijetko veličaju ratne zločince i koriste jezik mržnje spram pripadnika drugih nacionalnosti. „Mislim da taj govor mržnje potiču stariji a da su mladi znatno manje time opterećeni i iz tog razloga upravo oni bi mogli napraviti promjenu,“ zaključila je L. S.

Njen vršnjak iz Sarajeva T. T. kaže kako ne vjeruje medijima jer smatra da „siju“ ideologiju i šire neistine i više se oslanja na ono što piše na društvenim mrežama. „Tamo je manje jezika mržnje jer administratori brišu takve komentare naročito one koji se odnose na LGBT grupacije što je danas više u fokusu interesovanja od ratnih priča“, smatra T.T.  

Interpretacije rata

Koliko su mediji na njih uticali u formativnim godinama? „Kad se službeni narativ koji se propagira iz državnih institucija poklapa sa narativima mikro grupa onda je vrlo teško se oduprijeti utjecaju određene interpretacije rata. Istina je da smo u bivšoj Jugoslaviji svi imali pristup sličnim službenim povijesnim narativima a opet smo razvili različite interpretacije prošlosti“, kazao je sociolog rata i nasilja Malešević. Istakao je da iako bi se očekivalo da demokratske institucije sa medijskim pluralizmom mogu razbiti monopol postojećih narativa to se uglavnom ne događa dok postoji situacija permanentnog, iako latentnog sukoba koji održavaju političke elite na vlasti.

Student iz Kozarske Dubice B.J. kaže da iako su u njegovoj samospoznaji veliki utjecaj imali mediji i internet, najviše su na njega utjecale personalne priče koje je dobijao razgovarajući sa ljudima različitih etničkih, identitetskih i vjerskih opredjeljenja, koji su prepričavali svoje lične životne priče. Njegovo iskustvo uklapa se u sociološku definiciju utjecaja na percepciju rata među mladima. Iako dominacija različitih narativa o ratu u školskom sistemima i medijima ima značajan utjecaj na percepciju rata među mladima, još veći utjecaj imaju vršnjačke grupe, porodica, rodbina, prijatelji i druge mikro grupe s kojima mladi ljudi provode više vremena i čije mišljenje više vrednuju.

Malešević je na kraju ocijenio da, na žalost, u BiH postojeće državne institucije zajedno sa pojedinim institucijama civilnog društva te porodičnim, rodbinskim, prijateljskim i drugim mikro mrežama stalno reproduciraju postojeće, uglavnom potpuno inkopatibilne, interpretacije prošlog rata. To nameće zaključak da će jedini jednoglasan odgovor na pitanje o Daytonskom mirovnom sporazumu biti da je zaustavio rat ali ne i narative koji su ga prouzrokovali.