Damir Nikšić: Da nam živi, živi rad!

Ja mislim da nam je danas prijeko potrebna ponovna ideologija rada. Ne pretjerano idealiziranje, već jedno smisleno veličanje rada. Ne apstraktno, simbolično, već praktično, savremeno, koje odgovara današnjici – dvadeset i prvom vijeku.

Simbolično veličanje rada imamo kod Kineza i tamošnje Komunističke partije koja je učinila globalnom kapitalizmu najveću uslugu “na svijetu” time što je smanjila satnicu kineskog radnika na 30 centi. Posljedica toga je planetarno smanjivanje radničke satnice.

Kapitalizam, kako se da primijetiti, ne vidi problem u Komunističkoj partiji koja izrabljuje sopstvenog radnika. Zapad ne ruši tu “imperiju zla” kao što je rušio prije tri decenije.

Sve dok partija koja bi trebala braniti interes radničke klase i “proletera svih zemalja” zapravo radi u korist globalnog kapitala smanjujući cijenu rada na svjetskom tržištu (vodeći gigantski biznis državnog kapitalizma od milijardu i po najjeftinijih radnika na svijetu) kapitalizam nema ideološki problem s takvim “komunizmom”.

Radnički pokret danas

Radnički pokret mora biti globalan i uticati na cijenu rada na svjetskom tržištu. To se čini propagandom. Za to postoji internet, no ne postoji svijest, ideja, niti neka vrsta globalne “radničke INTERNETionale” koja bi se globalno uvezala i ojačala vrijednost rada i radne snage na globalnom tržištu.

Jednako kao što “fiat pare” vrijede koliko vrijede samo radi toga što vlade koje ih printaju kažu da one upravo toliko vrijede, radnici moraju “zadati” nekakvu “planetarnu monetu rada” na jednako politički način. To ne može biti na nacionalnom nivou, na nivou jedne države, već mora biti na internacionalnom nivou, na globalnom, planetarnom nivou.

Kap ljudskog znoja mora imati svoju cijenu na svjetskom tržištu i ta cijena se mora utvrditi politički – po svaku cijenu.

“Čak i po cijenu krvi!” – dodao bi Marks 🙂 no ja lično mislim da nasilje nije ništa novo i revolucionarno, tj. da je nasilna revolucija često bespotrebna tlapnja koju treba nastojati izbjeći jer daje za pravo onim “socijalnim darvinistima”, da ih tako nazovem, da svaki put kada radnici ustanu za svoja prava, upru prstom i pokažu kako se radi o običnom neartikulisanom i primitivnom divljaštvu.

“Radnici ne smiju ni na trenutak zaboraviti da im je potrebna moć znanja.”, što bi rek'o Lenjin.

Radnici moraju biti inteligentni, a inteligentan si onda kada koristiš inteligenciju. Nije dovoljno imati je, potrebno je koristiti inteligenciju: staviti je u pogon, da radi za tebe, kao sredstvo, alat, oruđe ili oružje. Tada si tek inteligentan. To je radna tj. radnička inteligencija.

Zato se mora napasti sa inteligentnim rješenjima, krenuti u pregovore, “trgovati” ravnopravno u kreiranju nove industrijske civilizacije i svjetskog poretka. Cilj je ugraditi u “petrodollar” cijenu znoja koja ga proizvodi, ili barem napraviti neki “sweatodinar” kao radničku protutežu u globalnom tržištu rada i energije, da banaliziram. 🙂

Da nam živi, živi rad!

Bilo kako bilo – prije svega moramo ponovo početi veličati rad, davati mu primarnu važnost jer trenutno je rad zamaskiran, sklonjen, marginaliziran. Radnik je nevidljiv. Time što je nevidljiv – radni narod je prestao biti “problem”. On više nije politički faktor. Nema ga u pregovorima. Nema ga u društvenom ugovoru.

Imaju građani, imaju etnije, rase, manjine: rodne, narodne, vjerske, imaju borci, imaju njihovi interesi i prava. Imaju tzv. “konstitutivni narodi” u našem slučaju u BiH, imaju zaraćeni narodi, ratnički narodi, ali nema – radnog naroda.

Nema ga jer je sva propaganda posvećena veličanju rata. Ne samo kod nas. Ratni filmovi vladaju. Vlada ratna atmosfera, a ne radna. Ratnici su heroji. I kod nas i vani. Novi gladijatori.

Nema heroja rada.

Nema heroja radničke klase, radnog naroda, radnog narodnog heroja. Ratni vojni invalid ima neizmjerivu prednost nad invalidom rada. Ja ovdje ne nastojim umanjiti prednost ratnom vojnom invalidu, već kažem da bi bilo lijepo da ona ne postoji. Bilo bi lijepo izjednačiti ta prava barem što se samog invaliditeta tiče, a ratne zasluge – to neka država reguliše na poseban način. Ipak, mora se priznati da sama ta činjenica najbolje ilustruje gdje su radnici, kako se vrjednuju, kakva su i kolika njihova prava, a da ne govorim o nedostatku, ako već ne radničke, a ono barem obične građanske, pa i ljudske solidarnosti – ne sa invalidima, veđ među invalidima. I među njima postoji hijerarhija. I na njihovoj ljestvici radnici kotiraju niže od ratnika. To je jednostavno odraz opšte kulture u društvu, kulture koja ne veliča radnike i rad već dvije decenije.

Prošli sistem je bio dovoljno pametan da vrlo brzo pređe sa veličanja ratnih zasluga i narodnih heroja na veličanje radnih podviga i heroja rada – otvorenom i frontalnom propagandom. Time je izbjegao prekomjerno uspostavljanje vojne demokratije jedne generacije i dao ravnopravnu šansu novim generacijama da se dokažu i ugrade svojim radom, radnim zaslugama i akcijama u tu istu državu, da se ne osjećaju kao da su je dobili, kao da je duguju nekom prije njih, već da je ravnopravno grade i zaslužuju. Naravno da je cunami visokobudžetnih ratnih filmova došao tridesetak godina kasnije, vratio kulturu rada unazad, a ponovno uspostavio kult rata, ostavljajući duboki trag na naše generacije, ali period radnih pobjeda, radnih akcija i heroja rada je ostao da se pamti na svoj način.

Ja mislim da se nešto nalik na taj period mora desiti, ne samo kod nas, kako bi se društvo koje je ranjeno ratom i ratovima – izliječilo. Opet kažem – ne samo kod nas.

Jer upravo ti radnici – to su istinski heroji današnjice. Oni nas hrane. Oni sviju hrane, a upravo oni su medijski nevidljivi. Često se i sami skrivaju od pogleda kamere jer su neugledni, nisu “televizični”. Krezavi su, bolećivi, anemični, i uz to vjeruju da je to njihova krivica.

Veličajući rad u sistemu vrijednosti društva, kako estetski tako i etički, mi veličamo radni narod, njegovu društvenu, a time i političku ulogu. Ultimativno time veličamo, tj. uvećavamo i – radničke plate što i jeste cilj ove reklamne kampanje. To je marketing, ekonomska propagandna poruka, reklama, promidžba, promocija koju niko ne čini, ne proizvodi – niti jedan poslodavac, niti jedna firma, niti jedan kapitalista. Tu reklamu moramo proizvoditi sami mi: radni ljudi. Moramo reklamirati ne svoj proizvod, već svoj rad bez kojeg niti jednog proizvoda ne bi bilo. Naš uloženi rad je naš udio u industrijskoj civilizaciji. I mi smo investirali sebe, svoj rad, svoje vrijeme, svoje živote. Nije samo novac investiran.

U ovu kampanju se moraju uključiti intelektualci, naučnici, ekonomisti, umjetnici, i to dobrovoljno jer na nju ni država ni kapitalista neće trošiti novac. Tako je bilo nekada – tako mora biti i danas. Pjesnici, slikari, umjetnici, muzičari, pisci – moraju sami od sebe i sami u sebi prepoznati taj impuls, voditi se njim, jer naručioca takve umjetnosti nema među bogatim kolekcionarima.

Predatorski kapitalizam vs. nadnice

Veličanje uloge radnog naroda u društvu i uvećavanje radničkih plata je vrlo jednostavno i nadasve najhumanije i najmoralnije globalno rješenje za mnoge probleme čovječanstva i planete, ako ne i sve, neskromno ću ustvrditi. 🙂

Uvećanjem radničke plate i postavljanje minimalne cijene satnice na globalnom nivou bi se učinilo da predatorski kapitalizam ne ide u nerazvijene zemlje i ne pretvara tamošnje stanovništvo u roblje, a sopstveni radni narod u dužničko roblje bez posla. Taj isti predatorski kapitalizam ne bi mogao ni konzumirati prirodna bogatstva tako lako – na bazi jeftine radne snage i ropstva u tim zemljama. Radni ljudi bi ponovo mogli izdržavati čitave porodice, kao nekada. Poboljšao bi se kvalitet života radnika bez imperativa kvantiteta radnih mjesta.

Ne trebaju nova radna mjesta. Ne treba ekspanzija.

Kapitalizam to i hoće: da podjarmi i podredi i vlade i narode sopstvenoj ekspanziji (jer kapitalizam može preživjeti jedino u ekspanziji tj. konsumpciji svega oko sebe) obećavajući da ćemo tek onda, tamo nekad, u budućnosti, kada zaposlimo sve milijarde ljudi na planeti – početi slobodno i lijepo živjeti, a do tada moramo da štedimo, da se strpimo i, u međuvremenu, dignemo pokoji kredit.

Možda ćemo svi biti zaposleni, ali ćemo raditi za manje od dolara na sat, a to nije ravno ropstvu – to jeste ropstvo. I Keops je kreirao desetine hiljada radnih mjesta pa se na kraju moralo bježati preko Crvenog mora iz takvog “blagostanja”.

Ne trebaju nova radna mjesta. Moraju se povećati satnice i plate sadašnjih radnika, tj. poboljšati kvalitet života radnika – sada! Odmah! Ne sutra, ne jednog dana, već još danas! Mi već živimo na vrhuncu industrijske civilizacije. Ovo je ta budućnost. Nema dalje! Dalje je pretjerivanje i samouništenje. Sada treba stati i pomirisati ruže dok još postoje, dok nismo sve uništili, zagadili i usmrdili. Sada treba stati i izbalansirati snage: radne snage i kvalitet života radnog naroda.

Štednja nije ekonomsko rješenje. Ona je najlakše sistemsko rješenje jer je lakše nametnuti ga sistemski, zakonima i direktivama običnom radnom narodu, masama, nego natjerati odabranu ekonomsku elitu da odriješi kesu i plati više poreza.  Štednja se nikada ne nameće ekonomskoj eliti. To je suludo, zar ne? Kada se radi o njihovom trošenju onda se obično kaže da ta potrošnja pomaže ekonomiju: kako lokalnu, tako i globalnu.

Kada se npr. kupuju skupocjeni automobili, jahte, nakit, haljine, stanovi u elitnim četvrtima – to je napredak civilizacije i ta potrošnja “pomaže” sve one radnike koji rade u toj industriji i proizvode te skupocjene stvari.

To su onda investicije, ulaganja. To su “pomaganja”. Oni, vele, pomažu  lokalnu ekonomiju  – tako što naprave luksuzno odmaralište na obali mora nekadašnje prekomorske kolonije i zaposle lokalne ljude da služe za mizernu ili “bruto” platu bez zdravstvenog i penzijskog osiguranja (koja je u svakom slučaju bolje nego ništa). Tako to obično izreklamiraju lokalni političari koji su i sami na njihovom platnom spisku ili imaju dio kolača od svega.

Evo jedne dobre investicije: šta mislite o tome da investirate u radnike, tj. u bolji život, bolje zdravlje, bolje raspoloženje, bolju perspektivu radnog naroda, ali ne nekog apstraktnog ili sutrašnjeg, već ovog danas, ovog koji je trenutno stanovnik ove planete? Šta mislite o toj investiciji: o potrošnji tog nagomilanog bogatstva na radničke plate? I sami kažete da novac ne vrijedi ako je u sefu, u slamarici, da lova treba da se vrti. Pa evo: potrošite nešto tog nagomilanog “bezvrijednog novca” i na radnike pa će možda porasti i kupovna moć. Možda poraste prodaja. Možda i ja prodam koju majicu više, poster ili, nedajbože, sliku za neki radnički stančić nekog mladog bračnog para. Ha? Misli globalno – zarađuj lokalno!

Svijest i propaganda

Kako uopšte očekivati od ovdašnjeg radnika da postane “mušterija”: naručioc ili čak kolekcionar umjetnina kada ovdašnja gornja srednja klasa, (koja se može prepoznati po psihotičnim investicijama u vozni park koji daleko prevazilazi njihovu klasu) živi zapravo standardom prosječnog radnika u razvijenim zemljama i ne može priuštiti sebi trošak za  “kulturnu nadgradnju” kao što je neko ozbiljno autorsko umjetničko djelo na zidu svoga stana ili ordinacije, jer, zaboga, samo održavanje voznog parka košta.

Jedina nadgradnja koju ovdašnji proletarijat i prekarijat može sebi priuštiti je nadogradnja noktiju i “štiklanje” kose.

Nije to samo slučaj “kod nas”. To je globalna pojava i globalni trend – to srozavanje radničke klase, radnog naroda.

Kapitalizam nije samo dobio ideološki rat protiv socijalizma. On upravo dobija nikad objavljeni i objelodanjeni rat protiv radnog naroda, protiv proletarijata.

Jedan zaposleni je nekada mogao izdržavati porodicu, a sada pet zaposlenih u jednoj porodici ne mogu izdržavati svaki sebe. Nekadašnji proletarijat koji se je znao izboriti za svoja radnička prava danas je pretvoren u prekarijat koji se konstantno plaši za svoju egzistenciju i “ne talasa”. Barem ne na tom polju.

Iskaljuje se na polju rasizma, nacionalizma, vjerske i etničke netrpeljivosti – jer to je dozvoljeno. Možda ne zakonom, ali tu barem ne postoji neki “veliki gazda” kojem ćeš se zamjeriti. “Neprijatelj” je u glavnom manji i slabiji, nesposoban da uzvrati istom mjerom.

To su ventili za ispuhivanje gnjeva i nezadovoljstva koje je kanalisano tako da odvodi paru daleko od pravog pitanja, a to je: gdje su moje pare?

Takva radnička klasa je usmjerena udesno, rasistička, nacionalistička, etno-klero-fašistička, zapravo infantilna i zaglupljena. Ona radi direktno u korist kapitala i profita, a protiv same sebe. Ona kao takva odgovara eliti.

Takva radnička klasa u pravilu mutira iz radničke u ratničku, što u potpunosti odgovara predatorskom kapitalizmu koji je manipuliše i okreće protiv drugih naroda i lijevo orijentisanih radnika koji zahtijevaju svoj dio javnog kolača direktno od samih kapitalista kod kuće.

To zastranjivanje je “tamna strana sile” – što se radničkog pokreta i radnog naroda tiče. Ono je direktan rezultat ne gluposti, manjka inteligencije, već sračunatog i lukavog kukavičluka takvih radnika: manjka hrabrosti da se suoči sa istinskim problemom u dolasku do istinskog rješenja koje je zapravo veoma jednostavno i koje je svim radnicima, svih zemalja, svih rasa i konfesija zapravo u zajedničkom interesu:

Radna snaga mora da poskupi pa se kapitalizam i industrijalizacija neće moći toliko razmahivati i biti svrha konsumpciji (planete i čovječanstva) i profitu već će blagostanje radnih ljudi i kvalitet njihovog života postati sebi svrha kao što je bilo šezdesetih i sedamdesetih, kao što bi to, na kraju krajeva, trebalo biti i sada.

Jer ako već država ne čini ništa da oporezuje gigantske firme i korporacije da bi se novac vratio radnom narodu u vidu nekog zajedničkog dobra, onda barem da se te pare dobiju direktno “na ruke”.

No vlada nikada neće promovisati tako nešto. Ekonomski stručnjaci nikada tako nešto neće preporučiti iako znaju da “konzumerizam” potrošačkog društva dolazi upravo od kupovne moći masa, u prvom redu – radnih ljudi. Neće jer su na platnom spisku kapitala, a nisu plaćeni da promovišu tako nešto.

Radi toga se radni narod svih zemalja mora politički angažovati i postaviti svoje ljude na vlast u tim zemljama da se oni hrvu sa bitangama, banksterima i korporacijama – globalno, internacionalno, zajednički i solidarno; da zajednički zgrabe tu mnogoglavu neman svaki sa svoje strane i iscjede iz njih ono što su oni iscjedili tokom posljednjih decenija iz nas, naših života i života naše djece. A da bi do toga došlo – treba širiti takvu svijest i takvu propagandu – za svoj groš!

byka.com/visoko.ba